Smelost sećanja

KOMUNISTIČKA MEMORIJA

Foto: Thomas Diekhaus
  • Na makedonskom
    Sie benötigen den Flashplayer, um dieses MP3 zu hören.
  • Kommunistisches Gedächtnis, Jasna Koteska
    Sie benötigen den Flashplayer, um dieses MP3 zu hören.

Esej makedonske autorice Jasne Koteske, na hrvatski jezik preveo Borislav Pavlovski.

Foto: Thomas Diekhaus



Jovan Koteski

Brojke za usporedbu

Svojoj djeci Vasilu i Jasni
Za vrijeme robije
moj zatvorenički broj je bio: 6412.
U Homerovoj «Ilijadi»
stih 6412. glasi:
«Sad zbog oca svoga
platit ćete ružnu grešku».
Ponekad se stvari
u vremenu i prostoru
rimuju i bez naše volje.
Što se može.
(Iz zbirke «Živožarenje», 1990)

Duge sam godine čitala, ove stihove svoga oca, kao grešku. Očev dosje vodio se pod brojem 5622, što je značilo da broj 6412 ne može ni u kojem slučaju biti točan. Kad sam prvi put u časopisu objavila analizu dosjea «Jovan Koteski. Dosje 5622», broj dosjea ostao je u naslovu, vjerojatno kao moj nesvjesni pokušaj izbjegavanja poziva na homerski, sudbinski dijalog, koji ovi stihovi nagovješćuju.
To što je za mene bilo «oslobađanje», istodobno je značilo, s druge strane, da bi moj otac morao prihvatiti samo onaj odgovor koji ću moći dati. Tek mi je tijekom pisanja ove knjige postalo, odjednom, sasvim jasno da se broj, o kojem je govorio moj otac, ne odnosi na dosje, nego na zatvor. Bio je to trenutak kad sam ja prihvatila, usuprot svemu, posljednji stih ove pjesme kao jedini mogući.

O emocijama koje su ostale u nekom autobusu

Moj otac bio je pjesnik. Kasnije su mi rekli da takva profesija ne postoji. Moj otac bio je moja ljubav, radost i ponos. Ipak, nema ulice iz moga djetinjstra, a da ju ne mrzim. Sada živim na drugoj strani grada i svaki me odlazak u Karpoš 4 deprimira. Nisam prošla nijednu ulicu svoga djetinjstva, držeći se za tatinu ruku, a da me moj otac nije natjerao da se po tri puta osvrnem iza sebe. Ako nije on mene tjerao, tjerala sam ja njega. Bili smo roditelj i dijete i saveznici. Ali ovo nije biografija mog oca. Od svih ljudi na svijetu najslabije poznajemo svoje roditelje, a to je hegelijanska dijalektika i bilo bi lešinarski tvrditi suprotno. Moj je otac, bogu hvala, barem u smrti našao svoju slobodu. Od svih, pa i od svoje djece. Moj je otac želio ostati zapamćen po svojim pjesmama. One su njegova biografija.
Ovih nekoliko redaka su moja biografija. Moga oca uhitili su istog jutra kad sam krenula u gimnaziju sa sudbinskim imenom «Josip Broz Tito». Predala sam dokumente zajedno sa svojim prijateljicama, sve smo imale iste petice, a za razliku od drugih, ja sam imala i mnogo diploma. A za razliku od drugih, mene nije bilo na popisu, tj. bilo me je, ali ispod crte. Dok me ispraćao, 2. listopada 1985, u 6 sati ujutro, na moj prvi školski sat, nepunih pola sata prije uhićenja, tata me je tješio da je sigurno učinjena nekakva pogreška, nemoguće je da sam ispuštena, sigurno će me primiti. I doista, bila sam precrtana kemijskom olovkom na spisku ispod crte i upisana iznad nje. Vratila sam se trkom doma da bih javila svom ocu sretnu vijest. Ali moga oca više nije bilo doma. Bila sam 35-ta učenica u razredu što je imao 30 učenika. Tada nisam pomislila da sam višak, kao i preostalih četvero učenika. Nisam nikada doznala od kakvih se drugih grijeha sastojala naša otpadnička petorka. U narednim godinama osvojila sam za svoju gimnaziju mnogo diploma. U narednim godinama zaboravila sam da su me jednom zaboravili primiti. I nikada nisam pomislila da su moje ime na spisak dodali ljudi iz Udbe1. Danas ispada da sve što znam, njima dugujem. Zato je logično posvetiti njima ovaj tekst.
Naša gimnazija imala je praksu u tvornici «Metalurgijski zavod Tito». Tamo smo se upoznali s radnim procesom socijalizma. Tvornica se nalazila u blizini skopskoga Hipodroma. Dok su se drugi organizirali za razgledanje konja, ja sam ostajala s radničkom klasom. O konjima na Hipodrumu brinuli su zatvorenici iz zatvora Idrizovo. Bojala sam se da neću znati, ugledam li pored konja svoga oca, što smijem učiniti. U školskoj knjižnici mi je knjižničar šapnuo da mi je otac veliki čovjek. U pismu ocu za taj mjesec, napisala sam da ga je knjižničar pozdravio i rekao da je veliki čovjek. Otac me je zamolio da u svojim pismima više ne spominjem nijedno ime jer ne smijemo povrijeđivati ljude. Moja pisma postala su još hladnija, ako je to bilo uopće moguće.
Lažu oni koji kažu da imaju uspomene od svojih trauma. Kad si traumatičan, gradiš paralelne svjetove. Dok smo poskakivali u prepunom autobusu za Idrizovo, uvijek sam zamišljala jednu te istu scenu. Vodila sam u šetnju svog psa, kojeg nisam imala, kroz gradski park. Uvijek ista scena, uvijek isti pas. U kantini ispred Idrizova čekali smo satima i gledali prema glavnim ulaznim vratima: posjetitelji su bili ili veoma glasni ili veoma tihi; među nama nije bilo ikakvih nesuglasica. Uvodili su nas u jednu veliku dvoranu koju su zvali «blagovaonicom», iako su blagovaonice intimne, dok u ovoj nije bilo ičeg osobnog. Mi smo uvijek sjedili za «našim» stolom, lijevo od bifea, u kojem se prodavalo istih pet stvari što su se prodavale i u kantini, uvijek za istim stolom, uvijek tih pet istih stvari. Moj otac izlazio je prvi, što nije bila mala stvar u odnosu na najteže zatvorenike koji su se natiskivali iza njega. Kad bi sjeo za «naš» stol, nije govorio niti mnogo, niti glasno. Lijevo od nas, uvijek je šetao policajac, koji se u lenjinističkom duhu, tada nazivao milicajac. Zatim smo se istim autobusom vraćali natrag. Priljepljivala sam se za prozorsko staklo i s otvorenim očima gledala u moga psa iz parka. Moram vam priznati, meni je gradski park i dan danas odvratan.
Kad sam počela proučavati dosje svoga oca, vodila me neka sasvim žurna, osobna potreba. Nije to bila glad za doznavanjem tko je sve špijunirao moga oca, niti zašto je to radio; nije me vodila potreba kojom bih shvatila veliku povijest; nisam htjela raščlanjivati logiku jugoslavenskoga komunizma, još manje palanačku verziju makedonskoga komunizma. To se pojavilo kasnije kad su se emocije oslobodile od svega što je u konačnici stvaralo ili bi još uvijek moglo stvoriti nekakvu razliku. Morala sam ih ostaviti na nekoj stanici da bih mogla nastaviti. Mi tada, znadete, i nismo imali mnogo stanica na kojima su se zaustavljali naši autobusi...
Željela sam se pomiriti, osobno, s prošlošću svoje obiteji. Osjećala sam nekakav minuli gubitak, nekakvu neprepoznatu tugu. Zamislite na trenutak kako je živio čovjek s teretom tuge koju nije mogao javno odtugovati? Inicijalni se trenutak pojavio, za mene, kad sam čitala knjigu «Antigonino traženje» (2000) Judith Butler. Posljednji je ulomak prvog poglavlja glasio: Antigona odbija pokoriti se bilo kojem zakonu što odbija javno prepoznati njezinu tugu, i time anticipira situacije onih s javno neožaljenim bolom - a to oboljeli od aidsa, na primjer, dobro znaju. Na kakvu su vrstu žive smrti osuđeni takvi ljudi?»2 Znajući da je ukupan broj osobnih komunističkih dosjea u Makedoniji veći od 15 000, počela sam brojati djecu i rođake progonjenih u komunizmu te se pitati: Gdje su ti ljudi danas? Što rade sada? Što rade sa svojom tugom?
Tijekom komemoracije, na dan godišnjice očeve smrti 2002. godine, moja me je najbolja prijateljica, na groblju u očevom rodnom selu, upitala: «Svi smo plakali, zašto ti nisi plakala?»
Odgovorila sam: «Ako počnem sada javno plakati, neću moći više nikada prestati.»
Nekom mi je prilikom, znatno kasnije, dospjela u ruke knjiga «Dobar Staljin» Viktora Jerofejeva. Jerofejeva - djeteta nomenklature, pripadnika zlatne mladeži pod zaštitom Kremlja, čija se baka jednom javila njegovoj majci da je dijete povraćalo jer se prejelo kavijara. Kod nas nije nitko od sinova s Dedinja, Pantovčaka i Vodna3 napisao takvu knjigu, iako su stvarali rock and roll, filmove «crnog vala» (njima je to bilo dozvoljeno) i donosili iz Indije budizam s kojim su živjeli «avangardno». Ova sadomazohistička veza između umjetnosti i ideologije konačno je završila tako da je najveći dio ovih sinova kasnije otišao «previše desno da bi se sjećali svog djetinjstva». U «Dobrom Staljinu» opisano je kako su književni ispadi mladog Jerofejeva spriječili Starog Jerofejeva da na vrhuncu karijere postane zamjenik-ministra za unutarnje poslov Andreja Gromika. Jerofejev zaključuje: «Zar da ja osuđujem znamenitosti 20 stoljeća? Pa da je bio samo jedan metak manje, samo jedna krematorijska peć manje, ne bi bilo niti mene na ovom svijetu.»4 I doista ispada da su oni, dođavola, oduvijek imali zanimljiviju priču od «naše». Mi smo pripadali ološu života, odgurnutima. «Oni» su se rađali kao heroji iz krvi svih palih na olataru njihovih života.

