Smelost sećanja

Slijepe mrlje

Pripovetka bosanskog pisca Faruka Šehica.

Slijepe mrlje

Kako smo bili daleko od zločina što su se dešavali pred našim očima. Ponekad bi se znalo pričati kako su Vitezovi otkidali glave zarobljenim vojnicima Srbima na svojim ratištima. Neki su u tome nalazili razloge za divljenje vojnoj sposobnosti tih boraca i hrabrosti da nekog zakolju i otkinu mu glavu povećavajući time zamišljeni broj mrtvih neprijateljskih vojnika. Drugima bi slike dekapitacije u njihovim netaknutim glavama izazivale osjećaj mučnine u stomaku i prsima. Rijetko se pričalo o takvim događajima, koje tada još niko nije zvao ratnim zločinima. Borba za fizički opstanak je mogla opravdati sve akcije i događaje, pogotovo kada se nalaziš u jednoj enklavi, konclogoru otvorenog tipa protiv kojeg su se borile tri neprijateljske vojske: bosanski Srbi, kninski Srbi i Abdićevi autonomaši. Nije tu bilo mjesta humanizmu i renesansi, tako smo tada razmišljali, i ne mogu se sjetiti da je iko ikada spomenuo sintagmu ratni zločin, koju ću prvi put čuti na CNN-u povodom Omarske i Keraterma, a zatim u pričama koje su tajnovito kružile nakon pada Srebrenice. Naša vojna služba Informisanja i Morala nam nije ni spomenula pravu istinu o Srebrenici. Moralisti su nam, kao i obično, čitali najnovije cenzurisane vijesti sa ratišta istočne Bosne. U tim izvještajima su nevedeni neki brojevi poginulih boraca, ali ni izbliza masi od 8000 zarobljenih i pobijenih ljudi. Također je taksativno pobrojana suma tenkova, vozila, lakog pješadijskog naoružanja i municije što su zarobljeni tokom proboja Srebreničana i Žepljaka prema slobodnoj tuzlanskoj teritoriji, što je djelovalo kao lažna utjeha. Pad Srebrenice se više predstavljao kao nemili vojni poraz, a manje ili nikako kao ratni zločin, iako su se gorčina i bijes nazirali u riječima i između redova. Pravu istinu ću saznati tek završetkom rata kada su vojne tajne postale besmislene, ali ni tada ni približno nisam bio sposoban da shvatim obim tragedije u Srebrenici, što će poslije presudom ICJ-a u Haagu biti proglašena genocidom.

Tako bismo čuli priče kako su mučeni autonomaši (notorni i navodni), i poneki cazinski Srbin (od dva-tri koliko ih je bilo u gradu) pod optužbom da su špijuni, u onim trenucima kada bi situacija na ratištima prema Autonomiji bila teška i na rubu propasti. Mučenja su, prema glasinama, provodili lokalni ili uvezeni kriminalci u službi civilne policije. Pričalo se o torturama strujom koju bi priključili na testise zatvoreniku ili bi ga hranili solju i onda mu davali litre i litre vode da popije pod prijetnjom smrću. Ni te nas priče nisu posebno zgražavale, jer smo autonomaše (posebno njih) i četnike smatrali organskim neprijateljima, a prema njima nije trebalo biti milosti u borbi prsa u prsa, ili smo jednostavno i sami bili na najgorim ratištima, gdje su sve misaone radnje podređene jednoj autosugestiji: ostani živ!

Također se pričalo o zarobljenim Srbima sa našeg domaćeg ratišta Ćojluka, kako su ih tukli do smrti lopatama i čeličnim kablovima sa srušenih dalekovoda. Tu sam sliku mogao sastaviti, i ona mi se zalijepila sa unutrašnje strane lica, jer nisam mogao pojmiti kako neko može mrcvariti zarobljenika sada kada je nenaoružan i bespomoćan u dubokoj pozadini, u nekom podrumu lišen svih crta zlokobnog neprijatelja. Vojnim policajcima je mučenje bio posao, tukli su četnike kako sami ne bi morali ići na liniju. Neki od mučitelja su tu bili zbog osvete za izgubljenog brata, kćerku ili sina.

Za vrijeme boravka na vojnoj ekonomiji jedan saborac mi je pokazao hangar gdje su mučeni i ubijani zarobljeni Srbi sa Ćojluka, i u blizini i zakopani, odakle bi poslije bili iskopani i transportovani na razmjenu naših i njihovih vojnika, tačnije leševa. Ne sjećam se da je na našem ratištu ikada bilo razmjenâ živih zarobljenika. Spavao sam nekoliko noći blizu hangara za mučenje i ubijanje. Prije rata tu se vršio uzgoj i tov junadi. Gadilo mi se to mjesto sa kojeg se krv nije mogla oprati ni vodom ni protokom godina. Razmišljao sam i o ljudima koji su vršili mučenja i egzekucije, ali bi to trajalo zaista kratko, jer je gađenje ličilo na ludilo, pa je isključiti mozak bio najbolji izlaz.

