Umjetnost protiv zaborava

Holokaust u stripu

Intervju s Reinhardom Kleistom

www.reinhard-kleist.de

Crno-bijelim crtežima malog formata Reinhard Kleist u svojem crtanom romanu Der Boxer (Boksač) prikazuje priču poljskog Židova Hertzka Hafta, koji preživi holokaust tako što u koncentracijskom logoru Jaworno pored Auschwitza časnike SS-a zabavlja borbama s drugim zatvorenicima. Der Boxer. Die wahre Geschichte des Hertzko Haft (Boksač. Istinita priča Hertzka Hafta), koju je 2012. objavio nakladnik Carlsen Verlag, opisuje sjećanja iz Haftova života, od doživljaja u koncentracijskom logoru preko dramatičnog bijega i poraća do novoga početka u SAD-u u ulozi profesionalnog boksača, i to na temelju biografije koju je napisao Haftov sin, te okvirna radnja ujedno obuhvaća i priču o kompliciranom odnosu oca i sina.
Godine 2013. za to je djelo Reinhard Kleist primio nagradu Deutsche Jugendliteraturpreis u kategoriji znanstveno-popularne knjige.

U obrazloženju žirija za dodjelu te njemačke književne nagrade između ostaloga stoji „referentna knjiga s velikim edukativnim potencijalom“. Što vas je to fasciniralo u životnoj priči Hertzka Hafta?

Kad sam slučajno naišao na tu knjigu, već sam razmišljao o tome da od nje nešto napravim. Ali isprva sam se kolebao; tako negativan junak, a k tome i radnja koja se sastoji od dva dijela. No nakon nekog sam vremena ustanovio da su upravo te mane izvor fascinacije. Mora mi samo poći za rukom da stvorim okvir za priču. Za to sam iskoristio ljubavnu priču s Leah. To je dramaturgija koju ne bi bilo moguće izmisliti. I povezivanje teme holokausta s boksom (a uz to još i mafijom!) svakako je bilo velik izazov.

U jednom ste intervjuu za Hafta rekli da je „snažan karakter, „borilačke naravi“ i „nije miš“. Što mislite o paraboli u stripu Arta Spiegelmana Maus - Die Geschichte eines Überlebenden (u hrv. izdanju: Maus – Preživjeli priča) i koliko se Vaše umjetničko i sadržajno bavljenje temom holokausta razlikuje od Spiegelmanova ’80-ih godina?

Ispričati priču o nekome tko preuzima na sebe veliku krivnju da bi preživio, pritom ne prezajući ni od hladnokrvnog ubojstva, svakako znači kršenje tabua. Spiegelmanova "Mausa" smatram izvanrednim, pogotovo kada se uzme u obzir u koje je doba djelo nastalo. Bilo je revolucionarno da se netko tom temom bavi u stripu na tako tankoćutan, a ipak izravan način. To nije dovelo samo do novog suočavanja s holokaustom, otvorilo nove mogućnosti obrade te teme i priskrbilo mediju stripa daleko veću prihvaćenost, nego je i pripremilo teren za knjigu poput moje. Bez „Mausa“ teško da bi bilo „Boksača“.
Danas već postoje mnoge obrade te teme u formatu stripa (o drugim medijima da ne govorim). Većina mi ne sjeda najbolje, primjerice kad su grozote previše pedantno i detaljno ocrtane ili su karakteri svedeni samo na svoju ulogu žrtve. Scene koje se ne mogu ilustrirati pokušavam što je više moguće maknuti iz fokusa. Kad ih moram prikazati, zamutim prizor i samo ga dajem naslutiti.
A kod Hertzka me fasciniralo to što je teške naravi, kao što ljudi obično jesu. S njim nije lako, njime se potrebno baviti. I nevjerojatno je u kolikoj se mjeri čitatelj poistovjećuje s njim, to sam primijetio još dok sam čitao knjigu Alana Hafta, Hertzkova sina, koji je napisao podlogu za moj strip. Čak i nakon što ubije stari bračni par, još uvijek želite da preživi i ponovno vidi svoju djevojku.

