Okoliš

Švajcarski fotografi Mathias Braschler i Monika Fischer putovali su osam mjeseci i obilazili 16 zemalja širom svijeta. Svojim velikim foto-aparatima fotografisali su ljude koji su lišeni osnovnih životnih uslova usljed klimatskih promjena. Rezultat je jedinstven umjetnički dokument o posljedicama globalnog zatopljenja. Goethe.de je razgovarao sa Mathiasom Braschlerom o projektu.

Okvir vrata dnevnog boravka dostiže do ramena Avetika Nasariana. Čini se da ovaj vozač autobusa iz sibirskog Jakutska, koji stanuje zajedno sa svojom suprugom i kćerkom, živi u kućici za patuljke. Činjenica je zapravo, da njegova kuća polako tone: budući da se permafrost-tlo ispod njegovih nogu kontinuirano topi usljed globalnog zatopljenja.

„To je kao da živimo u brodu“, opisuje Avetk Nasarian u Sudbinama klimatskih promjena lagano nestajanje njegove egzistencije. „Vjerovatno će se u ljeto naša stara kuća u potpunosti urušiti““.

"Vrlo, vrlo nadrealno,"

Jednim nevjerojatnim iskustvom Mathias Braschler naziva svoju posjetu porodici Nasarian: "Hodajući kroz kuću, gdje se stalno moraš saginjati, gdje je sve nisko i ništa više ne odgovara, to je sve vrlo, vrlo nerealno.“ Godine 2009. je Braschler sa svojom suprugom Monikom Fischer proputovao svih pet kontinenata, kako bi uz pomoć portretske fotografije dokumentovao posljedice klimatskih promjena.

Oko 50 priča ribara i farmera, lovaca i pastira, planinskih vodiča i žrtava šumskih požara ili žrtava poplava, fotografi su ”zadržali” kroz svoje fotografije: na više neplodnom tlu ili ispred ruševina, ispred istopljenih ledenjaka ili usred potopljenog krajolika stoje žrtve, koje i pored toga što su fotografisane iz žablje i frontalne perspektive, djeluju ipak uvijek samouvjerno.

U knjizi je svaki portret popraćen kratkim izjavama portretisanih. Upravo zbog ove međuigre teksta i slike, ova monografija predstavlja impresivni dokument o globalnim klimatskim promjenama. Mathias Braschler u razgovoru sa Goethe.de objašnjava nastanak i očekivanja.

Fotografija napravljena na licu mjesta

Gospodine Braschler, kako ste dobili ideju za ovaj projekat?

Ideja je nastala za vrijeme našeg prethodnog projekta, kada smo proputovali 30.000 km kroz Kinu, kako bi fotografisali ljude iz različitih slojeva i regija. Pri tome nam je na drastičan način postalo jasno koje su to radikalne posljedice zagađenja okoline. Željeli smo to globalnom foto-serijom proširiti na cijeli svijet.

Kako ste pronašli žrtve?

Kako bismo pronašli mjesta na kojima su jako vidljive posljedice klimatskih promjena, morali smo sarađivati s istraživačima i stručnjacima iz nevladinih organizacija. Na licu mjesta smo odmah sami stekli prvi utisak. Fotografisane osobe smo sasvim spontano sreli.

Zahvalnost i ignorancija

Kolika je bila spremnost za saradnju?

Uglavnom, vrlo velika - naročito u teško pogođenim graničnim područjima kao što su Sahel-zona ili južni Pacifik. Tamo su ljudu bili srećni da se neko zanima za njih, da ih shvata ozbiljno.

Djelimično je čak bilo teško da se ublaže i smire visoka očekivanje i da se ukaže da su naše mogućnosti da pomognemo vrlo ograničene.

Da li je postojao otpor?

Da, na primjer, u južnoj Španiji, koja pati od perioda vrućine i neobično jakih padavina, što je naučno dokazano i uzrokovano klimatskim promjenama. Ovdje smo bili napadnuti, i od strane lokalnih političara nazvani smo luđacima.

To nam se također desilo i u Sjedinjenim Američkim Državama, gdje je ova tema politički osporena. Tamo smo čak i obične ljude sreli koji osporavaju da je njihovo teško stanje vezano za klimatske promjene.

Ostaviti ljudima dostojanstvo

Koja vas je sudbina posebno impersionirala?

Možda je to sudbina Hasnaare Kathun sa otoka Gabura u južnom Bangladešu, čijeg je supruga sedam dana prije našeg snimanje usmrtio tigar.

Budući da je na Gaburi sve teže, usljed poplava rižnih polja slanom vodom, on je otišao u susjedni nacionalni park Sundarban, kako bi tražio hranu za svoju porodicu, gdje ga je usmrtio tigar, poput mnogih drugih prije njega, koji su bili u potrazi za hranom.

Sudbina ove „tigarske udovice“, je odličan primjer indirektnih posljedica klimatskih promjena. To su posljedice o kojima se normalno ne razmišlja.

< i>Vi uvijek ljude fotografišete frontalno i blago odozgo. Zašto?

Želimo da ljudima i u njihovoj egzistencijaloj krizi ostavimo dostojanstvo. U fotografiji vlada tendencija da ljude koji su pogođeni nekom krizom, slikaju odozgo kako bi njihova slabost došla još više do izražaja. Mi imami drugačiji pristup.

Fotografski Trojanac

Vaše slike su pod velikim estetskim utjecajem. Šta može umjetnička fotografija što dokumentarna ne može?

Mislim da danas postoji određeno zasićenje od teških dokumentarnih fotografija na temu klimatske promjene. Posmatrač to možda više i ne posmatra kako treba. Možda mi možemo, kroz našu mirnu seriju fotografija, ponovo unijeti senzibilitet.

Naš način fotografisanja se ljudima u većini slučajeva dopada. Privlači ih i dovodi do toga da duže posmatraju fotografiju i da se na taj način suoče sa prikazanom sudbinom. Pravimo neku vrstu fotografskog Trojanca, koji treba probuditi svijest, da tako kažemo, kroz stražnja vrata.

Stavovi žrtava nepogoda su bili od samog početka u centru pažnje. Lijepa fotografija je dobra i važna, ali to nije dovoljno.

”Čaroban trenutak”

Imate li "omiljenu sliku?"

Jedna slika, koja je nama vrlo važna, je slika od Juliana Pacco Pacco: žena sa lamom, koja živi na nadmorskoj visini od 4.500 metara na Andama, koja govori samo Ketschua jezik i koja je nas strance potpuno prirodno primila.

Rekla nam je: nikada nisam čula za klimatske promjene, ne znam ni čitati ni pisati, ali jedno vam mogu reći: ovdje gore nešto ne štima. Bio je to čaroban trenutak, kada smo napravili njenu fotografiju. Žena je bila jednostavno prekrasna.