U jednom pretežno srpskom selu, u našoj ofanzivi ogromnih razmjera, naišli smo na ženu koja je ostala u svojoj kući, ne želeći pobjeći sa drugim mještanima. Sam ulaz u bogato i pitomo selo bio je pedantno spaljen, jer su to bile muslimanske kuće. Način na koji je izvršena paljevina govori o preciznosti lokalnih higijeničara zaduženih za čistoću nebeskog naroda. Nije bilo vremena da mislim na sudbinu njihovih ukućana. Žena je bila srednjih godina, krupna i zdravo debela, rumenih obraza kao dvije jabuke ispod zavezane marame. Sjedila je za stolom u svome dvorištu kao da se ništa ne dešava. Slučajno smo nabasali na nju, jer je trajala akcija zauzimanja sela iz više pravaca, pa je nastala uobičajena gužva i zbrka kada u napadu učestvuju jedinice iz nekoliko brigada.

Čuo sam kako je govorila nekim borcima što su se tu motali: „Jeste li vi moji, Srbi? Jeste, jeste, samo nećete da kažete, Srbovi moji...“

Nisam siguran da li sam čuo rafal dok sam bio u njenom vidokrugu ili sam već zašao za štalu žureći izvršiti zadatak izlaska na tu i tu kotu. Ne sjećam se, možda sam je čak i vidio mrtvu, ali je moj um poslije odbio spasiti prizor zločina. Bile su to sekunde u kojima misliš sto kilometara na sat, i sve što je izvan tvoga cilja odvija se u nekoj vrsti magnovenja, dnevnog košmara. Nakon rafala nastavili smo dalje prema svome brdu na koje se spuštao septembarski mrak. Dok smo prolazili pored pravoslavne crkve začula se pucnjava i eksplozija zolja. Naišao je komandant neke diverzantske jedinice i rekao mi da se sklonimo zbog četničkog granatiranja, iako je bilo jasno kako upravo oni zoljama pokušavaju srušiti pravoslavnu crkvu. Kad smo konačno izašli na čuku bez zasjede, raširili smo se dužinom prevoja i dobro utvrdili položaje. Ostali smo tu desetak dana. U kućama je bilo struje, gledali smo program HRT-a kao hipnotisani. Što se tiče municije, naoružanja, hrane i cigareta bili su to zlatni dani rata, njegovi posljednji dani. Povukli smo se bez borbe u mrkloj noći po naređenju više komande. Selo je nestalo u tmini iza naših leđa. U selu i okolici su uspjevale sočne paprike babure rastući iz plodne pjeskovite zemlje. Njihova boja je neodoljivo podsjećala na obraze seljanke, nekoliko sekundi prije nego što će biti strijeljana.

1992

Prvi dani rata mladi kao rosa i smušeni kao pijani bumbari. Usredotočiću se na lica ljudi i stvari koji mi uskrsavaju u sjećanju. Mjesto radnje su napuštene kuće, koje su već drugi ili treći dan rata potpuno izgubile svoju toplinu i prvobitnu namjenu. Ukućani su nestali i postali izbjeglice. Njihovi anfasi su zamagljeni i izvan fokusa. Iako su se svi ljudi sa oružjem brzo kretali i stalno trčali pod granatama i mecima, sve mi je sada izgledalo usporeno, zaleđeno kao u muzeju voštanih figura. Jedno lice se posebno izdvaja u opštem haosu, lice mladića u ranim dvadesetim godinama sa ožiljkom i razrokim očima. Kosa mu je tamna, a put svijetla, oči raspoređene tako da lice ima pomalo azijatski izgled. Njegovi pokreti tijela su energični, tijelo mu je mišićavo i skladno građeno. Lice je grubo i nježno istovremeno, i u njemu se želja da izgleda opasno sudara sa mladošću njegovih godina. Jednom nogom je na prozoru, a drugom je stao na kauč, gleda napolje prema drugoj strani rijeke, gdje se nalazi nevidljivi i do zuba naoružani neprijatelj. To su naši gradski Srbi i njihovi rođaci sa grmečkih obronaka sišli u grad da se konačno obračunaju sa Turcima. Čitava mladićeva vanjština je nervozna, i strah me pogledati ga u oči. Nešto u njegovom licu se zauvijek otkočilo i pustilo sve demone napolje. Tad sam ga vidio prvi i posljednji put.

