Bosna i Hercegovina

Nacionalsocijalizam i holokaust u školskoj nastavi

Holokaust i nacionalsocijalizam dijelom su nastavnoga plana većine škola te su obrađeni u školskim udžbenicima. No na međunarodnoj su razini zamjetne velike razlike u povijesnom prikazu i kontekstualizaciji holokausta i Drugog svjetskog rata.

Nastava povijesti u Bosni i Hercegovini – pregled

Falk Pingel

Rat za nezavisnost Bosne i Hercegovine od 1992. do 1995. godine razbio je političke strukture jugoslavenskoga obrazovnog sustava, koje su se sastojale od mješavine centralizma i federalizma, te je dugoročno rascjepkao dotad jedinstveni obrazovni sustav Bosne i Hercegovine (BiH), baštinjen iz naslijeđa socijalizma. Vrhovnu ovlast nad kulturom imaju “entiteti” odnosno kantoni, to jest Republika Srpska (RS), s većinskim srpskim stanovništvom, i Federacija Bosne i Hercegovine, koja je podijeljenja na kulturalno autonomne kantone s ograničenom političkom samoupravom. Pri kantonalnoj podjeli vodi se računa o različitim etničko-religijskim većinskim odnosima između bošnjačko-muslimanskog i hrvatsko-katoličkog udjela stanovništva. Ta je politička podjela i jaka federalizacija vrhovne ovlasti nad kulturom utvrđena Dejtonskim mirovnim sporazumom te je sastavni dio državnoga ustava. Odustanak od jedinstvenog obrazovnog sustava bio je cijena mira. Samo su pod tim uvjetom srpski i hrvatski zastupnici u mirovnim pregovorima bili spremni pristati na osnivanje države. Zbog toga se ta struktura praktički ne može poništiti.

Tri odvojena područja različitih nastavnih planova i školskih udžbenika

Stoga su nakon rata sva tri dijela zemlje razvila nove nastavne planove i pripadajući nastavni materijal, koji su učvrstili različite kulturno-političke orijentacije. 1

  • RS raspolaže centraliziranom prosvjetom i nastavnim planom koji je, do reforme obrazovnog sustava što ga je početkom 21. stoljeća pokrenula „Međunarodna zajednica“ (IC)2, u velikoj mjeri bio orijentiran na susjednu Srbiju.
  • Ministri odgoja i obrazovanja pet kantona s hrvatskom većinom međusobno kooridiniraju svoj rad i djeluju velikim dijelom neovisno o ministru obrazovanja Federacije, koji je praktički zadužen samo za koordinaciju obrazovnih djelatnosti kantona s bošnjačkom većinom. Kantoni u kojima prevladava hrvatska većina orijentirali su se na nastavne planove u Hrvatskoj i tamošnje udžbenike. U kantonima ili županijama s jakom manjinom jednoga od tri „konstitutivna naroda“ – Bošnjaka, Srba, Hrvata – paralelno postoje nastavni planovi pod srpskim, hrvatskim ili bošnjačkim utjecajem te isto tako odvojeni školski sustavi i udžbenici. Ministri odgoja i obrazovanja uglavnom se osjećaju odgovornima samo za škole prisutne etničke većine.
  • Budući da samosvijest Bošnjaka ne potječe od referentne nacije izvan zemlje, vlada Federacije u Sarajevu još je za vrijeme rata prešla na izdavanje vlastitih udžbenika, koji su podržavali ideju zajedničke zemlje Bosne i Hercegovine koja obuhvaća sve etničke skupine.

Situaciju dodatno komplicira to što „visoki predstavnik“ kao zastupnik IC nadzire provedbu i pridržavanje mirovnog sporazuma te, ako nisu u skladu s dejtonskim odredbama, može izravno intervenirati u sastav vlade i uprava, kao i u zakonodavni proces. Na području obrazovanja IC je sebi prije svega postavila kao cilj brigu o odgoju bez etničke i religijske diskriminacije te poticanje integracije djece povratnika. Time njezine djelatnosti dolaze u konflikt sa srpskim i hrvatskim odgojnim institucijama u zemlji (dijelom i roditeljskim), koje ustraju na etničko-kulturalnoj majorizaciji. Najveći izvor konflikata tu čini upravo nastava materinjeg jezika i povijesti.

