Odvažiti se na sjećanje

O okretanju glave i gledanju
Balkan je tolerantniji prema razlikama. I krvaviji

Foto: Peter BusseFoto: Peter Busse

I onaj ko inače ništa ne zna o Balkanu misli da u jednom ima pravo: Tu je domovina netolerancije, etničkog nacionalizma i autističkog formiranja državica. Ta, kako se čini, dokaz je tek nedavno podnesen. Sve grijehe koje je nacionalizam na zapadu kontinenta skrivio u 19. i 20. stoljeću - imperijalizam, tlačenje, progone i prisilnu asimilaciju manjina - još je jednom počinio devedesetih godina na Balkanu. Stereotipi, etnička mržnja, nacionalna politika moći koje smo u Evropskoj Uniji nakon dva svjetska rata konačno ostavili za sobom, očito su uspjeli opstati u tom slabom području u koje su se povukli i posljednjih dvadeset godina su se još jedanput razvili, sa tipičnim zakašnjenjem.

Ko se temeljito i bez predrasuda usudi baviti ovom regijom, steći će iskustva koja se teško uklapaju u ovu sliku. Nigdje u Evropi, naprimjer, ljudi ne upadaju iz jednog jezika u drugi kao na Balkanu. Ni u jednoj evropskoj zemlji nema jedan toliki dio stanovništva rodbinu u inozemstvu kao što ima u Hrvatskoj. To nije samo posljedica bijega i progona. Gostoljubivost prema strancima se s pravom hvali. U selima i gradićima u regiji se i nakon rata među nacijama i konfesijama još uvijek njeguje kultura međusobnog posjećivanja i, prije svega prilikom vjerskih praznika, čestitanja, kultura koja je, recimo, bila sasvim nepoznata između protestanata i katolika u Njemačkoj. Čak i običaj razmjene učenika koji je nakon Drugog svjetskog rata Nijemce i Francuze trebao da zbliži, u Bosni ima mnogo dužu tradiciju: roditelji su već u 19. stoljeću svoju djecu na godinu dana davali porodicama druge nacionalnosti kako bi upoznali njihove običaje i način razmišljanja.

Mjesto susretanja svjetskih religija

Odete li na dodirnu tačku svjetskih religija, kršćanstva/hrišćanstva i islama, prije ćete tamo naći jedan poseban sinkretizam nego sudar kultura. U nekim kotlinama Kosova i Makedonije je do danas običaj da se djeci nadjeva i kršćansko/hrišćansko i muslimansko ime. U istočnoj Evropi nikada nije bilo inkvizicije. Tamo, gdje kulturne razlike stvarno iziskuju toleranciju, ta tolerancija i postoji. U zemlji poput Srbije, koja je postala poznata kao epicentar etnonacionalizma, suživot sa Romima funkcioniše, naprimjer, bolje nego u Češkoj ili u Francuskoj. Čak bi i na predizbornim skupovima ultranationalističke Radikalne Partije uvijek nastupao jedan predstavnik Roma kojem bi publika klicala.

Doduše, stvarno su se desili ratovi devedesetih godina, i stvarno su se vodili između nacija, ne između različitih ideologija ili različitih klasa. Kako to ide uz kulturnu toleranciju koja, kako tvrdimo, postoji?

Ko želi da shvati kontradiktornost, prvo bi trebao da se vrati debati o „multikulturi“ koja je osamdesetih godina dvadesetog stoljeća vođena na zapadu. U SAD-u se razvio običaj da se, po mogućnosti, ne obraća pažnja na etničke i kulturne ili čak rasističke razlike. Sada je Kanađanin Charles Taylor, koji je pošao od iskustava u vlastitoj zemlji, zahtijevao suprotno: trebalo je gledati. Nije prava osnova suživota ravnodušnost prema specifičnostima drugih, smatrao je kanadski filozof, nego upravo njihovo priznavanje. Respekt, za koji se sa nekog bližnjeg prvo mora umjetno otkloniti njegova socijalna konotacija, po Tayloru ne može biti trajan.