Biografije - želje

Riječi ne donose bogatstvo s vrha, niti ono iz utrobe
obala. Iako, postoji živo sjećanje koje premješta
bogatsvo kao ruku što miluje - preko svih stvari
vrijednih sjećanja. To sjećanje ne može se zapisati
nevještom rukom i grubim alatom...
Kafka

Biografije. Biografije su želje, najčešće su želje da se nešto sačuva, da se zadrži platonističko sjećanje o čovjeku koji je predmet biografije. Čak i u najšturijim biografijama postoji skrivena, a megalomanska ambicija (prepoznata makar u onom jednom jedinom trivijalnom detalju), ambicija dohvaćanja onoga nečeg s-one-strane, gdje je čovjek kao predmet biografije pjevao, ljubio, mislio, plesao, stvarao, živio, odnosno, ambicija da ga se susretne u tom pjevanju, ljubljenju, mišljenju, plesanju, stvaranju, življenju...
A ipak nisu svi biografski susreti isti jer postoje, naime, najmanje dva tipa htijenja povezanih sa željom memoriranja nekog života... Prvi tip želja predstavlja susrete koji su krenuli prema pozdravljanju, vođeni potrebom za nekim oduvijek nemogućim dodirom onog koga više nema, to su susreti poput pozdravljanja, susreti u potrazi za zajedničkim pomiješanim mirisom. A, drugi tip? Drugi tip predstavljaju želje za tvrdim ponavljanjem izvjesnosti, i ti su susreti nalik užasnoj potrebi rememoriranja, reproduciranja praprizora, prve slike o čovjeku koji je predmet biografije, potrebi hvatanja i zamrzavanja njegovog razloga, njegovog kretanja; želji za dosezanjem onog nevidljivog detalja preko kojeg će se otvoriti, rasprostrti sve iz njegovog života, sve što može biti (i baš zato što može - baš zato će i biti) posluženo hijenama iz grada, želji da se zagrabi sve «do taloga» ljudskog života, da bi zatim taj čvrsti talog postao uvjet za izobličavanje, za kaznu i za usmrćivanje.
Dakako, oba ova tipa biografskih susreta su zapisi, oni su zapisi sastavljeni od riječi, od riječi koje probijaju nevini papir, uništavajući njegovu glatku površinu, njegovu već postojanu spremnost primanja zapisa. No, baš je zbog toga probijanja važna ruka koja piše zapis, ruka koja pokreće probijanje papira. Zato je važna želja što pokreće potragu za izgubljenom prošlošću, za pamćenjem nekog života, za sjećanjem. Biografija, kao što rekosmo, sastavljena je od riječi. Te riječi su ovdje da bi podsjećale. Ali kako uopće riječi mogu podsjećati?
Biografija kao scena povijesti, a naročito književna biografija kao sjećanje o književnoj povijesti, mora biti uvijek više od zapisa koji je nježan, zapisa koji miluje, zapisa koji nije pokrenut da bi cementirao, usmrćivao i uništavao. Biografija se ne može uspostaviti preko reprodukcije - svako prihvaćanje (koje zajedno s ovom misterijom predstavlja jedan ljudski život) moguće je samo na simboličan način, samo u odsustvu, in absentia, samo kad sama biografija zastane na pragu ispred ulaza u tuđi život, i na tom pragu odlučuje hoće li se zaustaviti...

Biografije-leksikoni

Rano je za posljednju riječ, kažem vam,
govorim gotovo od kraja - prvi,
ja nisam bio na toj sceni zbog koje me optužujete
ja sam sam bio scena u krvi!
Jevtušenko

