Mađarska

Nacionalsocijalizam i holokaust u školskoj nastavi

Holokaust i nacionalsocijalizam dijelom su nastavnoga plana većine škola te su obrađeni u školskim udžbenicima. No na međunarodnoj su razini zamjetne velike razlike u povijesnom prikazu i kontekstualizaciji holokausta i Drugog svjetskog rata.

Učenje i poučavanje o holokaustu u kontekstu kolektivnog sjećanja

Foto Damir Zizic
Dr. Mónika Kovács

Foto Damir ZizicMađarska se javnost u doba komunizma sve do 1989. nije osobito bavila holokaustom, iako su se vlasti, pritom doduše izbjegavajući identificirati žrtve kao pripadnike židovske populacije, itekako trudile legitimirati kroz svoj antifašizam. Naglasak nije bio na holokaustu, no osuda fašizma u svojstvu moralne poruke bila je sasvim izravna i jednoznačna.

Možda su me moja istraživanja upravo zato dovela do iznenađujućeg zaključka da školovani prije 1989. činjenično o holokaustu znaju više od onih koji su se obrazovali nakon te godine. I to zato jer je antifašistička poruka prije demokratskih promjena u zemlji bila snažnija i jednoznačnija, a imala je i jasnu relevanciju po poredak. Iako se mnogo toga o holokaustu nije moglo saznati, pa ni to da su žrtve bile pretežito Židovi, poruka je ipak postigla cilj, jer se shvatilo da se vrlo velikom broju ljudi dogodilo nešto jako loše, da su im to zlo skrivili nacisti, mada se pod nacistima mislilo ponajprije na one njemačke, a ne i na njihove mađarske istomišljenike i pomagače.

Poučavanje o holokaustu u Mađarskoj

Međutim, taj je konsenzus nakon 1989. prestao, jer se priklonilo zapadnoeuropsko-američkom poimanju memoriranja holokausta, a istodobno se dogodio i odmak prema etnocentričnom uljepšavanju prošlosti. Upravo zbog pomanjkanja vrijednosnog konsenzusa podučavanje se o holokaustu nije odonda uspjelo ukorijeniti, ono je i dalje izloženo vrijednosnim preferencijama pojedinih škola, podređeno čak i predavačevu osobnom opredjeljenju. No valja reći da se od školske 2000./2001. godine u mađarskim školama 16. travnja održava Dan sjećanja na žrtve holokausta, 2004. je u Budimpešti otvoren Dokumentacijski centar holokausta, u proteklom su desetljeću napisani izvrsni kurikulumi nastave te je u međuvremenu golem broj sjećanja i fotografija vezanih za holokaust postao svakome dostupan online. Unatoč tome, stječe se opći dojam da se u Mađarskoj nije dogodilo ni suočavanje s prošlošću ni njezina valorizacija te se desetljećima vode bitke politike sjećanja oko pitanja mađarske odgovornosti pa takva percepcija vjerojatno odvraća stanoviti dio učitelja i od potrebe da se udubi u tu temu.

U korijenima poduke o holokaustu znanja se o njemu isprepleću sa "zapadnjačkim" vrijednosnim sustavom koji ljudska prava definira kao temeljnu vrijednost; naime, šokiranost genocidom koji se dogodio na europskom tlu, a koji će se tek desetljećima kasnije nazivati holokaustom, dovela je potkraj 1949. do usvojenja i proglašenja Opće deklaracije Ujedinjenih naroda o ljudskim pravima pa su zato mnogi skloni misliti da učenje i podučavanje o ljudskim pravima valja početi upravo podukom o holokaustu. I zato je položaj educiranja o holokaustu toliko ovisan o sustavu vrijednosti koju zastupa određena vlada ili društvo: ukoliko je zajednici bitno pristajanje uza nj, tada će doći do moralnog konsenzusa u kojemu će sjećanje na holokaust takoreći automatski pronaći svoje mjesto, jer se prošlost ima s čime uspoređivati i vrednovati, no kad je taj angažman potisnut u drugi plan, vrlo će se često u isturenoj ulozi naći neki vrijednosni sustavi, poput nacionalizma i etnocentrizma, koji opstruiraju svako suočavanje s prošlošću.

