Mjesta sjećanja i učenja

Drugi svjetski rat u postsocijalističkim spomen-muzejima

Intervju s Ljiljanom Radonić

S događajima 1989. u postsocijalističkim je zemljama istočne, srednje i jugoistočne Europe podignut i ponovno otvoren niz spomen-muzeja, nanovo je osmišljen niz izložbi, a promijenjena je i praksa sjećanja. S novim je zemljama članicama EU pored sjećanja na holokaust u pamćenje Europe ušlo i iskustvo komunističke diktature. Ljiljana Radonić na primjeru deset postsocijalističkih muzeja koje financira država istražuje na koji se način prikazuje Drugi svjetski rat.

Na koji se način postupa s ulogom sjećanja na Drugi svjetski rat u postsocijalističkim zemljama koje ste istraživali?

Svim je postsocijalističkim zemljama zajednička delegitimacija socijalističkog narativa o prošlosti i potraga za ‚zlatnim’ predsocijalističkim dobom nacionalne nezavisnosti. Ali na koje će se razdoblje novi nacionalni identitet pozivati, ovisi o povijesti svake pojedine zemlje. Dok se za to u Češkoj nudi primjerice demokracija međuraća, u Hrvatskoj se, ponajviše 90-ih godina, Nezavisna Država Hrvatska smatrala prekretnicom na putu ka hrvatskoj nezavisnosti.

Koju ulogu u tome imaju memorijalni centri i muzeji novije povijesti?

Spomen-muzeji pred sobom imaju prividno paradoksalan zadatak: s jedne strane trebaju objektivno prikazati povijesne činjenice, dok s druge trebaju ponuditi prostor za nužno subjektivno sjećanje i spomen. No ako se uzme u obzir da odnos prema prošlosti nikad nije ‚autentičan’, nego se uvijek gradi na pozadini sadašnjih potreba, spomen-muzeji mogu se shvatiti kao odraz trenutno dominantnog povijesnog narativa u dotičnoj zemlji. U mnogim, prvenstveno baltičkim zemljama pritome je fokus na razjašnjenju da je komunizam u usporedbi s nacionalsocijalizmom bio veće zlo, dok se u drugima više drži do pripovijedanja povijesti Drugoga svjetskog rata na način na koji to u socijalizmu nije bilo moguće, dakle primjerice tematiziranja uloge nekomunističkog, građanskog otpora u Slovačkom narodnom ustanku 1944. te holokausta – i jedno i drugo se 1968. tek nakratko činilo mogućim, nakon čega je opet tabuizirano.

Sa svojom studijom objavljujete prvu tipologiju muzeja Drugoga svjetskog rata u postsocijalističkim zemljama članicama EU. U kolikoj su mjeri ti muzeji rezultat „europskih standarda“?

Tijekom širenja EU na istok pokazalo se da su zemlje kandidatkinje iz vlastitih pobuda ili na neformalni zahtjev razvile aktivnosti koje su trebale dokazati njihovu pripadnost takoreći ‚europskim vrijednostima’. U to se od 90-ih u sve većoj mjeri ubraja samokritičan pristup holokaustu. Tako je u Budimpešti nekoliko tjedana prije pristupa EU otvoren Holocaust Memorial Center, iako je stalni postav dovršen tek dvije godine kasnije. Holocaust Memorial Center i Memorijalni muzej Jasenovac sada izgledaju izrazito slično: tamne prostorije, osobni predmeti žrtava u izlozima, imena žrtava te bijele crte kao glavni motiv izložbe itd. To je jasan pokazatelj da su oba muzeja orijentirana na ‚zapadne’ uzore, u prvom redu na US Holocaust Memorial Museum u Washingtonu. I godinama je početna mrežna stranica mađarskoga muzeja bila na engleskom jeziku, što upućuje na drugu publiku od domaćih posjetitelja muzeja. No sadržaj izložbe otvorene 2006. godine jasno dokazuje da, unatoč svim ambivalentnim ocjenama tih ‚europskih standarda’, rezultat može biti uvjerljiva izložba koja se nepoštedno suočava s odgovornošću velikih dijelova mađarskoga društva za holokaust – i to znanje može prenijeti i grupama učenika i drugima, iako u Mađarskoj danas umanjivanje zločina Horthyjeva režima (1920-1944) sve više uzima maha.

