Kulturno obrazovanje

Glosar

Cjelovitost

Pridjev cjelovit često se povezuje s imenicama mišljenje, djelovanje ili učenje. On upućuje na postojanje sveobuhvatne cjelokupnosti, koja postoji u svojem totalitetu i cjelovitosti, bez dijelova koji bi nedostajali, i time je potpuna. Pod cjelovitim djelovanjem i mišljenjem podrazumijeva se prema tome sveobuhvatno promatranje nečega (predmeta, odnosa, teme) uz uključivanje što više povezanosti, odnosa, svojstava i aspekata. Pri uzimanju u obzir više realnosti posebnost je u tome što se stajalište i gledište mogu fleksibilno mijenjati te kroz otvorenost prema novome isključiti moguće stvaranje hijerarhije kroz zamršeni sustav znanja. Uz posljedice vlastitoga djelovanja valja imati na umu i sudjelovanja i protudjelovanja. Za kulturno je obrazovanje cjelovito učenje djece osobito važno jer ona uče putem svojih osjetila pa tako mogu pronicavo i trajno percipirati emotivne, kreativne i kognitivne razvoje događaja.

Evaluacija

U sustavnoj provjeri procesa i njihovih rezultata s obzirom na njihov učinak, uspjeh ili neuspjeh evaluacija može biti od pomoći u razumijevanju i razmatranju primijenjenih mjera. Tom se metodom, provedivoj interno, eksterno ili u suradnji, može procijeniti jesu li ostvareni željeni ciljevi. U području kulture taj oblik samokontrole još nije osobito izražen, a mogao bi se razvijati ispitivanjima putem anketa, opservacija ili analize dotične dokumentacije, dakle kvantitativnim i kvalitativnim istraživanjima. No ocjena rezultata svakako je metodološki izazov.

Interdisciplinarnost

Suradnja između različitih disciplina u znanosti često se odvija interdisciplinarno, tako da nastaje razmjena koja svojim specifičnim ciljevima obuhvaća više struka. Interdisciplinaran rad nastupa prelaženjem uglavnom strogo definiranih granica pojedinih disciplina bez ukidanja tim disciplinama svojstvenih granica ili znatnog mijenjanja perspektiva. Uspostavljaju se međuodnosi u interdisciplinarnom istraživanju primjerice kroz usvajanje metoda, povezivanje različitih pristupa i gledišta kao i razvoj istraživačkog pitanja koje se temelji na tim osnovama. Interdisciplinarnošću se prema tome smatra djelovanje, rad ili mišljenje koje proširuje horizonte i nazor prema kojemu se određena stanja stvari ne mogu proniknuti niti opisati samo kroz izolirane znanstvene discipline odijeljene od drugih područja.

Izvanškolski

Pod izvanškolskim učenjem podrazumijeva se mogućnost zornog učenja na lokacijama izvan školske zgrade ili učionice. Predškole su također mjesta izvanškolskog učenja. Njihova je svrha priprema za školu kroz praktičan rad, ali su slobodnije koncipirane. Ostale se ustanove mogu podijeliti na pedagoški i nepedagoški strukturirana mjesta za učenje. S jedne strane tu su klubovi za mlade, spomen-područja ili muzeji koji se uključuju u pedagoški proces, s druge strane postoje izvanškolska mjesta za učenje poput knjižnice ili dobrovoljnih vatrogasnih društava, koja nemaju pedagošku strukturiranost. Dakako, sve ustanove djeluju svrhovito i namjenski, rijetko pokazujući neformalne situacije za učenje. Njihov je cilj osposobljavanje za razmišljanje o kulturnim procesima i okolnostima te primjenu znanja koje zahtijeva društvo.

