Odvažnost sjećanja

Odvažiti se na sjećanje

Jugoistočna Europa je „ … ono višenacionalno područje u kojem se kuhinje međusobno žestoko razlikuju jedna od druge - no ipak miješaju“.
– Günter Grass

‚Vulkan’ zvani Balkan

Prilično je smion pothvat okupiti književnike iz Hrvatske, Srbije, Crne Gore, Bosne i Hercegovine, Albanije, BJRM-a, /Makedonije, Bugarske i Rumunjske, Grčke, Turske i Cipra oko zajedničke teme ‚Sjećanja’.

S jedne strane jer se jasno može predvidjeti opseg ovakvog projekta, a s druge strane –prije svega – zbog beskrajne i osjetljive problematike spomenute u citatu Güntera Grassa. Još uvijek se riječ „balkanski“ poistovjećuje sa riječi „vulkanski“. Zemlje regije jugoistočne Europe njeguju svoje povijesne raznolikosti i razvijaju intenzivne etničko-nacionalne identitete. Sjajni međususjedski odnosi dakle ne postoje. Nacionalističke struje predstavljaju veliku prepreku u nastojanjima integracije u paneuropsku zonu stabilnosti i slobodne trgovine. Prema Briselu se bez obrisa upućuju pogledi prepuni čežnje, ali se istovremeno ignoriraju i prvi susjedi.

Odustajanje od sklonosti ka emocionalnom „guranju“ intelektualnih debata kroz sjećanja na rat, progone, bježanja i protjerivanja jedva je vidljiva. Gurajući prošlost u socijalni diskurs vlastito viđenje povijesti postaje nacionalno obojeno i često se interpretiralo kao gubitak moći i značaja.

Konstrukcija ‚prošlosti’

Jugoistočna Europa ima problem razumijevanja vlastite povijesti. Sjećanja, izgradnja identiteta, mirenje s prošlošću – sve je to bez izuzetka, u svakoj zemlji naše regije, iznimno vatrena tema. Zajedničko svima njima je da svako posjeduje specifičnu i jasnu državnu politiku kad je riječ o bavljenju s prošlošću, dok ta prošlost onda uključuje i opsežne regulative o državnim obilježjima. Dominiraju etnocentrične povijesne percepcije, dok istovremeno povijesni argumenti igraju veliku ulogu u aktualnim političkim razmiricama.

Historiografiju karakterizira „organizirana nevinost“ – nitko nije počinitelj, svi su žrtve drugih –, povijest kao i nastava povijesti nemaju funkciju stvaranja jasne slike o prošlosti, već je njihov zadatak učvršćivanje i oblikovanje željenog nacionalnog identiteta.

Tako u svim zemljama jugoistočne Europe možemo pronaći kolektivno sjećanje koje se gotovo sasvim poklapa s onim što ide u korist očitovanja dotičnog društva, neovisno o tome kako se ono manifestiralo. Sukladno tome, gotovo i da se ne održavaju javne debate, a stručne rasprave jedva da postoje. – „Disidenti“ se izlažu velikom riziku.

‚Nemoguća’ antologija

Sve je ovo neophodno znati da bi se shvatio smisao i značenje poduhvata koji je istaknute autore iz zemalja jugoistočne Europe potaknuo da se zajedno odvaže i upuste u književnu analizu. Analizu još uvijek prošlošću opterećenih i emocijama nabijenih iskustava pomoću koje se možda otvore putevi za njihovu obradu.

Više od 20 autora te preko 50 prevoditelja upustilo se u ambiciozan pothvat. Obilne i kompleksne pripreme, organiziranje prijevoda na jezike zemalja iz kojih potječu prilozi itd. ne bi moglo biti realizirano bez mreže Goethe-Instituta i njihove kompetencije na polju jezika i prevođenja. Tiskano izdanje antologije objavljeno je 2010. kao 239. broj časopisa „die horen“ .