Odvažnost sjećanja

Prije nego smo rođeni

  • Na makedonskom
    Sie benötigen den Flashplayer, um dieses MP3 zu hören.
  • Bevor wir geboren wurden, Nikola Madzirov
    Sie benötigen den Flashplayer, um dieses MP3 zu hören.

Izbor pjesama makedonskog liričara Nikole Madžirova u prijevodu Borislava Pavlovskog na hrvatski.

PRIJE NAŠEGA ROĐENJA

Ulice su bile asfaltirane
prije nego smo se rodili i sva
sazviježđa već su bila stvorena.
Lišće je trnulo
uz rub pločnika.
Srebro se crnjelo na
koži radnika.
Nečije kosti rasle su
dužinom sna.

Evropa se ujedinjavala
prije našega rođenja i kosa
jedne djevojke se spokojno
širila površinom
mora.

POSLIJE NAS

Jednog dana netko će presaviti naše pokrivače
i poslati ih na kemijsko čišćenje
da iz njih istrlja zadnje zrno soli,
otvorit će naša pisma i poslagati ih po datumima
umjesto po pročitanosti.

Jednog dana netko će razmjestiti pokućstvo u sobi
kao šahovske figure na početku nove partije,
otvorit će staru kutiju za cipele
u kojima čuvamo otpalu dugmad s pidžame,
nepotrošene baterije i glad.

Jednog dana vratit će nam se bol u leđima
od težine hotelskih ključeva i
sumnje s kojom nam recepcioner pruža
daljinski upravljač.

Tuđa sažaljenja krenut će za nama
kao mjesečina za zalutalim djetetom.

KAD NETKO ODLAZI SVE ŠTO JE STVORENO VRAĆA SE

Marjanu K.

U zagrljaju iza ugla prepoznat ćeš
da netko nekamo ide. Uvijek je tako.
Živim između dviju istina
poput neonske svjetiljke što se koleba u
praznom hodniku. Moje srce sakuplja
sve više ljudi, jer njih više nema.
Tako je uvijek. Četvrtinu budnosti
trošimo na treptanje. Stvari
zaboravljamo još prije nego ih izgubimo -
bilježnicu iz krasopisa, na primjer.
Ništa nije novo. Sjedalo u
autobusu uvijek je toplo.
Zadnje riječi prenose se
kao nagnute kante u uobičajenom ljetnom požaru.
Sutra će se opet ponoviti isto -
lice će prije iščeznuća s fotografije
prvo izgubiti bore. Kad netko odlazi
sve što je stvoreno vraća se.

SJENE NAS MIMOILAZE

Jednog dana ćemo se sresti,
kao brodić od papira i
lubenica što se hladi u rijeci.
Nemir svijeta bit
će s nama. Dlanovima
ćemo pomračiti Sunce i
približavat ćemo se
s fenjerom.

Jednog dana vjetar neće
promijeniti pravac.
Breza će pred prag
poslati lišće u našim cipelama.
Vukovi će krenuti za
našom nevinošću.
Leptiri će svoj prah
ostaviti na našim obrazima.

Jedna starica svako jutro
pripovijedat će o nama u čekaonici.
I ovo što kazujem
već je rečeno: čekamo vjetar
kao dva barjaka na graničnom prijelazu.

Jednog dana sve će nas sjene
mimioići.

DANI KAD TREBA BITI SAM

Istina je da je grad
nikao kao posljedica laži
neophodne ljudima,
lončanicama i pitomim životinjama

(tako se snabdijevam
potrebnim opravdanjima).

Istina je da svi ljudi
izlaze iz zgrada
(kao da je zemljotres)
i s vazom u rukama
idu prema livadama.

Vraćaju se triput tužniji
s prašinom na dlanovima
i s nekoliko šumova
poput praznina u sjećanju.

Zatim
ponovno zajednička tišina.

DOM

Živio sam na kraju grada
kao ulična lampa kojoj nitko
ne mijenja žarulju.
Paučina je držala zidove zajedno,
znoj naše spojene dlanove.
U preobrazbama nevješto sazidanog kamenja
skrivao sam plišanog medvejdića
spasavajući ga od sna.

Danonoćno sam oživljavao prag
vraćajući se kao pčela što
uvijek se vraća na prethodni cvijet.
Vladao je mir kad sam napustio dom:

zagrizena jabuka nije potamnjela,
na pismu je bila marka sa starom napuštenom kućom.

Od rođenja se prema tihim prostorima krećem
i poda mnom praznine se lijepe
kao snijeg što ne zna da li zemlji
ili zraku pripada.

POVRATAK

Otvaram bojažljivo vrata
da iscrtam zracima granicu
na ćilimu.
Dođe mi pustiti glas,
ali odjek je nenamještene sobe
brži.
Nije moj taj znoj na kvaki
i lišajevi na mome vratu
ne pripadaju ovom svijetu.
Ostvario sam se u nekoliko
premazanih sjećanja,
moja duša je utrobni palimpsest
daleke majke.
Otuda premišljanje o povrataku
i tiho škripanje šarki na vratima.