Kompetencija

Postoje mnogobrojne i raznovrsne definicije kompetencije. Definicija Franza Weinerta (stručnjaka za psihologiju učenja i razvoja) opisuje kompetenciju kao postojanje vlastite spremnosti te sposobnosti rada i razmišljanja u smjeru rješavanja problema. Te se vještine međutim mogu naučiti i trebale bi se odgovorno primjenjivati. Konvencionalni ciljevi obrazovnih institucija kroz razvoj su se transformirali u današnje društvo znanja i informacija, a s njima i zahtjevi i očekivanja od posredovanja kompetencije. Kroz kompleksnost i mnoštvo raspoloživoga znanja pedagoški cilj sada više nije samo stjecanje velike količine znanja nego stavljanje težišta posredovanja kompetencije na samostalno i odgovorno djelovanje u ophođenju s relevantnim znanjem. U europskoj obrazovnoj politici kompetencijom se smatra i samostalnost u smislu autodidaktičke kompetencije i osobne odgovornosti te komunikativne, profesionalne, stručne i socijalne kompetencije. I ključne kompetencije opće su vještine koje je moguće steći, a koje su izuzetno važne za posao, (kreativno) suoblikovanje društva i vlastiti razvoj osobnosti. Kulturne i umjetničke kompetencije osobito su bitne za kulturno obrazovanje, a one se uz osobnu kompetenciju i socijalne odn. metodološke kompetencije ubrajaju u četiri glavne kompetencije kulturnog obrazovanja.

Kontinuitet

Općenito se pod pojmom kontinuiteta podrazumijeva neprekidno trajanje odnosno kompletan, zatvoren sklop koji stalno i ravnomjerno napreduje. To je napredovanje promjenjivo pod uvjetom da se ta promjena događa ravnomjerno, a ne naglo ili isprekidano. Kontinuitet je temeljna sastavnica održivosti te je izuzetno važan za kulturno obrazovanje.

Kulturna medijacija

Nadređeni pojam medijacija znači otvaranje pristupa informacijama i svim s time povezanim djelatnostima. Pod nazivom kulturna medijacija nalaze se različiti oblici kulturnog djelovanja i rada te kulturnog odgoja koji uzimaju u obzir područja poput primjerice kulturne koristi, umjetničke medijacije, kulturnog obrazovanja, kulturnog marketinga ili kulturne industrije. Posredovanje kulture smatra se komunikacijskim mostom između produkcije i recepcije umjetnosti i kulture, koji može biti poticajan i proširivati vidike. Mogući su akteri kulturne medijacije (visoke) škole (nastavnici kao i same studijske grupe), političari koji se bave kulturom, kulturni djelatnici, ali i akteri iz vlastite sredine, poput roditelja i prijatelja. Metode kulturne medijacije orijentiraju se prema muzejskoj, kulturnoj, glazbenoj i kazališnoj pedagogiji te djelomice prema primjerima event marketinga.

Kulturni identitet

Ovisno o pojmu kulture mijenjalo se značenje i definicija kulturnog identiteta te je došlo do različitih načina interpretacije: homogena kulturna slika govori o zajedničkim tradicijama i vrijednostima te jednoj povijesti i svjetonazoru koji formira kulturni identitet pojedinca, postmoderna naglašava kulturu prijeloma i osmišljavanja novih koncepata, dok se danas sve više govori o konceptu hibridnog (kulturnog) identiteta.

Kulturno obrazovanje

Njemačko kulturno vijeće, krovna udruga njemačkih kulturnih udruga, upozorava na to da su za kulturno obrazovanje potrebni cjelovitost, kontinuitet i održivost. "Oni se mogu postići tek kad se estetskim predmetima i u školskoj praksi i u praktičnoj obrazovnoj i visokoškolskoj politici prizna važnost koju oni na temelju svojeg sveobuhvatnog pristupa zaslužuju." Njemačko je kulturno vijeće osim toga utvrdilo "da je potrebna intenzivna suradnja političko-povijesnog i kulturnog obrazovanja da bi se kroz ciljanu ponudu obrazovnog programa i obrazovne aranžmane orijentirane na konkretne situacije pripomoglo djeci i mladima u pronalaženju njihova posebnog mjesta u povijesti."