Osjetljive teme poput Osmanskog carstva i Drugog svjetskog rata

Ministri odgoja i obrazovanja BiH prvi put su u svibnju 1998. pristali na reviziju školskih udžbenika s ciljem prijedloga za ukidanje odnosno preformulaciju diskriminirajućih „uvredljivih“ mjesta. Ministri su si ujedno postavili zadatak „harmonizacije“ nastavnih planova i programa u zemlji te uvođenje zajedničkih temeljnih sastavnica u svrhu jačanja osjećaja zajedničkog identiteta i državljanstva. Predmet „civilna obrana i zaštita/politika i društvo“ trebao se zamijeniti novim predmetom o ljudskim pravima, državnom uređenju i građanskim dužnostima, koji se trebao razviti uz potporu IC.3 Tek nakon što je uz potporu IC proširen dnevni red reforme te je reviziju udžbenika i nastavnog plana i programa koordinirao OESS, uspješno je donesen ne samo okvirni zakon na državnoj razini za školsko obrazovanje (2003) nego i „Smjernice za pisanje i ocjenu udžbenika povijesti osnovnih i srednjih škola u BiH“ (2007).4

Te su mjere doduše doprinijele modernizaciji dizajna školskih udžbenika i proširenju kurikularnih ciljeva učenja preko okvira prenošenja samo stručnoga znanja, ali nisu uspjele dokinuti načelnu etnizaciju pristupa učenju u nastavi povijesti. Tako i dalje postoje velike razlike u prikazima i ocjenama centralnih razdoblja, događaja i povijesnih ličnosti BiH.
Iscrpne analize školskih udžbenika i rezultati njihove revizije dovoljno su razjasnili najvažnije točke razilaženja.5 U osjetljive teme spadaju ocjene islama i Osmanskog carstva. Dok hrvatski i srpski orijentirani udžbenici prikazuju osmansku vladavinu kao ekspanzivan, nasilan despotski režim, koji je domaće stanovništvo prisiljavao da prijeđe na islam te u velikoj mjeri ograničavao djelovanje kršćanskih crkava, bošnjački se autori pokazuju otvorenijima, naglašavajući relativnu samostalnost i prije svega političko-kulturalnu povezanost i multireligijski karakter Bosne i pod osmanskom vladavinom.

Osobito je problematičan prikaz Drugoga svjetskog rata. Tu se navode stereotipne društvene uloge koje su značajne i za percepciju ratova 90-ih godina. Dok udžbenici povijesti RS u četnicima vide nacionalne borce za slobodu i nastoje umanjiti njihove zločine, udžbenici Federacije naglašavaju četničku suradnju s okupatorima te ih optužuju čak i za sudjelovanje u „genocidu“. Svaka strana sebe vidi kao žrtvu i sklona je umanjivanju vlastite spremnosti na suradnju s okupatorima. Unatoč svemu posljednjih je godina zamjetna otvorenost prema više samokritike; osobito hrvatski udžbenici više ne prešućuju progon Srba, Židova i Bošnjaka ni otvaranje koncentracijskih logora pod ustaškom vlašću, poput Jasenovca. Općenito se izraz „genocid“, osim kad se odnosi na „holokaust“, upotrebljava samo kad je vlastita skupina žrtvom. Objašnjenja toga pojma rijetko se nalaze, a čak se ni poveznica s nacionalsocijalističkim ubijanjem Židova ne uspostavlja uvijek; osim toga, nacionalsocijalistički progon Židova, uz rijetke iznimke, tek se površno spominje.

Rat od 1992. do 1995. u udžbenicima

Rat koji je trajao od 1992. do 1995. u starijim je udžbenicima samo kratko obrađen, ili se uopće ne spominje. To je odgovaralo preporuci Vijeća Europe iz 2000. godine, koja se izjasnila za moratorij jer se o toj temi još uvijek previše različito sudilo, bila je previše emotivno opterećena te nije bilo moguće postići usklađen prikaz u nastavi. 6 Gore spomenute „Smjernice“ sada preporučuju obuhvaćanje cijelog 20. stoljeća u nastavi, što se odražava i na udžbenicima povijesti – pa makar često samo u naznakama. Autori RS uglavnom vide politiku brzog priznavanja novonastalih država zapadnoeuropskih vlada te intervenciju NATO-a kao razloge za iznuđeno ukidanje Jugoslavije, dok hrvatski i bošnjački autori radije govore o „raspadu“ Jugoslavije potaknutom agresivnim srpskim nacionalizmom. No Karge već u svojoj analizi za OESS iz 2008. izvještava o tome da udžbenici koji su dopušteni u Federaciji, što se tiče vrlo rasprostranjenog nacionalizma, konstatiraju krivnju na svim stranama.

I odnos prema susjednim državama i cjelokupnoj regiji jugoistočne Europe i dalje je problematičan. Susjedi se prikazuju pretežno kao protivnici i neprijatelji, protiv kojih ili u suparništvu s kojima se valja izboriti za nacionalnu nezavisnost. Osobito novija povijest kulminira u ratovima i „nepravednim“ mirovnim sporazumima, koji postaju osnova za daljnje konflikte.

Teško dostižni pomaci na državnoj razini

Nastava i udžbenici povijesti u BiH tradicionalno su izrazito orijentirani na činjenice i podatke te su pretrpani njima. To se postupno mijenja naročito u kantonima s bošnjačkom većinom. U udžbenike uspijeva ući više zadataka čija rješenja zahtijevaju vlastita promišljanja, a ne samo citiranje autorova teksta te ilustracije i izvorni ulomci. Umjesto prevladavajuće orijentiranosti na političku povijest neki se autori bave i poviješću svakodnevice i gospodarstva.