Kako reagujemo na „Nepoznate“?

Poznat nam je taj jaz iz svakodnevnog života: Kako reagujemo na nešto strano, naprimjer na čovjeka koji nas iznenadi svojim izgledom? Skrenemo li pogled ili ga gledamo? Pitamo li nekoga sa azijatskim crtama lica, ko govori švapskim dijalektom, kako da objasni tu kontradiktornost koja naizgled postoji? Govorimo li invalidnim osobama o njihovoj vidljivoj bolesti i interesujemo li se uz sažaljenje kako su? Ili se pravimo da uopće ne primjećujemo invalidnost?

U svakodnevnom ophođenju će odgovor uvijek zavisiti od konkretnih okolnosti, od našeg karaktera i našeg senzibiliteta. No, na jednom apstraktnom nivou, na nivou morala ili politike, ne mogu se zaobići odluke od opće važnosti. Na zapadu Evrope se tokom stoljeća razvila kultura skretanja pogleda, nasuprot tome, na istoku kultura gledanja. One utiču na svakodnevne odnose i ophođenje. To, kako se na istoku ophodi prema drugačijim, na zapadu se smatra nezgrapno, direktno, ali i neusiljeno i srdačno, dok se na istoku apstrakcija od osobenosti onog što se nalazi preko puta smatra pažljivom i kultiviranom, ali i odglumljenom i indolentnom.

Moralno se skretanje pogleda sa razlika rado obrazlaže idealima revolucionarnog građanstva. No, zapadna kultura skretanja pogleda i kult jednakosti ne vode porijeklo tek iz Francuske revolucije sa svojom Égalité i svojim ljudskim pravima. Ona su začeta već u apsolutizmu. „Kralj Sunca“ je podjednako obasjavao na sve svoje podanike, bez obzira na porijeklo i stalež. Već se tu nalazio elemenat jednakosti i minorizacije razlika kojeg su Jakobinci samo dovršili. Moderna državna administracija kakva se počela formirati u Francuskoj u 17. stoljeću je radila sa brojivim subjektima; specifičnosti poput, naprimjer, posebnih prava su joj bila užasne. Etničke i jezičke razlike za njih nisu ništa značile. Kralju je bilo svejedno, na kojem su jeziku njegovi podanici držali jezik za zubima.

Dah kolektivnog jedinstva

U imperijama evropskog istoka se apsolutizam nikada nije učvrstio. Osmansko carstvo koje je dobrim dijelom Balkana, do kraja Prvog svjetskog rata, vladalo tokom 500 godina, svoje je podanike razlikovalo po konfesijama i razlikovanje je učinilo kriterijem za podjelu prava. Muslimani, Jevreji i Kršćani/Hrišćani su tvorili po jednu vjersku naciju. Nisu uživali ista prava: kršćani/hrišćani su morali plaćati veće poreze od muslimana i, naprimjer, morali su se prepoznavati po odjeći. Ali su se i na muslimane odnosile specifične zabrane, tako da je iznad tog sistema bio i trag kolektivne jednakosti, slično kao kod primjene teze sa juga Amerike separate-but-equal. Podjela naroda u vjerske nacije je bila tehnika vladanja. Pokoreni narodi su zadržali svoje autonomne strukture, kako bi za Portu preuzeli utjerivanje poreza.

Austriju koja je zauzela drugu polovinu Balkana, istina, nije dotakla evropska prosvjeta. No, radikalna modernizacija kao u Francuskoj ili Pruskoj za vladavine Fridriha Velikog je zbog opasnosti jednakosti opravdano plašila Habsburgovce. Marija Terezija je uvela opću školsku obavezu, ali je insistirala na nastavi na maternjem jeziku za sve nacije. Ono što nam se danas čini naprednim, tada je bilo konzervativno. Postojala je opasnost da će narod koji je pisao i govorio njemački ili latinski iznjedriti opasno obrazovanu buržoaziju. No, ako su djeca u školi učila ukrajinski, slovenski ili rumunski, u Beču su mogli biti sigurni da njihov horizont nikada neće izaći iz njihovih vlastitih uskih životnih okvira. Interes očuvanja moći je diktirao i poseban put Austrije. Koncept „podijeli i vladaj“ se isplatio kada je Bečki dvor 1848. godine koristio Hrvate kako bi potukao mađarske liberale. Da su se svi liberali Carstva osjećali pripadnicima jedne jedine nacije, nikada se ne bi udružili protiv cara.

