Odvažnost sjećanja

Sarajevo

Foto: Lisa Robert

Esej turske autorice Asli Erdoğan, na bosanski jezik prevela Kerima Filan.

© Lisa Robert


NOĆ:

Stojım na kamenom mostu pred oštećenom građevinom, nekadašnjom bibliotekom. Mjesec pun. Odavno ga takvoga nisam vidjela, toliko velikog, sjajnog i jasnog, kao da se hoće riječima obrati zemaljskom svijetu i progovoriti o jednom još starijem svijetu blijedo-zlatne boje. Spustio se na brda, reklo bi se da će svakoga časa dotaknuti vrhove borova. Njegov sjaj pada na bijeli kamen i na mutnu vodu plitke rijeke Miljacke. Kao da sam već ranije bila na ovome mjestu. Kao da sam živjela ovdje i proživjela sve: opsadu, život u vatrenom obruču, bol za onima koji se neće vratiti, koji nikada više neće doći, koji su zauvijek izgubljeni. Kao da sam to proživjela u nekom drugom još starijem, još stvarnijem životu. Naglo prekinutom. Nedovršenom. U ponoć je grad naglo utihnuo, čujem samo rijeku koja “djeci pjeva uspavanku” i škripanje zahrđale ljuljačke. Jedna starica sjedi u obližnjem parku s unučetom i psom i mirno puši cigaretu. Možda ovdje, usamljena u ovoj tihoj noći tražim put koji će me vratiti u život. Jer ovamo sam stigla iz života.

Ujutro oko devet sati zazvoni telefon. Saznam da je u domu za djecu bez roditelja izbio požar. Umrla je jedna četveromjesečna beba.

Asli Erdogan (Aslı Erdoğan)

DAN:

Od jučer sam sama ovdje, u potkrovnoj prostoriji u koju dnevna svjetlost dopire kroz jedan prozor na krovu. Prostorija je takoreći bez pokućstva, puna prašine, stakla na prozoru puknuta. Tu je samo jedan uski ležaj, nizak u visini koljena, glomazan sto za crtanje, izgleda da se godinama nije koristio, dvije-tri police, i to je sve. I prazne filmske kasete nehejno ostavljene u kutovima prostorije. Ovdje, na ovoj drukčijoj stanici prolaznosti mogu se lakše nego drugdje osjetiti mlađom, slobodnijom, pa i tuđinkom više nego što zbilja jesam. Između nemogućnosti odlaska i nemogućnosti ostanka. Kao da sam u onoj stražnjoj sobi u kojoj sam provela godine, noći, mnoga ljeta, koju sam ponijela sa sobom. Da sinoć nisam bila jako umorna, mogla sam dugo gledati mrlje na zidovima, pogotovo onu veliku, zastrašujuću mrlju na stropu i odgonetati u polumraku razne simbole. Razne priče, razne “ja”, tuđe prošlosti. Simbole koje kasni noćni sati učine još stvarnijima, još prisutnijima; simbole koji izbijaju iz zidova i sa sobom izvode moje biće koje tek napola mogu riječima iskazati.

© Daniel-Costin Sandu Imam balkon stiješnjen između kosih krovova, prazne saksije, osim jedne iz koje se pospano otvaraju plišani cvjetovi, ima vrapce koji su me odmah prihvatili kao prijateljicu. I jednu vranu. Na zidu naspram mene tragovi metaka i šrapnela. Dolje se postavlja pijaca, dolaze kamioneti jedan po jedan, ljudi iznose jednu za drugom gajbe zelene salate, jabuka, naranči, redaju voće i povrće na tezge postavljene kao klupe u školskom razredu i plodove škrope vodom. Na nekoliko tezgi redaju ručne radove, čipke, ručnike, na dvije-tri cvijeće... Iz buregdžinice se širi miris pite, pijačni prodavači, zapravo prodavačice – većina su ih žene – umotane u šalove i jakne od džinsa pripaljuju cigarete i malo-pomalo napuštaju dotadašnju šutnju. Prolazi tramvaj praveći buku. Tek je šest sati ujutro. Za manje od sat vremena ova će pijaca oživjeti s ljudima, bojama, glasovima. Smještena je na omanjem trgu, možda pedeset sa pedeset metara, na kojem je prije desetak godina granata rastrgala šezdeset osam ljudskih tijela. Taj trg stalno podsjeća na gotovo zaboravljenu “brutalnost” rata koju su na prvim stranicama svjetske štampe prikazivale fotografije s puno krvi i prosutog ljudskog mozga; na nju su fotografi i dopisnici ukazivali čitateljima dok su ispijali prvi jutarnji čaj ili kafu. Dok gledam blijeda lica prodavačica i njihove jednostavne, skromne ručne radove na tezgama postavljenim u pravilne nizove kao što se redaju tabuti, sjetim se pitanja prijatelja Palestinca koji je više puta doživio rat: “Šta ćeš u ovome razorenom gradu?” “Učim se gledati u prošlost,” odgovorila sam kratko.