Udžbenika povijesti koji bi doista naginjali multiperspektivnosti, koji bi isti događaj promatrali iz različitih perspektiva i diskutirali o različitim vrednovanjima još uvijek nema. U suradnji s međunarodnim organizacijama – a često i s kolegama iz susjednih država – bosanski su autori razvili alternativne nastavne materijale koji podupiru obradu dosad spornih i često izbjegavanih tema te uvođenje inovativnih nastavnih metoda. Tu osobito valja navesti publikacije udruge EUROCLIO,7 vom Center for Democracy and Reconciliation in Southeastern Europe, das in seinem „Joint History Project“ eine mehrbändige Serie mit Quellen zu umstrittenen Themen anbietet,8 organizacije Center for Democracy and Reconciliation in Southeastern Europe, koja u svojem projektu „Joint History Project“ nudi višesveščanu seriju s izvorima o spornim temama, te publikacije Instituta Georg Eckert, koji je objavio prvi nastavni model na temu rata od 1992. do 1995.9
Međutim takvi materijali ne mogu zamijeniti regularne školske udžbenike. Služe kao poticaj zainteresiranim učiteljima, no u pravilu dopiru samo do malog dijela nastavnoga kadra. Odobravanje školskih udžbenika i dalje je upravo s obzirom na obradu spornih tema relativno restriktivno i ustraje na podjeli na tri odvojena područja nastavnog plana i udžbenika, područja Republike Srpske te kantona s bošnjačkom ili hrvatskom većinom, pa je pomake na državnoj razini vrlo teško postići.

1. Tu se djelomično oslanjam na svoj opširniji članak „Einigung auf ein Minimum an Gemeinsamkeit. Schulbuchrevision in Bosnien und Herzegowina“ („Suglasnost oko minimuma zajedničkog. Revizija školskih udžbenika u Bosni i Hercegovini“). U: Geschichte in Wissenschaft und Unterricht (Povijest u znanosti i nastavi) 57 (2006) 9, str. 519-533.
2. Odabrao sam u BiH općevažeću kraticu za engleski naziv International Community(Međunarodna zajednica), koja u najširem smislu obuhvaća predstavnike zemalja članica Vijeća za provedbu mira (Peace Implementation Council) i međunarodnih organizacija koje pomažu u obnovi BiH. Na području obrazovanja to su u prvom redu Europska komisija, Vijeće Europe, Svjetska banka, OESS, UNICEF i UNESCO.
3. Iz toga su proizašli sljedeći udžbenici: Demokracija i ljudska prava. Udžbenik za učenike srednje škole. Sarajevo: Civitas, 2007; Projekt građanin – vol. 1: priručnik za učenike; vol. 2: priručnik za nastavnike. Sarajevo: Civitas, 2007; Rolf Gollob/Peter Krapf (ur.): Education for Democracy and Human Rights. Strasbourg: Council of Europe, 2002); ibid: Exploring Children’s Rights. Lesson Sequences for Primary Schools in Bosnia and Hercegovina. Strasbourg/Sarajevo: Council of Europe, 2004.
4.Smjernice za pisanje i ocjenu udžbenika povijesti osnovnih i srednjih škola u Bosni i Hercegovini. Službeni glasnik BiH 05/07 (siječanj 2007).
5. Pilvi Torsti (2011): How to deal with a difficult past? History textbooks supporting enemy images in post-war Bosnia and Herzegovina. U: Tahir Abbas (izd.): Education in Eastern Europe, Central Eurasia, South Asia and South East Asia. London: Routledge, str. 65-86; Falk Pingel (2009): From Ownership to Intervention – or Vice Versa? Textbook Revision in Bosnia and Herzegovina. U: Augusta Dimou (ur.): “Transition” and the Politics of History Education in Southeastern Europe. Göttingen: Vandenhoeck & Ruprecht, str. 251-305; Heike Karge/Katarina Batarilo (2009): Norms and Practices of History Textbook Policy and Production in Bosnia and Herzegovina. U: ibid, str. 307-355; Heike Karge (2008): 20th Century History in the Textbooks of Bosnia and Herzegovina: An analysis of books used for the final grades of primary school. Sarajevo: OESS, vidi i http://www.gei.de/fileadmin/bilder/pdf/Projekte/BiH_Schulbuchanalyse_Englisch.pdf.
6. Parliamentary Assembly of the Council of Europe: Recommendation 1454 (2000): Education in Bosnia and Herzegovina. Strasbourg.
7. Ordinary People in an Extraordinary Country. Every Day Life in Bosnia and Herzegovina, Croatia and Serbia between East and West 1945‐1990. EUROCLIO, 2008 (dostupno i u srpskom, hrvatskom i bosanskom izdanju).
8. Vidi pod: http://www.cdsee.org/projects/jhp/publications.
9. Leonard Valenta et al. (2010): Slike novije prošlosti: dodatni nastavni materijali o Bosni i Hercegovini u periodu 1992-1995. Braunschweig: Georg-Eckert-Institut für Internationale Schulbuchforschung.