U bogatijim, modernim državama zapada je u 18. i 19. stoljeću vladalo izjednačavanje i asimilacija etničkih i jezičkih razlika, ali ipak s ciljem da se stvarno stvori društvo jednakih individua. U imperijama istoka su, nasuprot tome, razlike sistematski politizirane. Kasnije su neke države pokušale da nadoknade put zapada – naprimjer Rumunija poslije 1920. godine, kada je nehotično postala višenacionalna država, ili Jugoslavija poslije 1929. Ali su ti pokušaji stigli prekasno. Turska, koja nikada nije napustila put čiste državne nacije se i danas bori sa tim rezultatima. Tri zemlje u jugoistočnoj Evropi (Rumunija, Grčka, Turska) koje su bile »poput Francuske« nisu mogle i nisu htjele, za razliku od francuskog uzora, da nepriznavanje kulturnih manjina suprotstave respektu individue. Pravile su se da ne gledaju, ali su u stvarnosti ipak pomno pratile, ne da bi izjednačili manjine, nego da bi ih ciljano omalovažavali.

Nijedna država u Evropi nije tako daleko politizirala razlike kao što je to činila komunistička Jugoslavija; zemlja nije propala zbog izjednačavanja, naprotiv. Prebrojavanje u svim područjima života je od nekadašnjih vjerskih nacija de facto načinilo konkurentske strane koje su u naređenom sistemu etničkog balansa često morale da veoma fino odvažu svoje međusobne interese. Kada je sa prvim općim izborima i uvođenjem većinskog principa ovo ograničenje nestalo, nacije-stranke su u svemu bile jedna protiv druge. No, kako nacije imaju samo goli interes i nemaju nikakav „predmet“ oko kojeg se mogu sporiti, poslije kratkog vremena je još samo preostao rat.

Strani posjetioci na Balkanu su stalno primjećivali da se te razlike oko kojih su se krvavo borili njima uopće nisu izgledale tako velike. Razlike stvarno nisu tako velike.

Radi so o identitetu, ne o različitosti

Kada „nacije“ jednom budu u konkurenciji jedna s drugom, svoju egzistenciju više neće morati dokazivati njegom kulturnih razlika. To, da su u političkoj konkurenciji, već ih dovoljno drži razdvojene. U ovom sistemu, konačno, nije riječ o različitosti koja potpuno počiva na razlikama, nego još samo o identitetu. Dovoljno je da je onaj drugi upravo onaj drugi. Konačno, kada negdje konkurišem, najviše se moram plašiti onog suparnika koji mi je najsličniji. Neprijateljstvo i kulturna blizina se slažu, a tolerancija ne otklanja kunkurenciju. Kada se u Bosni između 1992. i 1995. godine prije svega nisu međusobno borili katolički Hrvati, nisu pravoslavni Srbi i nisu muslimanski Bošnjaci, borili su se za goli interes, nisu se borili zbog svojih različitosti.

Ko ima poseban osjećaj za to, može da na Balkanu i poslije ratnih godina osjeti specifičan duh tolerancije i respekta kulturnih razlika. No, nije u pravu onaj, ko vjeruje da će taj duh zaštititi od rata. Sva ta nastava multinacionalnog razumijevanja koju bezbrojne fondacije i nevladine organizacije od ratova usađuju društvima na Balkanu je dobronajmeran i sigurno nije štetan, čak i ako se usuđujemo pitati, ko ustvari treba za katedru, a ko u školsku klupu. Ali, taj trud je kao prevencija rata u svakom slučaju pogrešna investicija.