Korakom bih proširio prostor
da umnožim zrnca praha
i dlake što padaju
dolje, zbog svjetlosti
uvijek bijele.

SVE

Sve je milovanje.
Snijeg sklapa krila
iznad brjegova, ja sklapam dlanove
iznad tvoga tijela kao metar
što se odmotava samo po dužini
iznad drugih stvari.
Svemir je postojao
da bismo se rodili na različitim mjestima,
domovina da nam bude duga
što povezuje dva vrta
koji ne znaju jedan za drugog.
I tako vrijeme proteče:
strah smo u sebi gajili,
ushićenje se rađalo kod drugih.
Naše sjene su tonule
u otrovne bunare,
izrečene riječi su se gubile
i pojavljivale kao komadići stakla na pješčanoj plaži,
prepolovljene i oštre.
Sve je sjećanje.
San je bio blizu,
daleko bijaše ono što smo sanjali.

USPOMENE NA VJEČNU NESIGURNOST

Lako je živjeti u kući zaborava, gdje pejzaži naših pogleda u pravcu prošlosti svakodnevno ostaju isti i pusti. Konstrukcija povijesnog vremena koje hita naprijed kao brzi vlak nepoznatim putem takva je da se sve prikazane slike i predjeli na prozoru subjektivnosti kreću unatrag, prema onom što smo napustili, i čega ćemo se sjećati samo tada kad potražimo predah u prostoru mentalne osamljenosti. Za Gabriela Marquesa prvenstvo ima sjećanje srca koje briše zlo i slavi dobro, jer zahvaljujući ovoj svjesnoj obmani uspjevamo izdržati teret prošlosti.

Rizik Orfejeva osvrtanja i Lotove žene unatrag, prema prostoru i vremenu, ostvaruje se trajnim gubitkom zajedničkog vremena s voljenima i dubokim ukopavanjem u mehanizam nepokretne vječnosti jer se Lotova žena pretvorila, nakon osvrtanja unatrag, u kameni kip. Danas mnogo kipova zaboravljenih revolucionara stoje uspravni i prljavi u parkovima i tvorničkim dvorištima, podsjećajući na ideologiju i zajedničko sjećanje na nešto što je ustvari bilo najavljivanjo kao proročanstvo: komunizam i bratstvo-jedinstvo. S obzirom na arhitekturu nove jezične svijesti, te komadiće oblikovanoga kamena bili su nazivali «spomenicima» ili «mjestima pamćenja», iako se njihova zadaća nije sastojala u njihovom pamćenju, nego u proširenju granice zajedničkog pamćenja slavljenjem stradanja, odsustva i idealističkog žrtvovanja.

Poslije pada komunizma vidio sam po prvi put te spomenike bola iscrtane grafitima što prenose osobna sjećanja o nečijoj izgubljenoj prvoj ljubavi ili neki dijalog o tome jesu li punk ili Nietszche mrtvi. U revolucionarno ispruženim rukama ovih spomenika prolaznici ostavljaju prazne boce coca-cole ili praznu kartonsku ambalažu brze hrane, kao znak vlastitiog prisustva i živosti, kao pokušaj zaboravljanja bola od nametnutih uspomena.

Estetika sjećanja gradi se kontinuiranim preplitanjem prisutnosti i odsutnosti, sve dok se potpuno ne izbriše granica između njih u međuprostoru mentalne stvarnosti. Supruga moga prijatelja, koji je poginuo s trideset godina, uporno čuva njegov jedini glasovni snimak na telefonskoj sekretarici s koje on smireno ponavlja: «Nismo doma. Ostavite poruku.» Pet dana nakon njegove smrti postala je majka i do dana današnjega gotovo svakodnevno svome već sedmogodišnjem sinu pušta glas njegova oca: «Nismo doma...». Glas prisustva koji najavljuje odsustvo. Glas sjećanja koji najavljuje zaborav.

U Makedoniji se još uvijek prinosi hrana mrtvima prigodom posjete njihovim grobovima kao manifestacija apsolutističkog nagona živih radi zadržavanja osjećaja superiornosti i sigurnosti. Ovo ritualno produženje osobnog vremena mrtvih najčešće se ostvaruje i selektivnim sjećanjem onih trenutaka iz života što ih se možda, oni kojih više nema, ne bi nikada ni sjetili. Naime, tako se rađa krađa sjećanja, nešto što je postala glavna metoda opstanka diktatora na ovim prostorima. Iz čahure samoproglašenog proroka koji se brine o boljem sutra, diktator se razvija u raskošnog zaštitinika koji nudi samo sjećanja o stvarima što se nikada nisu dogodile. Rizik je realnosti u kolijevci diktatorskog režima daleko veći od rizika sjećanja. Ljudi verbaliziraju i memorijski oživljavaju sve svoje čežnje i neostvarene želje, polusnove... Najmanje od svega sjećaju se dodira života i njegovih prostornih i vremenskih granica.