Kolektivno sjećanje - priče koje pripadaju počiniteljima ili identitet žrtve

Cilj kolektivnog sjećanja nerijetko je u naglašenoj suprotnosti s onim što zastupa analitička povijesna znanost, jer nudi pojednostavljenu i pristranu sliku povijesti promatranu jednostrano, najčešće iz kuta jedne (nacionalne) zajednice, sliku koja ne služi stjecanju spoznaja nego stvaranju pozitivnog socijalnog identiteta. Kolektivnom je sjećanju svojstveno da će mu se u središtu zanimanja naći povijesni događaji u kojima je određena grupa "dobro prošla" i prikazala se u povoljnom svjetlu, dok će se njezini postupci koji bi se iz ove današnje perspektive mogli doimati pogrešnima, pa čak i zločinačkim, ili "zaboraviti", ili će te činjenice u sjećanje ući donekle iskrivljene i "uljepšane". Pri oblikovanju kolektivnih uspomena najvažniji je motiv podržati određenu socijalnu identifikaciju. Kao što je već postalo opće sociopsihološko mjesto da su zajednice, baš kao i pojedinci, vrlo motivirane kad je u pitanju očuvanje pozitivnog identiteta.

Ako istraživači u vezi kolektivne memorije općenito ističu važnost kontinuiteta sjećanja, onda je kolektivno sjećanje na holokaust kod zajednica koje nisu bile njegovim žrtvama moguće potaknuti jedino onad kad naglašenu ulogu kod njih dobije razračunavanje s prošlošću i one se priklone drukčijem sustavu vrijednosti. I tada će tradicija i povijest zajednice za njezine pripadnike postati neprihvatljive, čemu smo mogli svjedočiti u šezdesetima i sedamdesetima kada su važni segmenti nekoliko naraštaja rođenih nakon Drugoga svjetskog rata nadasve vidljivo raskinuli sa sustavom vrijednosti generacije svojih roditelja, a jedan im je od najvažnijih argumenata pri tom raskidu bilo upravo to što je krah prijašnjih vrijednosti doveo do holokausta. Međutim, čak ni tada nije u kolektivnu memoriju ušla činjenica da je onomad počinjeno zlodjelo, nego putem poistovjećivanja samo ono što se dogodilo žrtvama. Zato kasniji naraštaji sad već mogu "slobodno" birati koja im je od ponuđenih prošlosti ishodišno prihvatljivija, pa tako mogu, požele li to, umjesto priče koja pripada počiniteljima ili onima koji se nisu htjeli miješati, za sebe odabrati čak i identitet žrtve. Pa bi se tako kroz poistovjećivanje sa žrtvama i komemoriranje njihovih patnja potomci počinitelja ili onih koji se nisu miješali mogli u stanovitom smislu odužiti i "iskupiti" za počinjeni grijeh, izbacivanje onih drukčijih iz zajednice i njihovo izručivanje ubojicama, te možda na taj način čak "izmigoljiti" obvezi suočavanja s grijesima svojih predaka. Druga im je mogućnost poistovjećivanje sa spasiteljima progonjenih, što se također lako instrumentalizira u svrhu falsificiranja povijesti, osobito kad se te spasitelje predstavlja kao da su upravo oni bili prototipni predstavnici većinske zajednice, iako znamo da ih se baš zato doživljava junacima jer se tom genocidu takoreći nitko osim njih nije usprotivio. Jer priča o spašavanju ljudi, pritom nikako ne dovodeći u pitanje moralnu veličinu onih koji su spašavali, u cijelosti proturječi onome što je mogla iskusiti većina preživjelih, onih koji su u sjećanju sačuvali najbolnije uspomene na vlastitu izloženost i isključenost, a ponajprije na izostanak svake pomoći i solidarnosti šire zajednice.

Važno je da obrazovanje u nastavi fundira i osnaži vrijednost

Njemačka istraživanja kažu da će djeca "naučiti" svoju prošlost prije svega u školi, ali im prošlost o kojoj tamo uče ne donosi ništa o grijesima njihovih izravnih predaka. Premda je bez sumnje i za to bilo primjera, no nije baš karakteristično da će sinovi pozvati svoje očeve i djedove na polaganje računa. Progovori li se o tome u obitelji, tijekom predaje će se ono o čemu je ovdje riječ dobrano stilizirati. Na paradoksalan način, upravo zato što je obrazovanje izvrsno i djeca znaju mnogo o holokaustu, ona jednostavno nisu u stanju ni zamisliti da bi netko od njihovih predaka mogao imati išta s takvim grozotama. No možda na tome ni ne treba toliko ustrajavati. Jer nije bitno hoće li neki učenik osuđivati svojeg pradjeda ili neće, već ono što će on učiniti, danas ili sutra. Dakle, važno je da obrazovanje fundira i osnaži vrijednost da taj netko osjeti potrebu da i on, nađe li se jednog dana u sličnoj situaciji, bude svakako na strani onih koji spašavaju progonjene.