Danas konflikti više nisu zarazni. Od multikulturnih imperija su nastale nacionalne države, a od etničkih frakcija su nastale ili će nastati nacije u zapadnjačkom smislu, u smislu građana jedne države. Iz perioda multinacionalnih država su sačuvane hijerarhije koje se bore za prestiž, a one i danas, svakodnevno, svaki politički konflikt pothranjuju resantimanima. Hijerarhije u nacionalnom prestižu poznajemo iz zapadne Evrope: proizlaze iz stepena obrazovanja i bogatstva jedne nacije; kultivisana Francuska i Njemačka koja je živjela u blagostanju su dovoljno dugo bile u pat-poziciji.

Na Balkanu i u centralnoj Evropi kriteriji nisu građanskog nego feudalnog porijekla. Na vrhu su „državotvorne“ nacije. To u vrijeme mnogonacionalnih carstava nisu bili samo (austrijski) Nijemci i Turci, nego uskoro i Srbi i Grci, koji su već u 19. stoljeću, kroz ratove koji su dobili međunarodnu pažnju, postali nosioci samostalnih država. Iako se po obrazovanju i blagostanju ne može porediti ni sa jednom zapadnom zemljom, Turska na Balkanu i danas uživa veliki ugled kao nasljednica Imperije, i to ne samo kod muslimana.

Na drugom mjestu su „historijske nacije“. Pod tim su se pojmom u Habsburškoj monarhiji podrazumijevale nacije sa svojom vlastelom koja je nekada bila nosilac carstva i koja je tek kasnije, ali sa definisanim „historijskim“ pravima došla pod carsku krunu. Prije svega je to važilo za Mađare za koje je na kraju još samo car kao takav bio veza sa Habsburgovcima. „Historijske nacije“ sa „starim“ (i naravno spornim) pravima su, međutim, bili i Česi i Hrvati, u Osmanskom carstvu i Grci, Srbi, Crnogorci i Rumuni.

Ponosni, slobodni sokol

Konačno, tlo hijerarhije su formirali „narodi bez historije“, kako ih je Hegel nazvao: grupe koje na okupu ne drži imperijalna i državna historija nego samo jezik i običaji, a možda i religija i ovaj ili onaj mit. U njih se ubrajaju Sloveni i Slovaci, Bosanski muslimani, Bugari i Albanci. To, što je u Sloveniji, naprimjer, nacionalni bruto dohodak po glavi stanovnika dvostruko veći od hrvatskog, ne umanjuje osjećaj nadmoći u Zagrebu: za osvješćene Hrvate su susjedi samo narod sitnih seljaka koji se obogatio. I plašljivi respekt i strah prema Srbiji koji se osjeća svuda u regiji, nije nastao tek u posljednjem ratu. Srbija je jedno stoljeće za Slavene u Habsburškom carstvu bila ponosni, slobodni soko, kakav bi svi rado bili, samo kada bi se usudili.

Ne treba se bojati toga, da bi nove nacije u jugoistočnoj Evropi jednoga dana htjele da nadoknade konflikte zapadnoevropskih nacija iz perioda imperijalizma. One u ratovima za svoju podjelu samo žele da za sebe iskoriste jedan princip organizacije države, upravo nacionalni. Sada su to učinile. Time su neprijateljstva i predrasude postale suvišne; gorčina poslije iskustava posljednjeg rata će se prevazići najkasnije poslije jedne generacije. U suštini, suprotno od predrasuda, Balkanske nacije ne njeguju tako izražene stereotipe jednih o drugima, kao što to čine zapadne nacije. I današnjoj Njemačkoj je dovoljna samo jedna naslijeđena predrasuda ili neka, koja se samo načula, koju možda hrani neki površan događaj sa odmora, da bi sve Francuze smatrala „arogantnim“ ili „uobraženim“. Na Balkanu se tako nešto nije čulo ni tokom rata. Pa međusobno se mnogo bolje poznaju.

Norbert Mappes-Niedik, rođen 1953, radi od početka 90-tih kao samostalni dopisnik za jugoistočnu Evropu za brojne njemačke medije, među njima i za ugledne medije poput Die Zeit i Deutschlandfunk.