Znači, postoje najmanje dva tipa biografije. I dakako, i treći, najčešće biografije - one koje su manje ili više sastavljene od činjenica. Evo što postoji od činjenica koje su sakupljene o Jovanu Koteskom iz raznih leksikona:
Jovan Koteski (1932-2001) je pjesnik koji pripada tzv. trećoj generaciji makedonskih književnika, koja se javlja u pedesetim godinama. Rođen je u selu Prisovjani, u Struškom kraju, kao četvrto od petoro djece Petkane i Vasila Koteskog. Djetinjstvo je proveo kao ovčar-sluga, čuvajući stoku. U ohridsku gimnaziju upisuje se 1946. godine, živeći u internatu. Njegova oca, koji je radio kao šećerdžija u Bratislavi, Slovačka, zatvorio je 1948. godine slovački Informbiro i osudio na devetogodišnju robiju. Razlog je bila fotografija Josipa Broza Tita, istoga onog Maršala, u čije je ime, da bi ironija bila veća, moj otac osuđen više puta kasnije, koju su pronašle slovačke službe u stanu moga djeda u Bratislavi. Jovan Koteski susreće se s ocem samo dvaput u životu, jednom sa sedam, a drugi put s dvadeset i šest godina. O drugom susretu iz 1958. Jovan Koteski kasnije piše: Na povratku se javio jednoj mojoj teti, a ona ga je dovela u moj ćumez, gdje sam plaćao stan kao student. Predvečer sam u sobi, vrativši se s fakulteta, ugledao - gosta. I evo zagrljaja jednoga opustošenog, tegobnog života.
Jovan Koteski pritvoren je prvi put 1948. godine sa 16 godina, vjerojatno zbog toga što mu je te godine otac uhićen u Slovačkoj. Poznato je da su jugoslavenske tajne službe surađivale s tajnim službama drugih komunističkih zemalja. Koteski je postao sumnjiv Službi unutarnjih zbog komunističke logike koja kaže - otac ti je sumnjiv, znači da si i ti sumnjiv. Kad je uhićen Jovan Koteski drugi put, osuđen je tada na trogodišnju zatvorsku kaznu zbog verbalnog delikta protiv Tita, ali je oslobođen nekoliko dana kasnije. Treći je put pritvoren 1952. tijekom omladinske akcije u Mavrovu, četvrti put 1954, itd., a policijski dosje pod kodnim imenom «Intimist», pod kojim je moj otac vođen u Udbi, nije službeno otvoren sve do 1961. godine.
U Skopje se doselio 1954. godine, upisavši studije književnosti, koje nikada nije završio.Tri desetljeća radi kao novinar u Radio Skopju. Objavljuje 1958. zbirke pjesama: Zemlja i strast (Земја и страст) i Smiješak prije zora (Насмевка пред зорите), a sljede: Zlo doba (Злодоба, 1963), Težina (Тежина, 1965), Opepeljenost (Пеплосија, 1996) Sjene (Сенки, 1972), Zelena ulazna vrata (Зелени порти, 1975), Herakleja (Хераклеја, 1978), Pomor (Поморија, 1981), Bdijena i snoviđenja (Бденија и сновиденија, 1982), Polilej (Полилеј, 1983), Plodovi (Плодови, 1985) i Tapija (Тапија, 1985), Živožarenje (Живожарица, 1990), Sunčeva ogrlica (Сончева белегија, 1990), Jeze (Морници, 1991), Miš s dalekozorom (Глувчето со двоглед, poezija za djecu, 1991), Jutarnja zvijezda (Ралица, 1992), Zlo-doba (Злодоба, 1992), Kolijevka (Лелејка, 1994), Samoća (Самотија, 1994), Praznik (Празник, bibliofilsko izdanje u rukopisu, 1995), Tragač (Трагач, poema, 1995), Rešetke (Решетки, 1996), Miraz (Приќе, 1997), Odron (Одрон, 1998), Razaranje (Разор, 1999), Krtičnjak (Кртечина, 2000).
Uhićen je 2. rujna 1985. i osuđen na petogodišnju robiju. Optužnica ga tereti za ilegalno djelovanje povezano s rušenjem jugoslavenske Federacije i stvaranjem nezavisne makedonske države, što se faktički dogodilo sedam godina kasnije. Pripada posljednjoj grupi političkih zatvorenika-intelektualaca u bivšoj jugoslavenskoj Federaciji. Jovanu Koteskom sudi se na zatvorenom procesu, bez pristupa javnosti. Jedan od tužitelja zahtjeva za moga oca kaznu od 20 godina.
Najveći poticaj za njegovo oslobađanje iz zatvora među makedonskim književnicima (akciju koja se, inače, nikada ne događa) pokrenuo je tijekom 1986. godine američki pjesnik, Alan Ginzberg, kao tadašnji predsjednik Komisije za zaštitu prava pisaca i novinara u svjetskom PEN-centru, koji je te godine sudjelovao na Struškim večerima poezije, kao dobitnik Zlatnoga vijenca. Poslije intervencije jugoslavenskoga PEN-centra (sa sjedištem u Zagrebu), Jovan Koteski je u srpnju 1987, nakon nepune dvije godine robije, pušten na slobodu. Za njegovo oslobođenje najzaslužniji je ugledni pisac, tadašnji potpredsjednik svjetskoga PEN-centra i predsjednik hrvatskoga PEN-kluba, Predrag Matvejević, koji je organizirao peticiju sa svjetski poznatim piscima za njegovo oslobođenje iz zatvora, a koji je tijekom devedesetih godina i sam pao u nemilost nacionalističkog režima Franje Tuđmana u Hrvatskoj. Pismima upućenim Okružnom sudu u Skopju i Saveznom sudu Jugoslavije u Beogradu, Matvejević je uspio ishoditi preispitivanje Koteskove osude i njegovo ekspresno oslobođenje iz zatvora u srpnju 1987. Koteski je primljen na posao kao knjižničar u maloj knjižnici u blizini svoga stana, gdje je radio sve do umirovljenja. Putuje u Hrvatsku i susreće se s Matvejevićem.
Posljednje desetljeće života proveo je u relativnoj izolacijiu u svom domu u Skopju, pateći od paranoje. U studenom 2001. godine, sedam mjeseci prije smrti, uspio je vidjeti odabrane dijelove svoga dosjea. Na više od 300 stranica zabilježeno je da je bio predmet isljeđivanja tijekom najmanje 40 godina svoga života. Posljednji dokument iz dosjea moga oca je iz 1988. godine, ali nema nikakvoga razloga vjerovati da praćenje nije trajalo do 1990. Ako (s pravom ili bez njega) smatramo da je nadgledanje moga oca prestalo 1990. godine, tad je nadgledanje trajalo 42 godine. Ako se (s prekidima) nastavilo do njegove smrti, tada je moj otac bio predmet policijskog nadgledanja punih 53 godine. Umro je 12. srpnja 2001. godine u Skopje, u krugu najuže obitelji.

Biografija «Jednog jedinog»

