Srbija

Nacionalsocijalizam i holokaust u školskoj nastavi

Holokaust i nacionalsocijalizam dijelom su nastavnoga plana većine škola te su obrađeni u školskim udžbenicima. No na međunarodnoj su razini zamjetne velike razlike u povijesnom prikazu i kontekstualizaciji holokausta i Drugog svjetskog rata.

Udžbenici povijesti kao ogledalo vremena

Foto Privat
Intervju s Dubravkom Stojanović

Foto PrivatDubravka Stojanović se bavi pitanjem socijaldemokracije u Srbiji i na Balkanu krajem 19. i početkom 20.stoljeća, a osim toga i interpretacijama povijesti u novijim srpskim udžbenicima, o čemu odgovara na pitanja u našem intervjuu. Autorica je dodatnih materijala za podučavanje povijesti koji se koriste u 11 zemalja jugoistočne Europe te ujedno i savjetnica Ujedinjenih naroda za pitanja povijesti i sjećanja te zloupotrebe povijesti u obrazovanju.

Kad govorite o udžbenicima iz povijesti „kao ogledalu vremena“ da li se mogu usporediti današnji srpski udžbenici i prikaz Drugog svjetskog rata u njima s onima nastalima za vrijeme SFRJ-a i neposredno nakon rata 90-tih?

Ako bi to poredio neobavešteni posmatrač mislio bi da se ne radi o istom događaju. U odnosu na socijalističko razdoblje slika je u potpunosti izmenjena, mogli bismo reći i suprotna. I to bukvalno: ako su ranije davani podaci o četničkoj kolaboraciji, sada njih više nema već su tu neki pokušaji dokazivanja partizanske kolaboracije; ako su ranije prikazivani četnički zločini, njih danas nema, već se pominju partizanski obračuni s protivnicima! Dobri i loši momci zamenili su mesta. Ništa manje zanimljivi nisu ni udžbenici iz Miloševićevog razdoblja, jer su oni izražavali taj ideološki amalgam na kome je on vladao – kombinaciju komunizma i nacionalizma. Zato su ostali partizani kao pozitivni pobednici, ali su se prvi put pojavili i četnici kao antifašistički pokret. Tako da je to vreme bilo u pravom smislu tranziciono, jer je držalo te dve „istorijske štake“. Posle Miloševićevog pada ova jedna, partizanska, u potpunosti je otpala. Zato govorimo o ogledalu vremena, jer preko slike prošlosti možemo tačno da detektujemo ideološka i politička kretanja.

Između 1945. i 1965. u Jugoslaviji napisano je više od 30.000 monografija, zbornika i članaka o NOB-u i socijalističkoj revoluciji, postavljeno više tisuća spomenika i stvoren novi filmski žanr „partizanski film“ kako bi se legitimirala komunistička vlast i prenijeli ideali partizanskog rata. Koju su ulogu u tome imali nastava i udžbenici za povijest?

Oni su bili predvodnica tog pravca. Ali je problem bio u tome što nije došlo do preklapanja „zvaničnog sećanja“ sa ličnim sećanjem, jer su građani zadržavali interpretaciju prošlosti svoje porodice, okoline, kraja, regije ili svoju ličnu. Zato taj projekat „socijalističkog sećanja“ nije uspeo i čim je kriza izbila on je bio odbačen, a jugoslovenski narodi su se vratili na bojište kao da nikada nisu učili o bratstvu i jedinstvu. To se doživljavalo isključivo kao ideološki nanos i nije bilo prihvaćeno od većine. To je najbolji primer koji govori o tome da nastava u školi mora da otvori prostor za pluralizam sećanja i razne interpretacije istorije i da tek preko takvog kritičkog učenja nudi sistem vrednosti koji ne sme biti monolitan i homogen.

Nakon sloma komunizma u srednjoj i jugoistočnoj Europi velik broj država temeljio je svoj nacionalni identitet na identitetu žrtve. A velik broj žrtava Drugog svjetskog rata na području bivše Jugoslavije čine se pogodnim za manipulacije i samoviktimizaciju?

