Recorded Memories

Historijski prostori kamere
ili fragmentima dodijeliti priču

Fotografija nas posmatra. Stotine pari očiju fiksiraju posmatračicu i posmatrača. Međutim, ako detaljnije pogledamo, primijetit ćemo da gledaju pored nas, u prostor iza nas, u iščekivanju toga šta će se dogoditi u vremenu slike. Instalacija srpskog umjetnika Predraga Terzića se koristi snimkom iz prve polovine 1930-tih godina i otvara paradoks vrijeme-prostor-fotografija. Na snimci okupljeni ljudi – isključivo muškarci – još uvijek očekuju dolazak srpskog kralja Aleksandra I, „Ujedinitelja“ južnoslavenskih naroda. Preneseno u današnji izložbeni prostor, u prirodnoj veličini, stara fotografija postaje historijska pozornica. Mi, posjetiteljke i posjetioci, bivamo uključeni u scenu koja otvara jedno od ključnih pitanja za jugoistočnu Evropu u 20. stoljeću: pitanje državne ujedinjenosti Jugoslavije. Gledamo u oči onih koji puni očekivanja gledaju u budućnost. Jednostavnost nekih naslova i imena može da zavara: Recorded Memories / Zabilježena sjećanja naziv je ove izložbe, a njena lakonska sažetost posreduje ideju da postoji substrat, medijum koji sjećanja bilježi ili ih uzima u sebe. Fotografski film (memorijski čip u digitalnim kamerama ) zaista je na neki način spužva, koja uzima u sebe ono što se vidi i to u sebi zaključava kao nešto što je prošlo. – Ali, da li je sjećanje organski proces, subjektivan i neracionalan, znatno kompleksniji nego što je ponovno otvaranje snimljene prošlosti, kompleksnije nego korištenje okidača. Record!

Odabir umjetničkih radova u ovom katalogu predstavlja temelj teze da kamera, fotografija, film i video radovi imaju poseban odnos prema prošlosti i da su bitni posrednici individualnih rituala sjećanja i kulture sjećanja. Njihov registrujući „pogled“ pretvara sadašnjost u prošlost, ali je ipak potrebna i priča koja će ovim fragmentima dati određeni način posmatranja. U ovom smislu, umjetnici nisu previše udaljeni od historičara koji izvore prošlosti sortiraju i sastavljaju u jednu priču. Ova dvodijelna publikacija prati izložbu radova dvadeset i tri umjetnice i umjetnika iz jedanaest država jugoistočne Evrope, regije u kojoj je prošlost sa ratovima i konfliktima još uvijek prisutna. U tekstualnoj publikaciji, različite autorice i autori predstavljaju modele kulture sjećanja, kao i zvaničnu politiku sjećanja pojedinačnih država. U katalogu su sabrani umjetnički radovi koji se bave različitim aspekatima sjećanja, pamćenja i razmišljanja, i koji pored toga osvjetljavaju različite načine korištenja kamere: trijezno registrujući, subjektivno dokumentirajući, prepričavanjem biografija, historijskim analiziranjem ili tako čuvanjem traga neke akcije.

Sasvim drugačije od Predraga Terzića radi bugarski fotograf Nikola Mihov. Za svoju seriju Forget Your Past, on fotografiše monumentalne spomenike Komunističke partije Bugarske na planini Buzluđa. Nikola Mihov pri tome, uz pomoć precizne arhitektonske fotografije, smanjuje ogroman volumen na dvodimenzionalnu površinu svog filma prije nego što ga izloži kao veliku uokvirenu sliku. Ovaj klasično dokumentarni stav mogao bi se suprotstaviti „slomljenom“ pogledu rumunskog fotografa Iosifa Királya. Njegova rekonstrukcija urbanih pejzaža u tranziciji predstavlja fotografije sa više prespektiva; prostor-vrijeme-kolaži koji prenose ideju da ne postoji samo jedna validna tačka gledišta, i da su percepcija (i također sjećanje) krajnje subjektivni i aleatorični procesi. Međutim, srpska umjetnica Ana Adamović vodi ljude u svoj apstraktni prostor historije. Članovima bivšeg dječijeg hora omogućava da pjevaju staru jugoslovensku pjesmu koju su nekada pjevali zajedno dok je postojala država Jugoslavija. Dok njen video nastup jednostavno samo snima, on je istovremeno i protest faktičkog toka historije – recording memories.

Tematska struktura kataloga pruža uporišta, različite perspektive iz kojih se predstavljeni radovi mogu posmatrati. Neki pristupi definišu se preko tema, drugi preko umjetničkog stava dok neki preko refleksije medija; mnogi radovi se mogu posmatrati iz više uglova. Tek u uporednom zajedničkom posmatranju postaje vidljiva raznolikost načina korištenja fotografije. Možda je momenat fragmentnog u fotografiji i filmu ono što spaja toliko različitih pristupa, neovisno o tome da li rade sa pronađenim slikama ili koriste kameru za dokumentovanje i produkciju novih slika. Fragment snimljene realnosti je ili polazna tačka različitih umjetničkih „arheologija“ ili artikulacija jednog načina posmatranja, koji se donekle suprotstavlja zvaničnom pisanju historije.
Nije manje važno i to da su fotografija i film uvijek mediji izostavljanja, praznih mjesta, kao što ih opisuje rumunski umjetnik Ştefan Sava u svom radu o Holokaustu.
Osvrnuću se na filozofa Waltera Benjamina koji definira sljedeće: „mjesto bježanja prošlosti ne treba tražiti u davno prošlom vremenu nego u sadašnjosti“. Možda je to baš i razlog zašto oči u instalaciji Predraga Terzića još uvijek gledaju naprijed.
Zahvaljujem se svim umjetnicama i umjetnicima, svim kustosicama i kustosima koje sam srela za vrijeme putovanja regionom, a koji su mi dozvolili uvid u svoj način rada i koji su mi ispričali priču (priče) iz perspektive svoje države. Posebno se zahvaljujem Konradu Clewingu koji je za naše čitaoce sastavio uvod u nedavnu historiju regiona i na taj način nam obezbijedio neophodno predznanje za posmatranje slika.
Zahvaljujem se Nicoli Reiter i Andreju Lollu na izvrsnom pretvaranju slika i tekstova u knjigu. Za tehničku produkciju izložbe zahvaljujem se Manuelu Reinartzu, za skicu mobilne izložbene arhitekture Bernhardu Tatteru a za sprovedbu skice Günteru Cosmannu. Zahvaljujem se Stine Brümmer na zalaganju prilikom postavljanja izložbe. Prije svega, moja posebna zahvalnost pripada Florianu Ebneru, koji ne samo da je koncipirao ovaj projekat, nego me je i sve vrijeme podržavao. Juliani Stegner, izdavačici ove knjige i inicijatorici izložbe, posebno sam obavezna zahvaliti se na ukazanom povjerenju.
Constanze Wicke
Kustosica izložbe

     

    Constanze Wicke
    Constanze Wicke je rođena 1983. godine u Leipzigu. Studirala je muzeologiju i nauku o umjetnosti u Leipzigu i Braunschweigu. Zajedno sa Florianom Ebner kurirala je izložbu Kairo. Otvoren grad- nove slike trajne revolucije, 2012. godine u Muzeju za fotografiju u Braunschweigu i u okviru Petog evropskog mjeseca fotografije u Berlinu, kao i 2013. godine u Muzeju Folkwang u Essenu.