U Sarajevu sam. U tom malom gradu okruženom sa svih strana brdima, planinama, borovim šumama koje više nisu guste kao prije, sjenovitim udolinama, minama, grobljima. Grobalja i grobova mladih ljudi ima svuda, između kuća i stabala, u parkovima, na trgovima, u školskim dvorištima. Kao da svaki grob nekoga očekuje, kao da priželjkuje nečiji dolazak. Prema kojem god brdu upravim pogled, vidim uspravne, nijeme nišane na grobljima, bijele oči bez sjaja koje me stalno prate. Kao da je na život bačena mreža ispletena od zadnjih, nedovršenih pogleda. Možda ovdje u Sarajevu, u gradu koji je preživio hiljadu četristo dana opsade, u kojem je svaka građevina oštećena, koji, evo već deset godina, i dan-danas vida svoje rane (a neke i odbija vidati, odbija ih zaviti) ponovo učim da slavim život, da ga, usprkos svemu, slavim... prisjećajući se nejasne, pomućene, no ipak posve nevine i veoma duboke radosti... radosti koja se osjeća zbog protoka života... zbog toga što teče, makar mene doveo ovamo, u moju samoću, pred ovaj oštećeni zid... dok u jednom stranom gradu na balkonu stana u potkrovlju čekam rađanje dana, dok sam između onoga što je odavno počelo i onoga što još nije nastupilo...

mislim da ga mogu smatrati prvim danom proljeća.

     

    Aslı Erdoğan © Gürcan Öztürk
    Asli Erdoğan iz Turske
    Aslı Erdoğan, rođ. 1967. u Istanbulu / Turska, gdje i danas živi; studij informatike i fizike; diplomski rad u Europskom vijeću za nuklearna istraživanja (CERN); u Rio de Janeiru započeti doktorski studij prekida i odlučuje se za pisanje; dvije godine je živjela u Južnoj Americi; slobodna autorica (romani, pripovijetke, eseji); objavila je više knjiga, najposlije Taş Bina ve Diğerleri, izabrane pripovijetke (İstanbul, 2009.); Hayatın Sessizliğinde, eseji (İstanbul, 2004.); Bir yolculuk Ne Zaman Biter, novinske kolumne (İstanbul, 2000.); Mucizevi Mandarin, pripovijetke (İstanbul, 1996.); Kabuk Adam, roman (İstanbul, 1994.). Pripovijetka Tahta Kuşlar (njemački: Holzvögel, Köln, 1998.) dobila je 1997. književnu nagradu radiopostaje Deutsche Welle i prevedena je na devet jezika.

     

    Eine Übersetzung von Angelika Hoch
    Angelika Hoch, rođena 1969. u Münchenu, studirala je na Sveučilištu Ludwig-Maximilian u Münchenu povijest i kulturu Bliskog istoka te turkologiju, klasičnu arheologiju i povijest umjetnosti. Od 2005. Angelika Gillitz-Acar i Angelika Hoch zajedno prevode između ostaloga kratke priče, bajke kao i djela Leyle Erbil i Ayşe Kulin.

     

    Eine Übersetzung von Angelika Gillitz-Acar
    Angelika Gillitz-Acar, rođ. 1958., studirala je socijalnu pedagogiju, zatim povijest i kulturu Bliskog istoka te turkologiju. Živi u Münchenu i tamo radi na projektima za mlade bez završene škole. Uz svoje zanimanje bavi se i prevođenjem pa je u okviru turske biblioteke nakladne kuće Union iz Züricha zajedno s Angelikom Hoch na njemački između ostaloga prevela Eine seltsame Frau (Tuhaf Bir Kadın) Leyle Erbil, Die Stadt mit der roten Pelerine (Kırmızı Pelerinli Kent) Aslı Erdoğan i naposljetku Ein schmaler Pfad (Bir Gün) Ayşe Kulin.