To svi rade i kako je rekao Amos Oz, prisustvujemo velikom svetskom takmičenju za najveću žrtvu. Ali to je posebno izraženo u nestabilnim zemljma koje su u stalnoj grčevitoj potrazi za svojim identitetom. One najlakše posežu za samoviktimizacijom, jer je to idealna pozicija. Tako gradite sliku o sopstvenoj posebnosti, ali dobijate moralno opravdanje za sve neuspehe. To je od presudnog značaja i za unutrašnju koheziju nacije, tako se ona najlakše homogenizuje, pojedinci se saturuju u jednu gomilu. A to sve autoritarne vlasti najviše vole.

Koliko se u današnjim udžbenicima povijesti vlastiti narod označuje ne samo kao žrtva, nego i kao počinitelj kako bi se poticalo na način razmišljanja i spoznaju da ne postoji samo jedna povijesna istina i interpretacija?

To su suprotni koncepti. Ako je cilj samoviktimizacija, onda taj cilj isključuje multiperpektivnost, pa čak i komparativnost. Žrtva možete biti samo vi i tu konkurencije ne sme biti. Tu i svako poređenje nemoguće. Zato i jeste problem u toj mitizaciji žrtve, jer ona nastavu istorije stavlja u poziciju „snabdevačice“ dnevnih politčkih potreba, što je suprotno njenoj kritičkoj obrazovnoj funkciji. Naša politička kultura počiva na konceptu „jedne istine“, odnosno ona nije pluralna, ona je isključiva i suštinski nedemokratska. Zato je takva i nastava istorije. Ponovo kao ogledalo.

Ovladavanje prošlošću tzv. „Vergangenheitsbewältigung“ danas je sastavni dio njemačke kulture sjećanja. Hoće li europska perspektiva pozitivno utjecati na politiku sjećanja u našoj regiji i daljnju izgradnju povjerenja i pomirenja?

Neće. Naša društva i politike još imaju svoje uskogrude interese koje brane na negativnoj slici suseda. Bez suseda kao neprijatelja naše elite nemaju šta drugo da kažu u politici. Kako se pojavi i najmanja kriza, tako se svi okrenu protiv suseda i kroz taj politčki ventil misle da smanje naboj socijalnog nezadovoljstva. Zato ja uvek o nastavi istorije govorim kao o „predvojničkoj obuci“, ona je taj tihi rezrvat nacionalizma koji uvek može da zatreba. Kad to tako naučite u detinjstvu to uvek kasnije može da se aktivira i da se podignu emocije. To je životna potreba naših režima, ali i mnogih delova društva. Zato je ovladavanje prošlosti suprotno od tih političkih i društvenih potreba. Tek kad se modernizuju društva biće spremna i na odustajanje od svoje paranoidne slike prošlosti. A naš je posao da stalnim govorom o tome i stalnim akcijama pokrećemo tu promenu društva. Da mu ne damo da živi između svoje dve omiljene krajnosti – da spava ili da mrzi!

Dubravka Stojanović rođena je 1963. u Beogradu. Doktorirala je 2001. godine na Katedri za opštu savremenu istoriju Filozofskog fakulteta u Beogradu s temom "Evropski demokratski uzori kod srpske intelektualne i političke elite 1903-1914“. Od te godine radi kao docent na Odeljenju za istoriju, katedra za Opštu savremenu istoriju i 2008. izabrana je u zvanje izvanrednog profesora. Potpredsjednica je Komisije za podučavanje povijesti koja djeluje u Solunu u sklopu Centra za demokraciju i pomirenje u jugoistočnoj Europi. S prof. Milanom Ristićem urednica je knjige Djetinjstvo u prošlosti 19. i 20. stoljeće – Dodatni materijali za nastavu za srednje škole koja se koristi u 11 zemalja jugoistočne Europe. Za knjigu „Srbija i demokratija: 1903-1914“ dobila je Nagradu grada Beograda za društvene i humanističke nauke za 2003. godinu. 2011. dobila je nagradu beogradskog Centra za mir i razvoj demokratije za njezin angažman u procesu pomirenja kroz nastavu povijesti u jugoistočnoj Europi.