Oblivium, to je ono što briše.
Što? Označitelja kao takvog.
Lacan

Potom, postoje one biografije, koje to nisu; biografije koje su sastavljene od nagonskih sjećanja, a konstituirane su kao “jedan jedan” (prvi označitelj, na primjer, označava da sam ja zavoljela jednu životinju) i zatim su “jedan dva” kad se ja smještam tamo gdje je suma, ne na razinu «jednog», nego na razinu toga “jedan dva”. Naime, tamo gdje već počinje djelovati ono što je zapis koji probija nevinost papira.
Na tom mjestu gdje je «jedan jedan», mome mjestu, mjestu njegova djeteta, postoje neki izolatori memorije, razdvajanja, introspekcije što su (već) šepave za sve smislove i za cijelu stvar nakon rekonstrukcija. Na tom mjestu mogu vidjeti kako vidim samu sebe, ali više ne mogu vidjeti. To je prostor što govori s jedne točke koje se više ne može sjetiti. To je mjesto gubitka na kojem se događa zamjena privida s realnošći, nešto nesvodljivo, nešto što može funkcionirati kao taj prvobitno potisnuti označitelj. Dakle, evo nekih sjećanja s mjesta na kojem je “jedan jedan”.
Moj je otac, a to je čovjek iz leksikona pod imenom Jovan Koteski, čitao svome djetetu Lorcinu pjesmu «Dva mornara na obali». I tumačio mu pjesmu, pojašnjavajući da to nisu dva, nego jedan te isti mornar, ali je jedan u njemu nastavio putovati brodom po svim svjetskim morima, a drugi u njemu ostao je u jednoj azijskoj luci kod žene koju će voljeti cijeli život.
Drugo sjećanje, drugo izoliranje. Moj otac kupio je sliku. Na njoj je vaza s tri cvijeta, u pikasovom stilu. Vazu pridržavaju tri ruke. «Slika nije ništa naročito, mogu nacrtati ljepšu», kažem, a ja sam još dijete. Moj otac se smiješi, neka uzmem papir pa neka pokušam. Odlazim u sobu i crtam istu sliku po sjećanju. Pokazujem mu, a otac mi kaže da sam nacrtala istu sliku. «Ali ljepše.» «Da (smiješak), ali bit stvari je u tome da ne nacrtaš istu sliku, nego da nacrtaš svoju sliku, kao što je slikar nacrtao svoju»...
Treće: moj otac zvoni toga petka na vratima. Nitko već drugu godinu ne zvoni na našim vratima. Zvonjava - primicanje je prijetnje, ... prema zatvoru s ove strane zatvora... Toga petka, otvaram vrata i vidim svoga oca, nenajavljeno se vratio s robije, ekspresno je oslobođen, toga jutra, u zatvoreničkom odijelu, nije ga stigao niti svuči, jedino na što je mislio toga trenutka, bilo je da mora što brže stići doma. Ne shvaćam da se u međuvremenu na mjestu moje velike ljubavi rodila velika dosadna mržnja. Moj prvi impuls je da mu zatvorim vrata. Da svi nastavimo živjeti po zatvorima, svatko u svom. Ne shvaćam bih li ga mrzila toliko koliko sam ga mrzila od trenutka kad je nestao, da je on možda znao kako me voli samo malo manje i da sam ja sama samo malo više razumijela ono što mi se događalo. Svaka se ljubav čini samodostatnom. Ljubav u vrijeme krvavih sustava, isto tako. Nisi spreman za taj gubitak. Ja nisam bila...
Četvrto sjećanje: moj otac u kući što se raspada od neimaštine i gladi. Moj otac se vraća 1994. s posla i po običaju pita je li ga netko tražio? Nitko?
Peto: Moj brat je diplomirao, toga ožujka, sada je atomski fizičar. Moj otac s bratovom diplomom izlazi iz doma da bi pronašao novac, moj se brat mora vratiti u Beograd, radit će u Nuklearnom institutu u Vinči, imaju i ugašeni nuklearni reaktor. Moj otac se vraća i baca na stol 400 maraka. Klati se. Sjedio sam u društvu mladih ljudi, biznismena, Jasno. Jedan iz moje generacije sjedio je tamo ... pa me pozvao, Jone, daj se ne blamiraj, dođi barem sjesti sa mnom, ne sjedi za stolom s djecom... A zatim je vidio kad je dijete počelo brojiti, ... 100, 200, 300, 400, ... zaustavio sam ga; dosta je kažem mu, vratit ću ti ih, a on meni: Striče Jonče, ako mi ih vratiš, prebit ću te. Vratit ću ih i zato mu svejedno kažem, istuci me, ali ja ću ti ih izbrojiti na ruku kao ti meni sada.» Klati se s plavom bilježnicom: «Diplomski rad, kandidat: Vasil Koteski, Fakultet za fiziku, 1994», sjeda na jednu hrpicu knjiga, hrpica se ruši, ali moj otac još uvijek steže bilježnicu s «Diplomskim radom»...
Šesto: Proces dugotrajnog pomirenja. Čovjek kojeg sam slučajno upoznala na konferenciji traži me zbog nekakvog projekta. Nemamo para i radim svašta. Nekoliko mjeseci nagovara me da dođem u Budimpeštu gdje predaje, upisuje me na njegovo sveučilište, živim s njegovom obitelji, otvara mi vrata svoje biblioteke, daje mi Foucaulta i ruske disidente, čitam sve što nema veze s mojim studijima. Izbjegavam se vratiti u Skopje, čak i za vrijeme raspusta, grad mi je jednako odvratan kao i kad sam pobjegla iz njega. Nekoliko dana prije kraja tih studija, moj profesor mi pokazuje debeo dosje njegovog djeda. Moj je profesor, ustvari, unuk jednog od glavnih komunističkih špijuna u Mađarskoj. Ovo je njegov način oduživanja. Poslije mene useljava se u kuću djevojka koja je pobjegla iz Miloševićevoga Beograda. I ona živi bez novca, i ona čita knjige koje joj daje naš profesor... Pomaže nam da pronađemo rječnik kojim ćemo znati objasniiti stvari što nam se događaju u našem povjesnom vremenu... Posljednjeg jutra, u vlaku iz Budimpešte za Skopje, prvi put sam poslije mnogo godina osjetila neizmjernu sreću što se vraćam doma, poslije cijeloga jednog vijeka ponovno svome ocu. Da, moj profesor bio je dijete nekadašnjega komunističkog špijuna.
Moj otac, dan prije nego je preminuo. «Ovaj dom nije dom. A potrudili smo se. Evo, tvoja majka stavila je ovamo sliku, i ovamo cvijeće, i ove police. Prekrasno. Ali ovo nije dom. Razumijet ćeš me, zar ne? Svatko mora ići doma. Ja sada moram ići doma...»

Biografije «prijatelja»

Ah, vidite li sada, kako ništavnu stvar od mene pravite? Htjeli biste na meni svirati, htjeli biste tobože poznavati moje tipke, htjeli biste iščupati srce moje tajne, htjeli biste me iskušati od najnižeg glasa do vrha moje skale, a ovdje u ovoj maloj spravi ima obilje glazbe i divnoga glasa, pa ipak je ne možete nagnati da progovori. Do bijesa, zar vi mislite da se na meni može lakše svirati, nego na fruli? Nazovite me kakvim god glazbalom – rasrditi me možete, ali ne možete na meni svirati.5
Shakespeare

