„Ko ništa ne pokuša, neće ništa ni promeniti“

Kada je imala devetnaest godina Ana Lirman bila je najmlađi poslanik u istoriji Bundestaga. Danas ima 23 godine, a 2005. ponovo je izabrana za poslanika. Predstavlja partiju Zelenih u parlamentarnom odboru za budžet. Želi da je ljudi poštuju zbog onog šta i kako radi, a ne zbog godina ili statusa.
Planovi tipičnih maturanata tiču se putovanja, civilnog služenja vojnog roka, dobrovoljnog jednogodišnjeg društvenokorisnog rada ili upisa na fakultet. Umesto toga ti si se kandidovala za poslanika u Bundestagu i uspela si u tome. Kako se to dogodilo?
To je duga priča. Bila sam društveno aktivna već u nižim razredima osnovne škole. Učestvovala sam u akcijama Grinpisa, prikupljali smo potpise za peticiju protiv potapanja naftne paltforme „Brent Spar“, ili novac za solarni kolektor na krovu škole. Zatim sam se učlanila u različite omladinske organizacije, a na kraju i u omladinsku organizaciju Partije zelenih „Zelena omladina“. Zahvaljujući tom angažovanju unutar „Zelene omladine“ ponudili su mi da se kandidujem za poslanika u Bundestagu, a čak su mi dali i visoko mesto na listi.
Zašto si odabrala baš Zelene? Da li je tvoja odluka bila u direktnoj vezi sa njihovim političkim ciljevima?
Svakako. Prvo što me je zainteresovalo bila je ekologija, a Zeleni su prvi kojima se ljudi obraćaju u takvim slučajevima. Osim toga, „Zelena omladina“ pozvala je predstavnike učenika naše škole da učestvuju u diskusiji o obrazovnoj politici. Tom prilikom sam uočila da oni zastupaju iste stavove za koje se i ja zalažem, tako da sam se, kako je vreme prolazilo, sve čvršće vezala za njih.
Da li si se na početku prvog mandata u Bundestagu možda plašila da će ti se, zbog tvoje mladosti, drugi poslanici možda samo ljubazno smeškati, ali da te neće shvatati ozbiljno?
Jesam, i zato sam na početku radila sve što je u mojoj moći da me shvate ozbiljno. Uvek sam se temeljno pripremila, i nikada nisam govorila ništa sve dok nisam bila sasvim sigurna da je to tačno. Sada, međutim, imam utisak da me kolege shvataju ozbiljno. Odavno me više ne plaši što neko ima mnogo godina ili bogato iskustvo. Impresioniraju me samo ljudi ljudi koji se odlikuju apsolutnom intelektualnom brilijantnošću i jasnoćom misli. Tokom poslednjih nekoliko godina imala sam prilike da vidim da godine života ili godine provedene u Bundestagu tu nisu od presudnog značaja.
Šta te je najviše iznenadilo u Bundestagu?
Da ni Bundestag, na kraju krajeva, nije ništa posebno. Mnoge stvari se i ovde rade veoma neefikasno. Neki ljudi se ne pripreme uvek dobro za posao, a ima i onih koji na sastancima pričaju čitavu večnost.
Bila si veoma mlada kada si dobila izuzetno složen posao. Kako se to odrazilo na tvoj život?
Završetak srednje škole i napuštanje roditeljskog doma za sve maturante predstavljaju veliku promenu. Da sam upisala fakultet, opet bih otišla u Berlin i iznajmila stan sa još nekoliko ljudi. Međutim, otkako sam postala poslanik u Bundestagu moram sve savršeno da organizujem. To je jedini način da nekako nađem vremena da se viđam s prijateljima.
Možeš li da nam opišeš kako izgleda tipičan radni dan u Bundestagu?
Tokom godine imamo 25 radnih nedelja, kada se održavaju zasedanja. Zasedanja su uvek u Berlinu, a raspored se ne menja mnogo. Slično je kao u školi, za svaki dan su predviđene određene aktivnosti. Ponedeljkom se pripremaju govori, predlozi i diskusije. Utorkom se održavaju sednice poslaničkih klubova i sastanci radnih tela i grupa, što znači da se usklađuju stavovi unutar partija. Sredom su sednice skupštinskih odbora, a četvrtkom i petkom zasedanja parlamenta, sa plenarnim sednicama i govorima. Uprkos tome, svaka je radna nedelja drugačija. Nedavno sam, recimo, morala da držim čak četiri govora u toku jedne sedmice, što je mnogo, i baš sam bila nervozna. Sedmice kada nema zasedanja parlamenta potpuno su drugačije. Tada idem na različite sastanke u svojoj izbornoj jedinici. Ta raznovrsnost me veoma privlači.
