Ovdje sam
OVDJE SAM
Ovdje sam –
Nalik sam boci vina u koju je upao njen zatvarač vlastiti
Dotaknu li me, prevrnut ću se i sve iz sebe izliti
I ti i svi drugi (čak i ona) ostavili ste me,
ovdje sam, u zamci sam
na ovome tijesnom otoku
ni mira ni ljubavi
U predvečerje sam posljednjim novčićem
što sam ga kao dijete sakrio
buket uvelih ljubičica kupio
novac potrošio ... sebe potrošio ... još samo mogu puzati
mačke i psi griju se na toplini moga tijela
i debeljuškasti miševi hoće svoj dio
i muhe i vojnici svoj.
LEFKOŠA
Prevarila si me da-ostan-em-ovdje, Lefkoša
U tvojim podijeljenim stražnjim dvorištima pod pokorenim datulama,
Svikao sam na šutnju i tajnovitost među ovima drukčijeg jezika
U ermenskom sam groblju noćivao, bilo mi je dom,
Sanjao sam Izabel d’Ibelin, lijepo sam je vidio u snovima
Prodao sam ponos za ležaj izbačen iz nekadašnje kuće ljubavi
I za jedan istrošeni bicikl iz 28-e
Na tvojim ulicama starci osjete miris jasmina,
ja samo zadah vojničkog znoja i rana
Kad bi se čaplja, duga vrata, i bijela kao tvoje neudane djevojke
Spustila do tvojih ustajalih potoka, ali neće
Predugo je moje ime u tvojim ustima, ispljuni ga, Lefkoša
2006
POLJUBITI SMRT
Poljubi smrt! Poljubi je, neka ti se rastvore cvjetovi azelee na usnama
Neka gitara zasvira jednostavnu, veselu pjesmu
Neka majka zajeca
a otac neka padne po njenim koljenima
Život neka ostane tebi, i miris napudrane bebe
Život neka ostane vama, i krv što kapa iz napukle boce
Pune suza, umjesto da kapa iz vene
Smrt poljubi! Neka između majčina mlijeka i groba
Započne velika zabava
Neka tijelo promijeni boju, neka se uvija
od zadovoljstva sjećanja
Neka me osramoti moj vlastiti glas
Izazvan krikom što vlastitom kamerom snimam
vlastitu smrt
i vama je prikazujem
Poljubi smrt! Poljubi je, neka ti od mene pređe krik u kojem krvi nije ostalo
Neka ti ostane u nasljeđe božanski spokoj dostojanstva
I trud! Poljubi je! Poljubi je i saznaj
Šta to ludi pjesnici znaju da uvijek idu naprijed
Smrti u susret, njoj u zagrljaj.
NIJE PJESME NEGO VODU
Kiparskim pjesnicima
Još od Afrodite ovaj je otok otpad za ljubav
Kad god pokrenemo noge spletene korijenjem osvajača
Gomile kostiju zaškripe
Pod našom težinom
Zemlja je natopljena sokom smrti
Toliko da joj spasa nema
U poeziji,
Voda joj treba.
Od velike vrućine tope se stijene
I teku u potocima prema moru
Nepoznati jezici prže kao usijan bakar
Naša usta na silu otvorena
Puno je to poezije za jedan mali otok,
Ne pišite više,
Zasadite stablo!
Voda nam treba.
STAVRAKONNO, 29 GODINA KASNIJE
Mojim roditeljima
ı.
Na svom je mjestu vaša prva kuća
No ne mare za nju sadašnji ukućani
Škola postala crkva, u stražnjem dvorištu
sveštenik divovske tikve uzgaja
Većina bašči sasušene
Al’ trideset vrela i sad vodu daje
ıı.
Groblje prazno, zar su i mrtvi ustali
I otišli s iseljenicima
I skupa s nadgrobnim spomenicima
Selo i dalje onako, visi na rubu bezdana
Kao da će se baciti
Ako se ne vrate oni što su ga ostavili
ııı.
Zemlja dobrohotna, hoće onome ko nju hoće
I nebo ne bira, svod je za svakoga
Sve procvjeta, kad mu dođe vrijeme
Stabla plodove daju,
Kad je tako, vratit će se, nasmiješit će se
Oni koji su sve ovo ostavili.
2003