Sjećanje postaje dom i zaklonište, a kuća se pretvara u muzej konzerviranih emocionalnih eksponata. Moj se otac sjeća da bi živio. Pjeva pjesme iz godine moga rođenja; naziva ulice po herojima iz starih udžbenika povijesti; prisiljava taksista zastati pred objektima kojih nema; moj otac još uvijek na daljinskom upravljaču memorira nacionalni kanal pod brojem 1. Gaston Bachelard kaže da je potrebno za obavljanje analiza naših bića u hijerarhiji jedne ontologije desocializirati naše velike uspomene i doprijeti do razine maštanja o onom što smo doživljavali u prostorima vlastitih osamljivanja. Možda u navraćanju zajedničkim projektiranim sjećanjima, moj otac traži način da bude osamljen, da isplete ogradu svoje društvene i emocionalne sigurnosti jer mi se ponekad čini da su njegova sjećanja duža i od smrti.

Potomak sam izbjeglica iz Balkanskih ratova na početku prošloga stoljeća, i kroz priče mojih predaka shvatio sam da je dom uspomena koja se ne nasljeđuje. Poslije svakog rata ima mnogo napuštenih kuća, ali ima još više napuštenih domova. Kad sam posljednji put posjetio Bosnu, ljudi su svoje osobno vrijeme dijelili prema zajedničkoj konstanti: prije i poslije rata. Nije postojala mladost, djetinjstvo, bolest. Rat je bio nešto što se ne zaboravlja, a preostale stvari bile su samo njegovi dobri i loši ljubavnici. Derrida kaže da se praštaju samo one stvari koje se ne zaboravljaju, ili: oprostiti ne znači i zaboraviti. Balkan čeka da prođu desetljeća i naraštaji kako bi se zaboravili svi drhtaji i strahovi koji su izbrisali svetost svakodnevice u ovim proteklim godinama i životima. Možda je bolje oprostiti, ali ne zaboraviti.

Dugo se ulagalo u povijest, u dominantni oblik kolektivnog sjećanja, sve dok se nije pretvorila u zajedničku istinu koja ne traži nove uspomene i sumnje jer svaki se apsolut stvara isključivo zbog njegovog poštivanja, a ne zbog sjećanja. Stvorena je slika da na Balkanu nemamo bez sjećanja ikakvu budućnost, ali takva se budućnost pretvara u povijesni problem još prije nego postane sadašnjost. Ovdje sveci i diktatori nemaju sjećanje jer su se već pred poprilično vremena naselili u našim umovima i srcima kao uspomene vječne nesigurnosti.

 

Nikola Madzirov © Gerald Zörner / gezett.de
Nikola Madžirov iz Makedonije
Nikola Madžirov, rođ. 1973. u Strumici / Makedonija, gdje i danas živi. Radi kao liričar, esejist, književni prevoditelj, urednik. On je kao koordinator međunarodne pjesničke mreže „Lyrikline“ odgovoran za Makedoniju i bio je također urednik poezije u časopisu za književnost i kulturu „Blesok“. Njegove pjesme prevedene su na 30 jezika. Objavio je više knjiga, u zadnje vrijeme Premesten kamen (Premješten kamen), (Skopje, 2007.), Vo gradot, nekade (U gradu, negdje), (Skopje, 2004.); Nekade, nikade (Negdje, nigdje), (Radoviš, 1999.), Zakluceni vo grado) (Zaključani u gradu), (Skopje, 1999.); dobitnik je nagrade “Hubert Burda” 2007. za autore iz istočne Europe kao i niza nacionalnih nagrada: “Braća Miladinov”, “Studentski zbor”, “Aco Karamanov”. Njegove pjesme objavljivane su u časopisima i antologijama u Sjevernoj i Južnoj Americi, Europi i Aziji, dobio je mnoge međunarodne nagrade i stipendije: „International Writing Program“ (IWP) na Sveučilištu u Iowi / SAD, „Literarisches Tandem“ u Berlinu, stipendiju „KulturKontakt“u Beču, „Internationales Haus der Autoren“ u Grazu, „Literatur Haus NÖ“ u Kremsu i „Villa Waldberta“ u Münchenu.

 

Eine Übersetzung von Alexander Sitzmann
Alexander Sitzmann, rođ.1974. u Stuttgartu/Njemačka; studij skandinavistike i slavistike u Beču/Austrija; istražuje i predaje na tamošnjem sveučilištu; od 1999. slobodni književni prevoditelj s bugarskoga, makedonskoga i skandinavskih jezika na njemački; autor dviju jezičnoznanstvenih monografija, izdavač više antologija i pojedinih tema i težišta u časopisima, konzultant, između ostaloga za organizaciju KulturKontakt Austria, austrijsko Ministarstvo nastave, umjetnosti i kulture (bm:ukk) i razne nakladne kuće u zemlji i inozemstvu; 2004. počasna nagrada bugarskog Ministarstva kulture; 2007., 2008. i 2009. prevoditeljska premija bm:ukk-a, brojne stipendije.