I zatim, dakako, ima tvrdih biografija. Njih uobičajeno pišu oni što ti se smješkaju, držeći nož iza leđa. Tvoji prijatelji, makedonski pjesnici i pisci...
Kad mi je otac u studenom 2000. godine pokazao dosje, prvi put, bilo je to samo nekoliko mjeseci prije nego je preminuo. Toliko smo imali vremena, vremena za pomirenje. Neki među nama, djeca političkih zatvorenika, nisu imali ni toliko sreće. Prvo što mi je pokazao bio je spis: «Suradnja s Unutarnjim poslovima: nije postojala!» A zatim smo čitali tih 300 (od tko zna koliko) stranica, koje su mu dozvolili vidjeti iz njegova dosjea, sa samo nekoliko imena, u kojem je polovina stranica bila precrtana flomasterom, da bi zaključio ono što je znao cijeli život. Najmanje je 42 od svojih 69 godina života bio predmetom isljeđivanja! I potom smo shvatili da paranoja nije bila paranoja, i da strah nije bio iracionalni luksuz, već više stanje spoznaje. I potom čitaš, i boli te, ali barem uviđaš da nisi lud.
Kad je moj otac izišao iz zatvora, događalo mu se na ulici da su okretali glavu od njega najbolji njegovi prijatelji, naši književni doajeni, naše lektire. Isto se događalo cijeloj mojoj obitelji. Razumijemo, bilo im je teško, nisu znali kako se pozdraviti, a da se ne povrijede. Razumijemo ih, ali da se razumijemo, neće ih nikada razumijeti pjesnik i dijete u mom ocu, jer to dijete, ove mehanizme ne može shvatiti. I uime toga djeteta koje ih nije razumjelo, uime moga oca kojega više nema, samo im jedno poručujem, iz usta hrvatskoga repera Ede Maajke: Mater vam jebem...
Kad mi je otac ostavio dosje, osnovno pitanje za mene u prvo vrijeme nije bilo tko, kako i zašto, nego jedno sasvim drugo, infrastrukturno pitanje. Kako je svarno izgledala ta mašinerija? Tko je otkucao ovu stranicu? Kako se zvala ta daktilografkinja? Tko je napravio ovu tiskarsku grešku? Je li ovaj propust minimalni znak zdravlja? Tko je prisluškivao moga brata dok se dogovarao za atletski trening? Čemu je dobrom poslužila ta informacija? Je li vrijedilo? Kako se zvao telefonist? Je li u trenutku prenošenja «informacije», taj, konkretni doušnik, pisac, ta naša lektira, imao osjećaj da radi nešto korisno? Kako je izgledao «informator»? Što je pojeo tog jutra? S kojom replikom je ispratio djecu u školu? Je li s plaćom, koju je primao za svoj podzemni posao, napravio od svoje djece sretne i dobre ljude? Jer ako je to napravio, barem je to nekakva galaktička utjeha.
I kasnije će ti odjednom, dok čekaš autobus, bljesnuti jedno osobno pitanje. Meni se dogodio taj autobus jednog jutra u kojem mi je postalo jasno da je taj aparat za prisluškivanje kod nas doma postavljen u vrijeme kad sam izgovorila prvo halo mojoj prvoj simpatiji. On je bio tajna za sve moje prijatelje, ali ne i za državnu strukturu. Da mogu birati, ne bih htjela da je tako. Da je moj brat mogao birati, ne bi htio da je tako. Ali vidite, nismo imali izbora.
To su temeljne stvari i veoma su važne. Ne možete prisluškivati jednu naciju bez ikakvih posljedica i zatim očekivati da će ta nacija biti normalna. Ne možete im, zatim, reči jednog jutro: morate ući u Europu, nemojte prelaziti ulicu kad je crveno. Oni su sa svojim traktorima pogazili sve intimne koordinate naših ljudskih života, prolazeći uvijek i obvezno kroz crveno, prošli su sve semafore jedne ljudske intime, a potom od nas traže da zastanemo na zelenom i budemo lojalni prema njihovim konvencijama.
Činjenična svemoć je moguća baš zato što cijele generacije bivših političkih zatvorenika šute poput mene, iako nitko nikada nema i neće imati legitimitet da im ju dade... Jedno od osnovnih pitanja postkomunističkih država je stvaranje mehanizama kojima će napraviti vidljivom tu stranicu svoje prošlosti, stradanja cijelih generacija i nasljednika žrtava u političkim obračunima.

Nasilje makedonske kulture

Da, doista sam samo putnik, lutalica zemljom.
Jeste li vi nešto više?
Goethe

Dakle, «biografija prijatelja», ono što su tvoji kolege, makedonski pisci i pjesnici, u dugim desetljećima između 1960. i 1990. godine, pisali o tebi, za koju nisi znao... Što su ta stručna i kreativna pera uspjela napisati u žanru «biografije», na temu: «jedna lutalica zemljom», svih tih desetljeća?
Očev dosje pokazuje na kojim je načelima bila izgrađena strategija kontrole u kulturnoj sferi, u godinama između 1960. i 1990. Ako napuštate dom, tada ste praćeni. Ulicama kruže upravitelji, općinari, policajci, suradnici, informatori, službenici Udbe, vaši prijatelji, ali vi ne možete raspoznati tko je tko. Vi ste vezani za vaše mjesto, vaše mjesto ima ime, a u slučaju moga oca ono nosi ime POO «Intimist». Vi ste intimist, i kao takav krajnje ste sumnjivi. Nemate razloga biti «intimist» u 1961, kad su svi drugi sociolozi.
Očevim dosjeom defilira užasna smotra živih i mrtvih pjesnika, literata, slučajnih ljudi - i policajaca. Svijet iz očeva dosjea je svijet opscene kombinacije makedonskih pisaca i policajaca, koji su često spojeni u istom čovjeku. To je svijet u kojem nemate stabilne koordinate prijateljstva. Većina «prijatelja», kolega i pisaca, ovdje su da bi stezale obruč oko svoje mete. Svatko i sve je uho.
Iz očeva dosjea razvidno je da se tip kontrole obavljane na njemu zasnivao na sustavu stalnih izvještaja, spiskova i zapisnika. Informator podnosi izještaj upravitelju, upravitelj dostavlja taj dokument trima drugim instancama: knjizi informacija, odsjeku DB6 i u fascikl o legalnoj vezi. U siječnju 1988. javilo se u očev dom lice X da bi izrazilo «novogodišnje želje i čestitke». Sadržaj tih čestitki je prepraćen TRIMA drugim instancama.
Zapisnici povezuju centar (glavešine Udbe) s periferijom (očevim «prijateljima»). Vlast se distribuira isključivim načinom, pravilnim hijerarhijskim ustrojstvom, do najniže instance, do krajnjeg svodnika, koji opaža svaku uznemirenost kod isljeđivanog. To opažanje ide do tragikomičnih situacija. U informatorovom dokumentu iz travnja 1961. moj otac se za vrijeme ručka požalio svom «prijatelju» da je nezadovoljan sustavom, a X je «dobronamjerno» podsjetio moga oca da je njemu osobno dobro i nema se na što žaliti. Odjednom dolazi do «preokreta». Citiram iz dosjea: «Jonče je iznenada izišao napolje iz kavane pošto je neka osoba prošla (i) otišao s njim razgovarati.» U prijevodu ovo znači da je moj otac ustao da bi se pozdravio s drugim prijateljem. A to je više nego dovoljan razlog za alarm u hijararhijskom ustroju. Operativna opaska zahtjeva da se vidi tko je pozdrvljeni i traži da bude pretpostavljen kao nova meta isljeđivanja. Ovaj ustroj traži «pravo» ime svakog s kim si se pozdravio, traži «pravo» ime za tvoje stalno kritiziranje sustava, tvog viška smisla, tvog poetskog senzibiliteta, tvoje «bolesti».
Ako ste proživjeli život moga oca između 1960. i 1990., vaši doušnici bili su uvijek uz vas. Vlast je raspoređena na brojna tijela. Ali oni ne sjede za susjednim stolom, ne zure iza lončanica, ne pretvaraju se da čitaju novine u predvorju. Ovo nije film. Ovo je vaš život, a informatori su vaši najbliži prijatelji i kolege, makedonski pisci. Kao i svi ljudi na ovom svijetu, i vi s vašim prijateljima razgovarate o stvarima što su vam važne, što vas bole, što vas raduju i što vas uznemiruju. Vi ste makedonski pjesnik i važno vam je sve što ima veze s makedonskom kulturom i institucijama koje ju vode, s makedonskim jezikom i njegovom čistoćom, s makedonskim selima jer o njima pjevate u svojoj poeziji, važna vam je ideologija zato što kao svaki drugi pjesnik na ovom planetu i vi smatrate da imate pravo razmišljati o njoj. Ali dok vi govorite vašim prijateljima, vi ne znate da ustvari govorite hibridnom, dvoglavom biću koje ima jedno lice pjesnika i drugo lice policajca bez odore. Vaši najbolji «prijatelji» su uvijek do vas: u nekim dokumentima vi ste u gostima kod njih, u drugim ste u restaurantu, u trećim u klubu, u četvrtim u hotelu, na nekom čitanju, sastanku, u njihovom službenom automobilu, u bifeu, kancelariji, vašoj ili njegovoj, ili njezinoj. Sva nabrojana mjesta su faktičke lokacije iz dosjea moga oca.
Kad pogledate ovu difuziju vlasti i njezinu najperfidniju penetraciju u intimni svijet, preko vaših prijatelja, ne možete se ne pitati, gdje je granica. Neke majčine prijateljice, a supruge naših pjesnika, u dosjeu su razobličene, isto tako, kao doušnice. Gdje završava taj spisak? Kakvo vas iznenađenje čeka iza crnih flomastera što skrivaju druge identitete?