Kako ocjenjujete razračunavanje s vlastitom poviješću na primjeru spomen-muzeja u Budimpešti i Memorijalnog muzeja Jasenovac u Hrvatskoj?

Budimpešta je u tom pogledu iznimka u mom projektu jer je Mađarska jedina zemlja koja u glavnom gradu financira dva potpuno različita spomen-muzeja – i to oba podignuta po državnom nalogu i o državnom trošku. „Kuću terora“ otvorio je 2002. u predizbornoj kampanji današnji mađarski premijer Viktor Orbán kao predizborno obećanje, i ona donosi verziju povijesti koja danas prevladava u Mađarskoj: komunizam je bio ‚veće’ zlo, a za deportaciju mađarskih Židovki i Židova ne može se optužiti Horthy, nego samo ‚njemački okupator’ i fašistički Strelasti križevi. U muzeju Holocaust Memorial Center naprotiv se nedvosmisleno pokazuje da je Horthyjev režim bio antisemitski, da su ‚zakoni o Židovima’ i vojna služba prisilnog rada za židovske muškarce bili dio svakodnevice mnogo prije okupacije 1944.

Holocaust Memorial Center u Budimpešti i Memorijalni muzej Jasenovac nisu slični samo izgledom (iako Jasenovac nipošto nije isključivo spomen-muzej holokausta budući da su većina žrtava bili Srbi), nego oba na svojim izložbama u prvi plan stavljaju individualnu žrtvu i njegovu priču, i onu prije progona. To omogućava empatiju sa žrtvom umjesto ranije uobičajene „pedagogije hrpa leševa“, kako je ravnateljica Spomen-područja Jasenovac često s pravom naglašavala. No bitna razlika između ta dva muzeja jest to što se izložba u Budimpešti barem jednako opširno bavi i počiniteljima, uključujući čak i fotografije koje prikazuju mađarsko stanovništvo pri pljačkanju geta, dok u Jasenovcu postoji opasnost identifikacije sa žrtvom bez jasne svijesti o tome tko je iz kojih razloga koga ubijao, a time i propuštanja teškog razračunavanja sa zločinima koje je počinio vlastiti kolektiv. S druge strane, Memorijalni muzej Jasenovac tematizira manipulaciju brojem žrtava u vrijeme Jugoslavije, ali i u vrijeme predsjednika Franje Tuđmana u 90-ima, dok izložba u Budimpešti prestaje 1945. i tako uopće ne spominje izgrede nalik pogromima u godinama koje su slijedile.

Koje bi naznake, iz perspektive pedagogije spomen-područja, po Vašem mišljenju mogle doprinijeti razvoju samokritičnog sjećanja?

Nisam pedagoginja, ali uvijek sam oprezna kada primijetim da se masovna pogubljenja u Drugom svjetskom ratu koriste za današnje bavljenje ljudskim pravima – kao da im to ipak daje neki ‚smisao’. Ako se u sljedećem koraku sve moguće skupine žrtava, pa makar i samo implicitno, shvate kao današnji Židovi ili se – kao što je to činio bivši premijer Hrvatske Ivo Sanader – ‚Srbi‘ demoniziraju kao novi nacisti i fašisti u ratu u bivšoj Jugoslaviji, to ne znači kritičko razračunavanje s prošlošću. Mogla bi se tematizirati ta vrlo rasprostranjena samostilizacija kao žrtve. S druge strane, za razračunavanje sa zločinima vlastitog kolektiva nisu potrebne fotografije anonimnih gomila leševa. Mogućom metodom smatram put od pojedinačnih priča žrtava do pitanja što je počinitelje nagnalo na zločine. Autorefleksija i empatija grade odgovorne pojedince, ali sam posjet nekom spomen-području to ne može pružiti.

Ljiljana Radonić, rođena 1981, studirala je politologiju, filozofiju i prevođenje. Njezina disertacija na temu povijesno-političkih diskursa u Hrvatskoj između povijesnog revizionizma i europskih standarda 2012. dobila je nagradu Michael Mitterauer za društvenu, kulturnu i gospodarsku povijest u Beču. Od 2004. predaje na Institutu za politologiju Sveučilišta u Beču te je od ožujka 2013. korisnica stipendije APART Austrijske akademije znanosti, s habilitacijskim projektom na Institutu za kulturne znanosti i povijest kazališta: „Drugi svjetski rat u postsocijalističkim spomen-muzejima“.
Linkovi o temi