Održivost/Sposobnost za budućnost

Počesto se održivost i sposobnost za budućnost upotrebljavaju kao sinonimi. Oba su normativni ciljni pojmovi, koji označavaju djelovanje ljudi usmjereno prema budućnosti na temelju preventivne skrbi i predviđanja te se nalaze između kontinuiteta i promjene. Oba se koncepta oslanjaju na pravednost između i unutar ljudi različitih dobnih skupina te sudjeluju u osmišljavanju budućnosti počevši već od aktivne današnjice. Ta se pravednost može postaviti i u globalni kontekst, budući da su globalni izazovi i poveznice kao primjerice klimatske promjene, ali i kulturna pitanja, veliki zadaci današnjice te zahtijevaju samostalno djelovanje i znanje ljudi za pristup svladavanju tih zadataka za budućnost. Na taj način društvo (s kulturnim i nematerijalnim resursima) također teži održivosti, zbog čega akteri i političkog i kulturnog obrazovanja zajedno traže pristupe rješavanju pitanja – kako bi se danas trebalo živjeti da bi se generacijama koje dolaze osigurala kvalitetna životna sredina.

Participacija

Participacija je središnji okvirni preduvjet za sudjelovanje i suodlučivanje te se može promatrati kao opreka utjecaju izvana. Taj oblik sudjelovanja uključuje i samoupravljanje i samoodređenje. Vještine izražavanja, pristup svladavanju znanja te kompetenost u donošenju odluka aspekti su koji mogu omogućiti ili spriječiti participaciju. Na dobrovoljnoj i ozbiljnoj razini participacija može dovesti do identifikacije s projektima te razviti vlastitu fleksibilnost reakcija na promjene u okolini. Obrazovanje i participacija mogu imati uzajamni odnos te se poklapati ondje gdje primjerice kulturno obrazovanje treba omogućiti sudjelovanje u kulturnom životu. Na području umjetnosti projekti o participaciji koncipiraju se za uspostavljanje participativnih situacija kako bi princip participacije učinio dostupnim iskustvu. Često se pritom razmatra pitanje kako je sudjelovanje na različitim razinama uopće moguće.

Sudjelovanje (u društvu)

Sudjelovanje (u društvu) shvaća se kao oblik participacije, pri čemu okviri suodlučivanja i oblikovanja mogu pokazivati odstupanja. Postoje dva različita oblika sudjelovanja. Na temelju projekta sudjelovanje može nastati već u začetku, u procesu donošenja odluka. Ono nadalje sadrži razradu pristupa rješavanju problema, jamstvo rezultata kao i njihovo vrednovanje. No aktivno sudjelovanje uključuje i određeni oblik fizičkog sudjelovanja, budući da ono pretpostavlja stvarnu prisutnost. Neke se vještine i znanja najbolje uče kroz aktivno sudjelovanje, jer se to znanje usvojilo kroz introspekciju te se priziva u svijest na drugačiji način od kognitivnog znanja. Do isključenja iz političkog, kulturnog ili društvenog života dolazi onda kada ne postoji mogućnost sudjelovanja, što pak može dovesti do društvenih problema.

Umjetnička medijacija

Umjetnička medijacija obuhvaća rad s recipijentima, uglavnom u kontekstu muzeja ili izložbe, te nastoji ostvariti pristup odnosno razmjenu između publike i objekata. Taj oblik medijacije treba omogućiti recepciju umjetnosti svakoj osobi. Uklanjaju se navodne prepreke ne bi li se olabavilo, a po mogućnosti i dokinulo napeto područje između umjetnosti (objekta), muzeja i recipijenta kao posrednika. Nastojanjima poput rada usmjerenog na ciljne skupine i na cjelokupnu javnost želi se doprijeti do novih posjetitelja. Često nazivano i muzejskom pedagogijom (njezinim dijelom), umjetnička medijacija svojom zadaćom smatra i pobuđivanje znatiželje i zanimanja kako bi moglo razviti pitanja i odgovore u kontekstu dijaloške sposobnosti. Individualna participacija, suočavanje i stav promiču sudjelovanje u društvu i daju poticaj uzimajući pritom u obzir individualni iskustveni horizont.

Završna prezentacija

U završnoj se prezentaciji predstavljaju rezultati koji su pojedinačno gledano i djelomični rezultati, primjerice proizašli iz projekta u sklopu radionice. Obje forme označavaju kraj određenog radnog procesa te predočuju rezultate ili, u slučaju projekta u sklopu radionice, trenutačnu fazu razvoja materijala obrađenog u grupi, odnosno put do cilja i proces nastanka. U škole je metoda prezentacije odavno ušla, nailazi na živu podršku te se održava i u obliku zanimljivih događaja ili priredbi poput tzv. evenata.