Činjenica da su zatočeni Židovi za razodonu časnika SS-a u mnogim logorima morali boksati dosad je prilično nepoznato poglavlje suvremene povijesti. U pogovoru „Boksaču“ uvid u tu temu daje sportski novinar Martin Krauß. Znači li to da Hertzko Haft nije bio jedini takav slučaj?

Ne, bilo je više takvih slučajeva. Radilo se ili o ljudima koji su, poput Hertzka, u logoru natjerani na boks jer su tako snažno izgledali, ili su to bili već poznati, tada zarobljeni boksači. Najpoznatiji je svakako Rom Johann Trollmann, zvani Rukelie, koji je osvojio mnoga prvenstva u Njemačkoj i kojemu pobjeda nije priznata zbog njegova porijekla. Prisiljavan je na boksanje i nije preživio logor. Ali boks nije bio jedini sport koji su nacisti izopačili. I nogomet ili laka atletika korišteni su za ponižavanje zatočenika.

Osobito Vaši biografski projekti iziskuju mnogo rada s tekstom. Kako tekst dovodite u odnos slike i riječi? Kako biste opisali svoj način rada?

Najprije pokušam radnju zamisliti kao film, koji onda prenosim u nizove slika. To činim pomoću gomila malih skica koje određuju slijed slika i layout stranice. Kao baza za to služi mi svojevsni scenarij. Zatim malo-pomalo reduciram i tekst. Nažalost, sklon sam blebetanju i isprva nemam povjerenja u slike. Ali slike imaju silnu snagu. Najdraže su mi mjesto u Boksaču dvije uzastopne stranice koje nakon borbe s Rockyjem Marcianom opisuju što se potom događa Hertzku. To je doista složeno, ali funkcionira potpuno bez riječi.

Mladi su odrasli uz stripove, ali nije li kod teme holokausta potrebna veća sposobnost prosuđivanja i kritike? Kakvo je Vaše iskustvo s učenicima i mladima?

Već sam na raznim radionicama ustanovio da su mnogi mladi vrlo zainteresirani za tu temu. Ne svi, ali mnogi. Strip prije svega nudi drugačiji pristup od referentne knjige. To je neka vrsta istine koja se osjeća. Stoga je logičan nastavak čitanja daljnje bavljenje temom, čitanje o njoj i pritom povezivanje viđenih slika s činjenicama. I moć prosuđivanja valja najprije izgraditi. Tu već pomaže i čitanje takve priče, a zatim mogućnost da se o tome razgovara, dalje istražuje i razmišlja o tome kako bi se postupilo u takvoj situaciji. Mislim da je upravo za mlađe čitatelje vrlo važno da o tome kasnije mogu razgovarati s roditeljima ili učiteljem.

Reinhard Kleist, rođen 1970. u Hürthu kraj Kölna, studirao je grafiku i dizajn u Münsteru te od 1996. živi i radi u Berlinu. Objavio je brojne stripove i crtane romane. Uz to je radio ilustracije za knjige, naslovnice ploča i novine, a između ostaloga je 2010. oblikovao nagrađeno izdanje tiskovine „Süddeutsches Magazin“ na temu genocida te je radio kao umjetnički direktor crtanog filma. Njegovi su stripovi višestruko nagrađivani, između ostaloga nagradom „Max und Moritz“ za „Lovecraft“ (Ehapa) i „Cash – I see a darkness“. Za „Casha“ je osim toga dobio nagrade PENG! i Sondermann te je bio nominiran za „Eisner-Award“ i „Harvey-Award“. Prije svoje aktualne knjige „Boksač“, koja je od ožujka do rujna 2011. najprije izlazila u nastavcima u „Frankfurter Allgemeine Zeitung“, Reinhard Kleist izdao je biografiju u stripu „Castro“, prije toga objavivši putopisni dnevnik „Havanna – eine kubanische Reise“.
Linkovi o temi