Koji su bili najsvetliji trenuci tvoje dosadašnje poslaničke karijere?
Donošenje budžeta za 2005. godinu svakako je bio veliki događaj za mene. Tada smo još bili na vlasti. U tom budžetu bilo je nekoliko konkretnih stavki o kojima sam vodila pregovore sa tadašnjim koalicionim partnerom, Socijaldemokratskom partijom Nemačke. Postigli smo da se izdvoji više novca za obnovljive izvore energije i da se dodeli finansijska pomoć Fondaciji za istraživanje mira i konflikata. Bio je to sjajan osećaj, zato što sam videla šta sve mogu da promenim.
Malopre si pomenula promene. U kojim si još situacijama imala osećaj da mogu doneti nekog ploda?
Uvek sam samom svojom pojavom mogla da promenim predstavu koju ljudi imaju o politici, što mi i dalje polazi za rukom. Ljudi vide da i mlade žene mogu da igraju značajnu ulogu u politici, da vredi da se i one zalažu za ostvarivanje političkih ciljeva. Uvek kažem da je bolje raditi nego kukati, zato što je bolje da probate da postignete nešto, pa makar vam na kraju to i ne pošlo za rukom, nego da se samo zavalite u fotelju i ne radite ništa. Ko ništa ne pokuša, neće ništa ni promeniti.
Koji su prema tvom mišljenju trenutno najveći problemi mladih,?
Najznačajnije su ekološke katastrofe i klimatske promene. Sirovina je sve manje, pa zato postaju sve skuplje. Ako ne nađemo bolja politička rešenja, doći će dan kada će samo bogati imati pristup nafti ili čak vodi. U Nemačkoj je trenutno loša i situacija na tržištu rada, pogotovo kada je reč o mladim ljudima sa fakultetskom diplomom.
Mnogi se danas žale da je mladima politika dosadna, i to ne samo u Nemačkoj. Da li i ti deliš to mišljenje?
Ne. A čak i ako im politika jeste dosadna, oni se u tom pogledu nimalo ne razlikuju od nešto starijih generacija. Moja iskustva govore da mladi samo traže drugačije načine za političko delovanje. Oni nisu uvek voljni da se učlanjuju u partije ili udruženja. Više vole da se pozabave nekim problemom u svom neposrednom okruženju, zato što tada mogu da vide i konkretne rezultate svog angažovanja. Ako im pružimo mogućnost da deluju na taj način, lako ćemo u njima probuditi interesovanje za politiku.
Da li postoji neka mreža mladih poslanika?
U svom skupštinskom odboru ja, naravno, sarađujem sa svima. Postoji, međutim, i mreža mlađih poslanika. Mi se, između ostalog, zalažemo i za to da se u nemački ustav unesu izvesne izmene radi pravednijeg položaja različitih generacija.
Na koje bi se još načine političke teme mogle približiti građanima različite starosne dobi?
U narednom periodu moramo intenzivnije da radimo na razvoju tzv. e-demokratije, tj. na prenošenju političkih sadržaja elektronskim putem, radi veće transparentnosti. Dobar primer u tom pogledu predstavlja sajt Bundestaga, na kome danas možete da nađete različite dokumente, govore poslanika i informacije o njihovom radu.
Da li i ti koristiš te nove mogućnosti?
U predizbornoj kampanji intenzivno sam koristila mogućnosti za glasanje preko interneta. Ljudi su imali prilike da mi na taj način stave do znanja čime bi trebalo da se bavim. Imam i blog, a birači tamo mogu da pročitaju i čime se konkretno bavim.
Za koju godinu završiće ti se i ovaj mandat. Imaćeš tada 26 godina, i pretpostavljam da ćeš u međuvremenu završiti osnovne studije na Univerzitetu za studije na daljinu u Hagenu. Kakvi su tvoji dalji planovi?
Volela bih da onda završim i master-studije, najradije negde u inostranstvu. Ali, jednog dana ću se sigurno vratiti politici.
radi u Berlinu kao slobodan novinar.
Prevod: Jelena Kostić-Tomović
Copyright: Goethe-Institut, Online-Redaktion
Oktobar 2006.
