Politička ljevica protiv političke desnice u Mađarskoj

Preuzimanje odgovornosti također ima svoje razine pa se s pravom može od nekog političara očekivati da se izjasni o preuzimanju odgovornosti za djela učinjena u ime države. Nakon demokratskih promjena u Mađarskoj to je učinio takoreći svaki pripadnik političke elite, no opća je percepcija i unatoč tome takva da se u njoj još uvijek nije dogodilo ni istinsko preuzimanje odgovornosti a ni vrednovanje prošlosti. Možda je tome razlog što su pitanja sjećanja na holokaust i s njom usko povezana borba protiv antisemitizma postali instrumentima dnevnopolitičkih okršaja. Politička ljevica, s pravom ili ne, prisvaja si pravo moralnog arbitra za obje teme, pretpostavljajući za sebe da je jedinim čuvarom antifašističkog naslijeđa.

Desnica se u ovoj temi, upravo zato jer je sklona istodobno činiti korake kako prema preuzimanju, tako i prema negiranju odgovornosti, nije uspjela nametnuti kao vjerodostojna strana. Pritom krajnja desnica, iskorištavajući negativne emocije gajene osjećajem krivnje i sramote, nastoji čak same Židove okriviti za to što se društvo uopće mora baviti holokaustom. Dotle za veći dio javnosti pitanja ljudskih prava nisu ni toliko važna niti su mu ona tako duboko usađena u svijest da bi se uopće poželio uključiti u takvu raspravu, a kamoli izjašnjavati se o tome. Zato će zacijelo rado prihvatiti onu inačicu tumačenja povijesti koja kaže da ono što se dogodilo jednom dijelu mađarskih državljana jest žalosna stvar, no to su tim ljudima ponajprije skrivili njemački nacisti, a tek onda onodobna mađarska država; međutim, za dublje suočavanje koje bi možda propitivalo i odgovornost vlastitih predaka, nije ni on motiviran. O holokaustu koji se dogodio u Mađarskoj i o odgovornosti koju za nj snose i Mađari možda nikad nije objavljeno toliko članaka kao u posljednjih nekoliko mjeseci. Vlada je početkom siječnja najavila podizanje neke vrste spomenika njemačkoj okupaciji, reklo bi se, statue nacionalnom samooprostu, no do toga, barem zasad, zahvaljujući prosvjedima međunarodne židovske zajednice, a ništa manje i pritisku onoga njezinog dijela koji živi u Mađarskoj, ipak nije došlo. No i to samo još više produbljuje jaz u mišljenjima kako ćemo se ubuduće odnositi prema vlastitoj prošlosti. A razlog je ponajprije u tome što se još nije postigao društveni konsenzus o vrijednostima na kojima ćemo temeljiti svoju budućnost. Jer nacionalizam potiskuje u drugi plan upravo poštovanje ljudskih prava i humanizam, što već po sebi nimalo ne pogoduje suočavanju s grijesima iz prošlosti.

Za univerzalnije prezentiranje holokausta

No to još ne znači da se holokaust ne bi mogao na nekoj univerzalnoj razini integrirati u kolektivno sjećanje. To više što je prezentacija holokausta zahvaljući ponajviše igranim filmovima postala globalna, jer neko uspjelo filmsko djelo, najčešće američke proizvodnje, zna ponekad čitavim naraštajima odrediti predodžbu o holokaustu. Praksa i svjetonazor programa podučavanja o holokaustu mogu se implementirati u naš obrazovni sustav čak i onda ako se promišljanje o nacionalnoj povijesti ne čini sasvim zadovoljavajućim. Naime, univerzalnije prezentiranje holokausta omogućuje nam da s jedne strane prenesemo znanje o holokaustu i potaknemo pristajanje uz demokratski sustav vrijednosti, a s druge ono budi manji osjećaj krivnje (pa time i manje prijeti opasnost od psihološkog otpora) nego kad bi se bilo tko morao suočiti s bliskom obiteljskom pošlošću. Stvaranje čvršćih temelja za prihvaćanje općih ljudskih prava možda će dugoročno pridonijeti i društvenom sporazumu koji će onda stvoriti solidne osnove za naknadno, makar zakašnjelo promišljanje prošlosti.
Mónika Kovács magistrirala je psihologiju 1992. godine na budimpeštanskom sveučilištu Eötvösa Loránda (ELTE). Godine 2004. doktorirala je psihologiju, a habilitaciju dovršava 2013. godine na istoimenom sveučilištu, na Fakultetu za obrazovanje i psihologiju. Izvanredni je profesor u Centru za interkulturalnu psihologiju (Fakultet psihologije i obrazovanja sveučilišta Eötvösa Loránda (ELTE)), gdje predaje društvenu psihologiju na preddiplomskom, diplomskom i poslijediplomskom studiju te interkulturalnu psihologiju i obrazovne programe. Stručnjak je za holokaust, edukaciju o nepristranosti i ljudskim pravima, a objavila je i nekoliko članaka o kolektivnom sjećanju na holokaust u Mađarskoj. Član je mađarske delegacije pri Međunarodnom savezu sjećanja na holokaust.