Koliko jedno živo biće može izdržati?

Jedno oko vidi, a drugo osjeća.
Paul Klee

Moj otac manifestirao je cijeli život uznemirujuću svijest zbog nagledanja. U jednom se transkriptu telefonskoga razgovora od 27. 07. 1987. moj otac žali na X-a da: Od kada postojim stalno me se provocira a jedno živo biće toliko može izdržati... ispričat ću ti... zgrozit ćeš se... Međutim, što više govorite, to više nailazite na zid šutnje i što se više žalite to više ljudi odmahuju rukom. Nemate načina kojim biste dokazali intimno čuvstvo da vas prate. Dio te opscene strukture vlasti je da postanete sasvim osamljen. Da biste bili pritisnuti tako da vaši doušnici ostanu vaši najbolji «prijatelji». Pa čak i uz ovakvo nejasno čuvstvo da je praćen cijeli život, moj je otac bio zaprepašten kafkijanskim scenarijem kad je otvorio dosje, stupnjem sveprisutnog pogleda, dugotrajnošću nadgledanja i konačno sadizmom onoga koji nadgleda.
Osamljenost je cilj, dobro je da si sam. Oni će napraviiti sve da ostaneš sam, pošto su te već svi napustili. Prilikom izlaska moga oca iz zatvora, u operativnoj bilješci od 10. 09. 1987. stoji: «Doznajemo da je Jovan naročito teško primio činjenicu što su ga napustili svi nekadašnji prijatelji. Trenutačno se psihički osjeća teže negoli u zatvoru.»
Često su me pitali kako je moj otac preživio svoj politički progon? Postoji nešto što znaju oni koji su proživjeli torturu. Čovjek koji je podvrgnut više desetljeća torturi postaje na trenutke sama bol. Bol postaje objekt bez ljudskih atributa i sadržaja. Opisat ću vam kako je izgledao jedan običan dan moga oca, npr. u 1994, iako su sve prethodne a i one poslije navedene bile iste. Godina 1994. označava sedam godina kasnije, sedam godina pošto mi je otac već bio slobodan, otkako imamo svoju državu, otkako njegove heretičke misli više nisu bile heretičke nego konjunkturne.
Moj je otac pokušavao spavati danju. Za njega je bilo neizdrživo biti budan kad je vani bilo svjetlo. Za onog tko je proživio torturu, svjetlo je poseban problem. Onaj koji je cijeli život promatran, a sam ne promatra, onaj koji je objekt informacije, a nikad subjekt komunikacije, boji se svjetla jer vidljivost garantira funkcioniranje vlasti. Kad je bio budan, moj se otac nervozno šetao iz jedne u drugu sobu. Ušao bi u neku sobu i odmah izišao. Zadržao bi se u hodniku da bi čuo što radi moja majka u kuhinji: pokucao na vrata moje sobe da bi se uvjerio je li mi se dogodilo nešto užasno, našavši nekakav izgovor, npr. «čitam Cvetajevu» i ne dočekavši odgovor, isto bi tako brzo izišao. Satima bi drhtao iza zavjese, promatrajući smetlara koji je odlučio sljedeća tri sata, do kraja svog radnog vremena, prosjediti baš na nogostupu ispod našeg prozora. A što ako nije smetlar? Mnogi smetlari ispali su u dosjeu «službena lica Udbe». Legao bi spavati. Spavao bi s jednim otvorenim okom i na svaki šum skakao i tražio objašnjenje što se dogodilo, želići vidjeti, te se uvjeriti. Živio je kao da mora u svakom trenutku doći neki najvažniji čovjek i donijeti najvažniju odluku kojom će se materijalizirati proročanstvo o njegovom životu. Čovjek koji je prošao kroz 40 godišnji politički progon, gradi strategije opstanka. Kad zvono zvoni, pomišlja: tko će biti sljedeći mučen? Ako zvoni netko na vratima, zastaje i osluškuje disanje onog koji zvoni. Jedva sakuplja hrabrost zirnuti kroz ključaonicu. Čak i kad dobro poznaje onoga tko zvoni, dugo ga promatra. Ponekad bih krenula otvoriti, ali bi za njega bilo pitanje života i smrti da prvi otvori vrata kako mi se ne bi dogodilo nešto strašno. I konačno «A, ti si Vera, izvoli... Jasna je doma».
Čovjek koji je preživio torturu, pošto je cijeli život bio predmetom islijeđivanja, postaje onaj tko se ne može rekonstruirati identifikacijom s najbližima. Njegov svijet postaje svijet koji nije baziran na dijalektici. Taj je nedostatak proizašao iz tog nedostaka. To je čisto prisustvo. Čovjek koji je preživio torturu razvija nemogući paradoks, prekid u reprezenaciji i previše reprezentacija. Posjeduje milijun slika užasnih mogućnosti sustava i slika koje su bez memorije. Taj čovjek koji je preživio četiri desetljeća torture moj je otac, makedonski pjesnik Jovan Koteski.

Prihvaćena molba

I sad je ponovno počelo ono odvratno učtivo pogađanje,
jedan ponad K. pružio je nož drugom, a ovaj mu ga je pak, ponovno
preko K. vraćao. K. je sada točno znao da
bi njegova dužnost bila samo dohvatiti nož,
dok je prelazio iz ruke u ruku, lebdeći nad njim,
i sam se njime probosti.
Kafka

