Mjesta sjećanja i učenja

O budućnosti sjećanja

Intervju s Volkhardom Kniggeom

Volkhard Knigge; Foto: privatUskoro više neće biti živih svjedoka nacionalsocijalističkih zločina. Kultura sjećanja nalazi se pred korjenitom promjenom. Goethe.de razgovarao je s povjesničarem i povijesnim didaktičarem Volkhardom Kniggeom o nužnoj modernizaciji kulture sjećanja.


Profesore Knigge, zbog čega je reforma kulture sjećanja nužna?

Kultura sjećanja problematičan je pojam. Sjećanje se, strogo uzevši, odnosi na proživljeno iskustvo, koje će u odnosu na doba nacionalsocijalizma izostati zbog vremenskog razmaka. Učenje o povijesti iz sadašnjosti kompliciran je proces. U svijetu vrlo ubrzanih promjena povijest ne može pružiti izravne recepte za djelovanje u sadašnjosti i budućnosti. Sjećanje koje uključuje tek shvaćanje s kontemplativnim odnosom prema povijesti u pogledu barbarstava 20. stoljeća ne dolazi u obzir. Objektivnim pristupom prošlosti može se nazvati jedino samokritično i konkretno shvaćanje na negativnom horizontu prošlosti i njezinih posljedica što je bolje ne činiti kako društva ne bi izgubila svoju humanost. Takav oblik osvrtanja na zločinačku povijest ujedno znači rad na civilnoj povijesti budućnosti.

Koji zadatak u tome imaju spomen-područja?

Spomen-područja kao institucije povijesno-političkog, povijesno-etničkog obrazovanja, uz spomen na žrtve, tumače iz kojih je razloga došlo do nečovječne društvene prakse i kakve su bile posljedice toga. Kojim se političkim, obrazovnim, pravnim i kulturnim sredstvima – kao u nacionalsocijalizmu – ne samo ustraje na nejednakosti i neravnopravnosti ljudi nego one postaju i društvenom praksom? Ključno je pitanje kako se stvaraju zločinci. Na taj se način uči djelovanju u suprotnom smjeru.

Spomen-područja održavaju sjećanje na povijest i time što su otvorena za poveznice koje mladi uspostavljaju između sadašnjosti i prošlosti s obzirom na iritacije iz sadašnjosti: takve polazišne točke mogu primjerice biti neonacisti ili oživljavanje potencijalno nehumanih „argumenata“ u raspravama poput aktualne debate o integraciji.

„Važno je da učimo jedni od drugih“

Cover des Buches „Verbrechen erinnern. Die Auseinandersetzung mit Holocaust und Völkermord“; © C. H. BeckVaša su nastojanja u pogledu reformiranja kulture sjećanja toliko univerzalna da se mogu primjenjivati diljem svijeta, pa tako i u društvenim strukturama koje se mijenjaju globalizacijom i migracijom?

Nacionalsocijalizam jest njemački zločin, no on ujedno može poslužiti kao uvid u primjer dosad najekstremnijeg oblika rasističkog društva. Radi se o balansiranju: s jedne strane valja se historijski konkretno i samokritično suočiti s vlastitom nečovječnom povijesti, a s druge strane ono što se iz toga može naučiti učiniti korisnim za civilnu povijest budućnosti na globalnoj razini, primjerice u obliku međunarodnih i multikulturalnih radionica. Recimo za mlade doseljeničkoga porijekla nacionalsocijalizam ostaje njemačka povijest, ali utječe i na njih. Primjerice kad se govori o tome kako se inscenira i tvori „nacionalna zajednica“ koja počiva na nasilnom izopćavanju navodno manje vrijednih.

I pitanje na koji se način u Saveznoj Republici Njemačkoj nakon 1945. – ispočetka uz golem otpor – pokrenulo samokritično suočavanje s nacionalsocijalističkom poviješću, kako su nastala spomen-područja te postala priznatim institucijama političke kulture, zaokuplja ljude u postdiktatorskim, postkonfliktnim društvima, bilo u Južnoj Americi, bivšem Sovjetskom Savezu, Južnoafričkoj Republici ili Srbiji. Tu dolazi do velike razmjene iskustava, koja i nas obogaćuje. Važno je da učimo jedni od drugih te da izvan okvira državnih granica napredujemo u intelektualnom i metodičkom smislu.

Javno sjećanje rezultat je civilnodruštvene intervencije

U kojoj su se mjeri dvije njemačke države razlikovale u pristupu razračunavanju s povijesti?

Zapadnonjemački put bio je put otpora, konflikata i debata unutar društva iz kojih je na koncu od 70-ih i 80-ih godina unutar društva nastao širi proces učenja. Oblikovanje javnog sjećanja na mračnu stranu vlastite povijesti rezultat je u prvom redu civilnodruštvene intervencije.

U Njemačkoj Demokratskoj Republici na snazi je bila afirmativna kultura sjećanja, dirigirana od strane države i sadržajno dogovorena, koja je demokratski nepriznatu NjDR u zamjenu trebala legitimirati kao antifašističku Njemačku. To je svakako nailazilo na otpor, koji međutim nije uspio prevladati. Uvijek iste formule i rituali na koncu su potkopali kulturu sjećanja. U kolikoj mjeri, pokazuje nikad objavljena studija o Buchenwaldu, naručena krajem 80-ih godina. Kod mladih ta tema praktički više nije imala odjeka. Dapače, pitali su se zašto bi trebali posjećivati spomen-područja kad je povijest zapravo završena. Opći je stav bio taj da je fašizam u NjDR iskorijenjen. Iz toga možemo i danas nešto naučiti jer se i u SRNj povremeno čuje da se u njoj njemačka povijest s ujedinjenjem 1989/90. ispunila i da ne može biti bolje nego što jest.

Naravno da je SRNj liberalna, ustavna demokracija. Ali onaj tko tvrdi da živi u najboljem od svih svjetova ne samo da previđa potencijalno ugrožavanje demokratske kulture nego tvrdi i da je samokritično razračunavanje s prošlošću nepotrebno. No upravo je ono u mnogome pridonijelo učvršćivanju demokracije u SRNj.

Volkhard KniggeVolkhard Knigge, rođen 1954., sudirao je povijest, germanistiku i pedagogiju. Doktorirao je psihoanalitički i povijesno-didaktički orijentiranim radom na temu trivijalne svijesti o povijesti. Godine 1994. imenovan je ravnateljem zaklade „Spomen-područja Buchenwald i Mittelbau-Dora“. Od 2002. predaje kao honorarni profesor na Institutu za povijest Sveučilišta Friedrich Schiller u Jeni.

Preporuka: Volkhard Knigge / Norbert Frei (izd.), Verbrechen erinnern. Die Auseinandersetzung mit Holocaust und Völkermord, München: C. H. Beck 2002.

Pitanja postavljala
Stefanie Zobl
slobodna novinarka i autorica iz Berlina.

Copyright: Goethe-Institut e. V., Online-redakcija
Studeni 2010.

Imate li još pitanja o ovom članku? Pišite nam!
online-redaktion@goethe.de