Umjetnost protiv zaborava

Antifašizam, universalne vrijednosti i postsocijalističke umjetničke prakse

Ana Panić

Zašto se postjugoslavenska društva stide vlastite antifašističke tradicije odbacujući je kao neželjeno nasljeđe? Antifašizam, kome se bar deklarativno teži kao temeljnoj europskoj vrijednosti, marginaliziran je u javnom diskursu i potisnut u drugi plan jer je partizanska borba bila objedinjena sa socijalističkom revolucijom, a spomenici i memorijalni parkovi s dvostrukom funkcijom žaljenja i slavlja oličavali su nastavak revolucionarnog procesa kroz projekt modernizacije, obrazovanja i stvaranja cjelovitog nadnacionalnog prostora. Da li antifašizam može biti nacionalan? S obzirom na to da spomenici NOB-a evociraju nadnacionalno i jugoslavenski kontekst da li je to razlog njihove marginalizacije i teškog uključivanja u nacionalne narative o kulturnoj baštini? Sudionici diskusije će podijeliti svoja iskustva o tome da li je moguće edukacijom razviti kod mladih osjećaj da u antifašističkoj i socijalističkoj prošlosti trebaju prepoznati univerzalne vrijednosti kojih danas nema, poput socijalne pravde, solidarnosti, doživljaja sebe kao društvenog aktera i razviju zreo odnos prema prošlosti.

Suvremeni oblici umjetničke prakse

Isplati se pogledati recentnu postsocijalističku umjetničku praksu jedne generacije suvremenih umjetnika (Igor Grubić, Marko Lulić, David Maljković, Goranka Matić i dr.) koji za polaznu točku svojih radova uzimaju upravo modernistička arhitektonska i spomenička ostvarenja izgrađena u periodu socijalizma. Kroz umjetnost je često lakše otpočeti teške i bolne procese, jer je umjetnički jezik nužno individualan, subjektivan i selektivan, i u umjetničkim projektima je moguće povezivanje suprotstavljenih viđenja i vrijednosti jer se ne žudi za konsenzusom. Da li obnovljeni interes za spomenike (često samo na nivou forme, npr. Jan Kempenaers ili SF film Sankofa čije snimanje je u toku) može povratiti i emancipatorske i antifašističke politike čiji su oni nosioci ili je u pitanju čist formalizam i artizam? Pokušat ćemo dati odgovore na pitanje koji oblici komemoracije korespondiraju sa suvremenim čovjekom, da li je skulptura u javnom prostoru adekvatan ili prevaziđen medij i zašto se spomenička plastika koja izgleda kao da je nastala u XIX., a ne XXI. stoljeću ponovo mora oslobađati čvrstog zagrljaja akademskog realizma kada je taj put bivša država Jugoslavija već jednom prošla odlučivši se da izgradnju vlastitog liberalnog imidža veže uz suvremenije oblike umjetničke prakse.

Ana Panić (1978.) je kustosica i povjesničarka umjetnosti. Od 2005. godine, radi kao kustosica likovne zbirke Muzeja istorije Jugoslavije u Beogradu. Od svibnja 2008. do lipnja 2013. godine članica Upravnog odbora Muzeja istorije Jugoslavije. Od lipnja 2013. godine predsjednica Upravnog odbora Muzeja Nikole Tesle. Autorica je i koautorica brojnih izložbi s temama iz povijesti i popularne kulture SFRJ: „Jugoslavija: od početka do kraja“ (2012.), „Nesvrstani – od Beograda do Beograda“ (2011.), „Ženska strana“ (2010.), „Smrt u trezoru“ (2009.), „Titove Nove godine“ (2008.), „stalna izložba štafeta u Kući cveća“ (2007.), „ČesTITAmo“ (2006.), kao i izložbi iz zbirki Muzeja istorije Jugoslavije: „Svet od srebra“ (2008.), „Mladost - kraljica života“ (2005.), „9. maj 1945. – 2005.“ (2005.) i specijalno osmišljenih izložbi za osobe s invaliditetom. Dobitnica je priznanja Muzejskog društva Srbije − nagrade „Mihailo Valtrović“ u kategoriji POJEDINAC, za poseban doprinos unapređenju i razvoju muzejske djelatnosti i doprinos razvoju kulture Srbije u 2008. godini, za projekt „Svet od srebra“ (izložba i publikacija) i u 2012. godini, za najbolju izložbu „Jugoslavija: od početka do kraja”. Tokom 2010., boravila je na praksi u Muzeju u Malmöeu (Švedska) sa ciljem razvoja edukativnih programa i unapređivanja rada s muzejskom publikom.
Linkovi o temi