Moj otac podigao je svoj dosje u studenom 2000. godine. Svi koji su te godine podigli svoje dosjee, znaju da su morali potpisati jedan obrazac. U tom je obrascu stajalo doslovno ovo: «Zbog zaštite podataka i informacija o privatnom i obiteljskom životu zahtjevam da cijeli sadržaj dosjea ostane tajna do (100 godina od moga rođenja, a u očevom slučaju navedena je - moja opaska) 2032. godine, i to, ako isti ne bude uništen i predan na čuvanje u Arhiv Republike Makedonije.» Kad potpišete taj obrazac, sljedi cinična završnica. Na samom kraju piše da se molba «usvaja».
Vidite, užas policijskog dosjea nije samo u činjenici da je moj otac proživio život u kojem je policija imala lice njegovih najbližih prijatelja. Užas se sastoji i u višoj agenturi u čije ime je njegov svijet još tješnji od tijesnog svijeta antičkih junaka koji se s krikom obaraćaju nebu «Nepravdu trpim». Grčki čovjek trpi užasnu kaznu koja mu je namjenjena, ne svojom krivnjom, ali kad želi doznati u ime koje više agenture pati, preokrenut će se i nebo i zemlja da bi on to mogao vidjeti. Kad Edip poželi znati što se dogodilo u njegovoj prošlosti, svjedok se pojavljuje već u sljedećem činu.
Moj je otac čekao dugih 40 godina da bi to mogao vidjeti. I kad je sa strahom zastao na vratima UDB-e7, pred vratima instance što se cijeli život iživljavala nad njim, kao pred posljednjom utjehom što će mu omogućiti vidjeti tada, službenik UDB-e, natjerao ga je podnijeti molbu u kojoj moli da mu se nikada ne ispuni posljednja nada. U tom svome obrascu moj otac je morao zamoliti da mu zauvijek ostane nedostupno ono u ime čega je patio. Podnio je molbu da mu njegov dosje bude dostupan 2032. godine, a da u međuvremenu imaju potpisanu suglasnost da, ako žele, mogu spaliti njegov dosje. Moj otac je htio vidjeti da nije bio lud kad je tvrdio da ga prate cijeli život. Ono što je doista htio vidjeti sveo je na otkrivanje u ime kojeg je to dobro pokrenuto. I morao je pročitati da se njegova molba, koja neće nikada vidjeti razrješenje svoje životne tragedije, «usvaja».
Moj je otac, u rijetkim trenucima humora, nazivao svoj dosje «biografijom prijatelja». To je donkihotovski humor. Prvo ćeš se nasmijeti, zatim namjestiti složeni smiješak, da bi na kraju shvatio da se smiješ u lice čistoj tuzi. To je humor nekoga tko je nevin preživio zatvor. Kad dobijete dokument da ste rehabilitirani, možete se slikati s tim dokumentom. Možeš biti najbolji pjesnik jedne države, bio si rođen samo da opjevaš njezinu ljepotu, njezin zlatan glas, da opjevaš zemlju pod njezinim nogama. Možda si napisao najljepšu pjesmu o neostvarenoj ljubavi jedne generacije, «Anu», ali ona neće nikada postati lektira jer je ovim debilima već i Anina kosa sporna. Nakon što si proživio pogrom svoga vremena, u kojem su ti kolege pisali biografiju iako je nisi naručio od njih, jedino što ti preostaje je živjeti svaki pojedini preostali dan svoga života u kafkijanskoj realnosti udbaške svakodnevice. I ponavljati do beskraja svoje zemaljske osamljenosti stihove: «O prijatelji moji, nema prijatelja!» Unatoč svemu, moj je otac doista otišao oprostivši svima. Dan prije nego je umro, otac mi je rekao da «ide doma».

Djeca za usporedbu

Roditelji su štit između nas i smrti. Kao veliki
umjetnici, oni nemaju pravo na uzrast... Roditelji su ono
najintimnije što posjedujemo. Ali kad se obiteljska intimnost
proširi do razmjera međunarodnog skandala, kao što se to dogodilo
s nama, i nehtijući započinju razmišljanja, sjećanja,
analize...
Jerofejev

Bila je subota kad sam odlučila baviti se ovom temom. Prošlo je otada pet godina. Došla sam sa svojim sinom (tek rođenim) svojoj majci, a moja majka je bila tužna. «Govore o Struškim večerima poezije, tvoga oca nitko ne spominje.» Vjerojatno sam se posvadila s njom, zaspala od muke. Naselje iz moga djetinjstva ostalo je žalosno, nikada se to nije promjenilo. Sjedila sam kao pura, kao da sve ovisi o meni, znala sam o čemu govori moja majka. Svi su imali nekakav suživot sa svijetom, sa sobom, neku prošlost kojoj su se radovali. Samo na vrata moje majke, prošlost i svijet nisu zvonili, čak smo i mi sami, kad smo zvonili, zvonili kao protjerani iz ovoga svijeta.
Filozofija žrtve, popularna krajem 20. stoljeća, nije mi bila nepoznata. Jesam li se i ja uvrstila s ovom obiteljskom pričom u taj dugi niz? Zar nisam mogla stisnuti zube te reći što je bilo bilo je i jednostavno nastaviti dalje? Jesam li živjela od traume jer je trauma postala toliki dio mene ili upravo obratno: zato što se nije nikad doista uspjela ugraditi u mene, ostavši mi «strana» tema, dok su drugi trunuli po zatvorima ja sam bila dijete s peticama, «normalno», nije li ovaj tekst to isto?
Konačno, gdje je u svemu tome bila moja generacija? Što se dogodilo s mojom međugeneracijom, s nama koji smo bili djeca iz onoga sustava, a roditelji iz ovog? Koliko su bili teški naši postupci u kojima je zahtjev za suočavanjem s prošlošću bio sistemski nužan, civilizacijski ispravan i historijski važan, a gdje smo to prelazili granicu nepovređivanja?
Moj brat otišao je na služenje vojnog roka dva dana prije očevog uhićenja; istog jutra kad mi je otac odveden na robiju, ja sam krenula u srednju školu. U nekoliko dana rasporedili smo se u tri institucije, uostalom, prilično srodne. Kad je izišao iz vojske, moj brat se opredijelio za život okrenut prema budućnosti. Kad me je jedan psiholog, s kojim sam razgovarala nekoliko godina kasnije na jednoj sesiji , upitao «Tvoj otac izišao je iz zatvora 1987, tvoj brat 1986, kad si ti izišla?», dočekala me je moja prva, privatna «zatvorenička dilema».
Jedno bratovo pismo darovala sam Državnom Arhivu. Napisao ga je za vrijeme služenja JNA u Mostaru, u Bosni i Hercegovini, ocu koji je bio u zatvoru u Skopju, u Makedoniji. U njemu je objašnjeno naše djetinjstvo u jednoj rečenici, sve što moj brat nije volio i što je prezirao kod oca, i sve što je shvatio pošto je otac otišao u zatvor.
Moj brat, danas, proučava atome, postao je atomski fizičar, ne živi u Makedoniji. Jednog jutra (došavši na odsustvo, imao je 18, a ja 14 godina), dok je moj otac bio u zatvoru, brat mi je rekao da je došlo vrijeme našeg rastanka, da mi neće više preporučivati knjige koje moram pročitati i filmove koje moram vidjeti. Da kreće svojim putem, a da ću ja morati odabrati svoj. Suglasila sam se, nisam imala izbora. Moj brat, danas, istražuje atome za institute u Beogradu i u Berlinu. Fizika i metafizika su za njega najtješnje povezane, zanima ga budućnost i duhovnost, a ne prošlost. Ja sam nekako ostala s obiteljskim temama. Zatvor nas je katapultirao u dva različita pravca, nesvjesno smo odabrali nastaviti jednu od dvije očevih tema.
U pismu mom ocu, moj je brat tada objasnio sve što ja nisam nikada uspjela, iako sam intenzivno živjela sa svim tim. Da otac nije otišao u zatvor, vjerojatno bih nečem drugom posvetila svoj život. Nisam znala napisati čak ni valjano pismo svome ocu u zatvor, tada. Pisala sam koliko imam petica, koliko mi nedostaje i kako je protekla Nova godina. To su bila moja pisma. Kasnije sam se sjetila Freuda: «Što se ne može letenjem, mora se šepanjem».
A ovo je pismo moga brata. Sve što sam željela, a nikad nisam uspjela reći svom ocu, bili su ovi reci:

«Dragi tata!
Evo, proteklo je poprilično vremena da se nismo vidjeli, pa sam zato odlučio napisati ovo pismo. Ja bih to uradio znatno ranije, ali sam pričekao dolazak na odsustvo, kako bih te pokušao pronaći da bismo zajedno prodiskutirali cijelu ovu stvar. Doista sam došao u Skopje (u razdoblju od 21. 03. do 25. 03), ali moj pokušaj stupanja u kontakt s tobom nije uspio. Bez obzira na sve, ne preostaje mi ništa drugo osim da ti pokušam riječima objasniti kakvo imam mišljenje o cijeloj novonastaloj situaciji.
Još prije pet-šest mjeseci, kad sam prvi put doznao, bio sam savršeno uvjeren u tvoju nevinost. Dobro poznavajući tvoje ideje i stavove (kojima si me, uostalom, u velikoj mjeri napajao), znao sam da je sve što si napravio bilo učinjeno s dubokom općeljudskom i humanom namjerom. Bio sam siguran da nisi bio umiješan u ikakve terorističke akcije jer sam znao da terorizam nisi nikada opravdavao niti kao sredstvo niti kao cilj. Svaki čovjek koji te barem imalo poznaje potvrdit će kako si svoj život usmjerio prema jedinom cilju - da pomogneš drugom, pa čak da mu daš u potrebi i svoj zalogaj. Svi koji su barem nakratko bili u tvojoj blizini, moraju priznati da te, ta tvoja neprekidna borba protiv nepravde, ne samo da nije odvela u zatvor, već te podigla na najviši tron. Ne znam. Možda netko misli drugačije, ali znam da mi onaj tko tako misli može samo zavidjeti. Mnogi su ljudi, veliki po svom duhu i po svom djelu, bili u zatvoru. Pokaži svim poltronima, mediokritetima i zlobnicima da i tamo znaš biti velik. Evo ti prilike i da provjeriš tko su ti bili i još su ti uvijek pravi prijatelji.
Dolazeći u Skopje, ne samo da nisam bio uplašen, već naprotiv, bio sam i ponosan što sam ti sin. Mišljenje ljudi uopće me nije zanimalo, ali sam ubrzo uvidio da ti mnogi pružaju podršku te da su i oni uvjereni u tvoje ispravne stavove. Ako se među njima i našao poneki sažalni ili zloban pogled, ja sam iz tih pogleda crpio samo snagu i čvrstinu.
Sad moram priznati da možda ja i ti nismo u određenim razdobljima prošlosti bili dovoljno suglasni. Ali do toga je došlo zbog moje nesposobnosti da razumijem kako jednog oca ne mora uvijek zanimati vožnja kola, kupovanje pokućstva za dom, ili, da ne nabrajam, neka druga stvar koju prosječni očevi rade. Tek sad razumijem da nije najbitnije tko koliko para zarađuje ili je pak netko propustio neki film ili utakmicu na televiziji. Tisuću je puta bitniji duhovni razvoj čovjeka koji njeguješ, a stotine drugih ga zapostavljaju. Tek sad uviđam da nisi ispodprosječan, nego nadprosječan otac.
Što još da ti kažem? Sad smo i ja i ti u istoj situaciji. Znam kako se osjećaš, ali vjerujem da ćeš izdržati. Duboko sam uvjeren da će ljudi shvatiti pogrešku i da će se ubrzo, sigurno prije negoli očekuješ, sve završiti. Ja ne shvaćam tvoj boravak tamo kao kaznu, već kao jedan test pred koji život postavlja čovjeka. Izdrži zbog toga što nema svatko takvu priliku. Mnogima život prolazi u hermetičkoj, poluprozirnoj atmosferi vlastitog doma koja im onemogućava vidjeti dalje od svoga nosa. Oni neće nikada naći svoj istinski cilj, ni smisao života. Istinski cilj imaju samoi ljudi poput tebe, stvaraoci i ideolozi, oni koji teže univerzalnom, zanemarujući svoje vlastite interese. Ti karijeristi, ti hranitelji svoga vlastitog ega, nisu dostojni ni prezira. Možda će jednog dana i oni shvatiti da je čovječanstvu dosta dijeljenja i razdvajanja bilo fizičkog bilo duhovnog. Možda shvate da će uzdizanjem samih sebe pomoći općeljudskom dobru. Neki su već svjesni toga. Neki već osjećaju da ih predstavlja nešto što ih nadilazi - kao što je rekao Tagore.
Znam da si i ti takav i da ja dijelim tvoje ideje. Ako se za te ideje ide u zatvor, onda je i meni tamo mjesto. Na kraju krajeva cijeli je život samo jedna igra, jedna iluzija i jedno ništa u poređenju s očekivanom vječnošću!

Vasil.»

___________________________________________

1 Udba – Uprava državne bezbjednosti (tajna politička policija) u SFRJ.

2 Judith Butler, Antigone's Claim: Kinship Between Life and Dead, New York: Columbia University Press, 2000, p. 24.

3 Dedinje (Beograd), Pantovčak (Zagreb) i Vodno (Skopje) bila su poznati dijelovi grada s komunističkom nomenklaturom u Srbiji, Hrvatskoj i Makedoniji.

4 Viktor Jerofejev, Dobri Stalin, Beograd: Geopoetika, 2005, str. 50.

5 Prijevod: Milan Bogdanović

6 Državne bezbjednosti, op. prev.

7 Službe državne sigurnosti u današnjoj Makedoniji

     

    © Milan Strezovski
    Jasna Koteska iz Makedonije
    Jasna Koteska, rođ. 1970. u Skoplju / Makedonija, gde i danas živi; kćerka makedonskog pesnika Jovana Koteskog (1932-2001); studirala književnost (diplomirala 1999) i studije roda (diplomirala 2000) i doktorirala iz nauke o književnosti na Univerzitetu u Skoplju (2002); gostujuća predavačica za književnost i studije roda na Filološkom fakultetu u Skoplju; urednica u makedonskim časopisima "Blesok", "Identiteti", "Literaturen zbor"; redovno piđe za književne časopise i žurnale; slobodna spisateljica; veliki broj objavljenih knjiga, aktuelno Komunistička intima, teorija (teorijska analiza komunizma i lična naracija) (Skoplje 2008); Sanitarna enigma, Teorija (filozofija čistog) (Skoplje 2006); Makedonsko žensko pismo, teorija (studije roda i književnost) (Skoplje 2003); Postmodernistički literaturni studii, teorija (književnost i postmoderna) (Skoplje 2002).

     

    Eine Übersetzung von Alexander Sitzmann
    Aleksander Zicman, rođ. 1974. u Štutgartu/Nemačka; studirao skandinavistiku i slavistiku u Beču/Austrija; istraživač i predavač na tamošnjem univerzitetu; od 1999. bavi se i književnim prevođenjem sa bugarskog, makedonskog i sa skandinavskih jezika na nemački; autor dveju lingvističkih monografija, priređivač nekoliko antologija i tematskih brojeva časopisa, recenzent KulturKontakt Austria, Saveznog ministarstva prosvete, umetnosti i kulture, kao i za nekoliko izdavačkih kuća u zemlji i inostranstvu; 2004. dobio je Počasnu nagradu bugarskog ministarstva kulture, 2007, 2008, 2009. prevodilačke premije Saveznog ministarstva prosvete, umetnosti i kulture i brojne stipendije.