Odvažiti se na sjećanje

SVAKODNEVNI DVADESETI VIJEK

Pjesma Balše Brkocića iz Crne Gore.

Svakoga dana proživim
Prvih šezdeset godina
Dvadesetog vijeka.

Svakoga dana:

Tacno u 19:00 umrli su
Niče i Vajld.
Najludi i najdostojniji
samrtni zagrljaj u povijesti.

U 19:18 nestala je Crna Gora.
(Sve je cool - vratice se za manje
Od sat vremena.)

U 19:33 umro je Konstantin Kavafi.
Najveci grcki pjesnik
Živio je u Aleksandriji. Što je dobar
usud, jer pjesnicima je lijepo
I medu knjigama
I na zgaristima.
Uvijek mi je bilo simpatično - govorio
Je grčki sa jakim engleskim akcentom.
Ali, on je bio dandy, a to je odlican, chic detalj,
Svakako više stvar zvuka i stila nego stava.
(Dobro je kada bilo koji jezik
govorite malo drugacije
od svih drugih.)
Žao mi je, pomislim, što
Makar godinu dana nisam živio
U Njemackoj, pa da nerviram Crnogorce
Govoreci crnogorski sa diskretnim
Njemaćkim akcentom.
Ali, takve su ludosti juznjaka...

Ako je 19:43, ili koji minut
Tamo-ovamo, žurno odvratim pogled
Od Meduzinog lika.
Mrzim ratove i hitam dalje
Veselom poracu,
Godinama opuštanja i velikih nada.

U 19:57 zamisljam-vidim
Ginsberga, dzezira: Amerika,
Dao sam ti sve i sada sam nista...
Sa 57 centi u dzepu.

Ako pogledam tacno u 19:52,
Tu je hidrogenska bomba, a sve zbog
Jedne fotografije - eksplozija
Negdje na Pacifiku - koju sam
Kao dvanaestogodišnji, sedmicama
Gledao, svakodnevno, makar deset minuta.
Pokušavao sam da zamislim
Zvuk, veličnu Pečurke, boje, i opet zvuk...

Kao i u doba Arhimeda
Najluđa oruzja prave najpametniji.

Najviše o Kosmosu, o prostoru
Saznali smo praveći tu bombu,
Najvise smo naučili
zahvaljujuci strasti za ubijanjem.

Mudrost ima trag od krvi na usnama.
Oduvijek.
Godine 1959. moja igra
sa stoljecem na satu
završava se.
Taman kad postaje interesantno,
Tu je jubilarna brojka 20:00.

Tako da je mom svakodnevnom
dvadesetom vijeku amputiran
njegov najljepši dio.
XX vijek bez
Šezdesetih, sedamdesetih,
odamdesetih i devedesetih
je nakaza od vijeka.
Dva ogroma rata,
Nekoliko pametnih glava i
Nešto lijepih nagovještaja.

Tek nakon 19:59, počelo je
Ludilo,ono najbolje.

Ali sve to, u mom svakodnevnom
Stoljecu, nestaje u minuti.

I, onda je sat opet samo sat
A ne grotlo dragog ludog vijeka.

Moj sat, moj štit sa
Glavom Gorgone, taj
Sveopšti znak nepostojeće
Pobjede nad Čudovistem,
Svakoga dana nudi - dvadeset četiri
Makar skraćena vijeka
Ili - po šezdeset godina svih stoljeca
do 2400. godine.
O.K. Pomislio sam, mnogo puta
Zašto ne neko drugo stoljece,
Prošlo ili buduće,
Zašto ne ovo, sadašnje: jer, pada
U tako lijepo doba dana, i jer se tako
Nježno valja,
Kao da diva hoda crvenom stazom
Uoci neke veličanstvene
filmske premijere.

Pa, ipak, meni se,
svakoga dana
javi samo jedan vijek, tačnije
njegovih šezdeset procenata.

(To je veliki, ozbiljan nedostatak
Ovi satni vjekovi
Liseni su fin de siecle epoha.
A to je ipak nešto najgore sto se
moze desiti jednom stoljecu.
Kada nema zbunjujuće jeseni.)

Zasto ne XVIII?
Posljednje veliko doba ekscentrika,
Veli Calvino u predgovoru
Za Il Barone rampante.

Zašto ne trecento?
Kakav bi to bio ples sa
Tri Firentinca. (U 13:08 počinje
Pisanje Pakla.)

Bilo bi tu, u golemom kalendaru mog
Digitalnog casovnika,
Još sjajnih izbora, ali
Nikada se ne desi niti jedan drugi vijek.

Svakodnevno - samo dvadeseti.

Pomislim ponekad da
Taj vijek-pečat
Stoji na meni, na mom tijelu,
Kao neizbrisiv tatu,
Znak za sva vremena,
Kao moj logoraški broj...

 

Balša Brković © Balša Brković
Balša Brković iz Crne Gore
Balša Brković, rođen 1966. godine u Podgorici/Crna Gora, živi u Podgorici; studij opće književnosti i književne teorije na Filološkom fakultetu Univerziteta u Beogradu; pozorišni kritičar, urednik kulturnog resora i zamjenik glavnog urednika crnogorskoih novina "Vijesti", član uređivačkog kolegija časopisa za književnost "Ars" te slobodni autor (poezija, proza i eseji); Brković je do sada objavio nekoliko knjiga poezije i roman Privatna galerija (2002) koji je dostigao tiraž od preko 20.000 primjeraka i preveden je 2007. u Češkoj, 2006. u Sloveniji i 2007. godine u Albaniji. Njegov roman Privatna galerija je nagrađen "Mirosavljevim jevanđeljem" kao najbolje prozno djelo u Srbiji i Crnoj Gori 2001-2003; Brković je član crnogorskog PEN-Centra.

 

Prevod Gudrun Krivokapić
Gudrun Krivokapić, rođena 1941. godine u Göttingenu/Njemačka; studij historije i anglistike u Göttingenu i Minhenu; odselila u Beograd; promjena predmeta studija; diplomirala na germanistici; prevodilac i spikerica u redakciji Inostranog programa Radio Beograda; lektorka za njemački jezik na Katedri za germanistiku Univerziteta u Beogradu; aktivna je kao prevodilac i konferencijski (simultani) prevodilac (srpski/njemački). Šefica Biblioteke Goethe-Instituta Beograd do 2006; živi u Beogradu i Göttingenu.