Grad nestaje pred našim očima. Postaje strana i nepregledna metropola naše utopije koja glasi: hoću da se vratim kući i da sve bude kao prije. Niko više ne razmišlja o vodi i rijeci. Krajem aprila priroda se budi svom snagom, i to prolazi neprimjetno. Polagano se vraćamo primitivnim oblicima življenja, gdje je najvažnije biti sit, u toplom i na sigurnom. Učimo se mržnji, jer je ona jedini način preživljavanja, i pomoću nje je moguće probuditi bijes i duhove, koji će te održati u životu, koji će ti dati volju za životom. Nije se teško naučiti mržnji, jedino se treba prepustiti svome tijelu.

Kako je smiješna ta želja da ti tijelo ostane neokrznuto. Čovjek se napreže do krajnosti samo da bi ostao netaknut. Uspostavlja oštre granice na svojoj koži da bi sačuvao hrpu mesa i kostiju, srce i, možda, dušu. Poslije toga grad i čovjek nikad neće biti isti, pod uslovom da čovjek dočeka završetak rata. Grad se ne može uništiti, on je nedodirljiv i čovjek će svu snagu iskoristiti da ga obnovi i iznova na ruševinama sagradi svoju raskomadanu dušu. Pokušaj je u startu osuđen na propast. Ništa neće biti kao prije, tu činjenicu još niko ne zna. Svi vjeruju u vlastitu budućnost i prosperitet grada, što je i opravdano, jer tako razmišljaju ljudi nakon svakog rata. Trenutak kolebanja i sumnje prolazi, i ja opet vjerujem u grad i rijeku koji trebaju, svojim podzemnim silama, dići ljude iz stvarnog pepela. Ulice su pune smeća i kosturâ spaljenih kuća. Za deset godina tragovi rata će biti vidljivi samo na crno-bijelim fotografijama. Ono što je paradoksalno to je osuđeno na pobjedu.

Toshiba

U mojoj aleksandrijskoj bibilioteci, onoj koja bi trebala da bude napravljena od sitnih predmeta, nebitnih dnevnih rituala ili krhotina sjećanja, nalazi se jedan stari Toshibin kasetofon. Kupio sam ga u knjižari negdje početkom osamdesetih godina, i taj kasetofon sa dvije glave bio je prvi model čije su komandne tipke bile smještene dole, odmah ispod vrata gdje su se pohranjivale kasete. Bio je lagan i skladno građen, ni previsok ni prekabast, od crne plastike sa radijskom skalom čije bi svjetljenje u noći moglo izazvati putovanje bez pokreta, u daleka mjesta kao što je Riga ili Vilnus, gradove za koje tada nisam sa sigurnošću znao gdje se nalaze. Njihova imena su mi izgledala kao sa druge planete, jer je baltički i neslavenski dio CCCP-a to i bio (izuzev litvanskih košarkaša u Zbornajoj komandi). Kasetofon je stario brzinom kojom su tehnički uređaji napredovali dizajnom i sve bržim i luđim novoizumljenim funkcijama. Kapitalizam, još uvijek udaljen od nas sa ove strane Berlinskog zida, činio je čuda koja ćemo ugledati sa zakašnjenjem, kada nam to već izgubi emotivni smisao, jer ćemo biti izgubljeni u svojim životima, u pokušajima da ih iznova pronađemo i sagradimo kao cjelovitost i jednostavnu sreću. Zbog toga devedesete godine imaju vlast nad nama kao totalitarno sjećanje.

U mojoj aleksandrijskoj bibilioteci, to tek sada shvatam, ovaj kasetofon će zauzeti visoko mjesto na skali bitnosti. Ostavio sam ga u Zagrebu i 15.04.1992. krenuo u svoju zemlju zahvaćenu ratom. Istočna Bosna je gorjela, i svojim očima sam vidio izbjeglice iz Zvornika kako sa najlon kesama i zavežljajima stoje na parkingu zagrebačke džamije, ljudi koji će postati prve izbjeglice odaslane u svijet kao obilježavajući meci u noćno nebo, rasuti u svim mogućim pravcima. Nekoliko dana prije toga u Sarajevu su bili održavani mitinzi za mir i očuvanje Jugoslavije. Maloumni rudari sa jugoslavenskim zastavama i socijalističkim pjesmama na usnama marširali su sve dok ih četnici nisu razbili snajperskim mecima sa hotela Holiday Inn.

U filmu Blade Runner na zgradama futurističkog grada, stalno zasutog kišom, nalazile su se mega reklame firme TDK koju ću uvijek pamtiti zbog istomenih kaseta od 60 i 90 minuta. Negdje sigurno postoji skrivena planeta, svijet za izgubljene stvari i predmete ispale iz mode, sa svojim reklamama koje pulsiraju neonskim sjajem neprolaznosti.

Na ratištu 94-te godine, iz kuće, čiji krov je huktao bijesom vatre – duhom našeg vremena, spasio sam kasetofon Sanyo, i on će mi trajati dobrih 14 godina. Ratište je bilo od blata, kiše, oblaka i sivog drveća kao ruski front u kasnu jesen, prije snijegova, leda i mraza. Naš front je bio gori od ruskog, jer nije bilo stepa za uzmak, ali je bio naš front. Kada ga se sjetim bude mi hladno u kostima, i zatim on postaje prijatan izvor topline, peć koju ne zazivam, ali me grije. I onda se pojavljuje Rutger Hauer u dugom kožnom mantilu, dok kiša lije na našem frontu, i, probijajući se rukama kroz oštro grmlje, stalno nam govori: This is not Time to die. This is not Time to die...

Čak i kad sam ga prestao koristiti, dugo nakon rata, stajao je među korisnim predmetima moga okruženja kao zaštitnički relikt kakve takve prošlosti, moje prošlosti. Plastični omot jedne njegove strane je bio dobrano istopljen vatrenom jarom. Imao je ratni ožiljak i završio je u kontejneru padinskog dijela grada.

Za vrijeme kratkog sna ugledao sam pred sobom Toshibin kasetofon. Sav izlomljen, sa žicama koje su ga držale da se konačno ne raspadne, ležao je na stolu. Skala je svjetlila slabom plavom bojom, iznutra mu je mašinerija bila skoro netaknuta sa nekim izrazito žutim nizovima dioda koje su ličile na postrojenja za prenos elekrične energije. Usamljeni spomenici stare tehnologije kao napušteni gradovi sa početka ere Divljeg Zapada, tako je izgledala njegova unutrašnjost. Izvana bio je slomljen, ali je funkcionisao. Nismo li svi bili takvi odmah nakon rata. Nesvjesni kako smo načeti sveprisutnom korozijom, a opet nabijeni ludim adrenalinom preživjelih. Zbog kasetofona i mnogih drugih izgubljenih predmeta, posebno onih koji nisu materijalni, počeo sam graditi svoju aleksandrijsku biblioteku. Kada pohranim neki predmet u biblioteku ona automatski prestaje sa radom. Nestaje tajanstveno kako joj i priliči, a ja onda mogu biti sretan.

 

© Amer Kuhinja
Faruk Šehić iz Bosne i Hercegovine
Faruk Šehic, rod. 1970 u Bihacu/Bosna i Hercegovina, živi u Sarajevu; pripadnik Armije BiH (1992-95); književne radove objavljuje od 1998; slobodni pisac (lirika, proza, eseji, kritike); novinarske reportaže, kolumne za razne medije (onlajn magazin Žurnal, Sarajevo i e-novine, Beograd); objavio brojne knjige, najnoviji naslovi: Hit depo, pesme (Buybook,Sarajevo, 2003. i Omnibus, Sarajevo, 2008), Pod Pritiskom, proza (Zoro, Sarajevo-Zagreb, 2004); Transsarajevo, pesme (Durieux, Zagreb, 2006 i Branka Vukovic, Beograd, 2007), Street spistels, pesme, dvojezicno izdanje (Treci Trg, Beograd, 2009); na nemacki su prevedene knjige: Pjesme u Nastajanju (Gedichte im Entstehen), Hit depo (Unter Druck); književne nagrade: Nagrada dnevnog lista Oslobodenje (2003), izdavacke kuce Zoro (2004) i Festivala lirike Trgni se! Poezija! (2008)

 

Eine Übersetzung von Klaus Detlef Olof
Klaus Detlef Olof, rođ. 1939. u Libeku/Nemačka; živi u Zagrebu i Gracu; studirao slavistiku u Hamburgu i Sarajevu; od 1973. predaje na Univerzitetu u Klagenfurtu; glavna oblast interesovanja: južnoslovenske književnosti; dugogodišnji poznavalac i prevodilac dela južnoslovenskih književnosti na nemački; prevodi pretežno književne tekstove sa hrvatskog i slovenačkog, ali i sa srpskog, bosanskog, makedonskog i bugarskog na nemački, između ostalog prevodilac Dževada Karahasana, Miljenka Jergovića, Zorana Ferića i Igora Štiksa; 1991. je za svoje svestrano stvaralaštvo nagrađen Austrijskom državnom nagradom za književne prevodioce.