Film

Produkcije „Made in Germany“ često dobivaju međunarodna priznanja i prestižne nagrade. No put do toga bio je dug. Događaji iz njemačke povijesti mogu objasniti zašto filmskoj branši desetljećima nije išlo.

Kada su se oko 1900. godine pojavile prve pokretne slike, a filmski se pioniri diljem svijeta nalazili u svojevrsnoj izjednačenoj utrci za tehničkim i estetskim dostignućima tog novog medija, njemački su producenti bili u vodstvu. U legendarnom studiju Babelsberg, osnovanom 1912. godine, toj prvoj velikoj filmskoj radionici u Europi, redatelji poput Fritza Langa ili Friedricha Wilhelma Murnaua pisali su filmsku povijest. A onda je došlo vrijeme nacizma. Iseljavanje velikog broja kreativnih umjetnika, rat i podjela Njemačke – sve je to dovelo do stagnacije iz koje filmska scena u Njemačkoj desetljećima nije uspijevala naći izlaz. Istina je da se filmska produkcija nastavila i nakon 1945. u podijeljenoj Njemačkoj, no u kontekstu međunarodne kinematografije, gdje su se počeli isticati majstori iz Hollywooda, njemački filmovi više nisu bili relevantni. Veću pozornost privukli su samo zapadnonjemački redatelji koji su 60-ih i 70-ih godina snimali filmove sa specifičnim autorskim potpisom, kao što su Rainer Werner Fassbinder, Wim Wenders ili Volker Schlöndorff.

Buđenje nakon ujedinjenja

Nakon ujedinjenja Njemačke filmska je industrija doživjela uzlet, a to je postalo vidljivo kako na sadržajnom tako i na strukturnom planu. Aktualne teme, kao što je promijenjena politička situacija i sudar istočne i zapadne kulture, počele su privlačiti publiku u kinodvorane i buditi interes gledatelja diljem svijeta. Godine 2003. osnovana je Njemačka filmska akademija (Deutsche Filmakademie). Istodobno se počela voditi i veća briga o mladim filmskim talentima. Debitanti su dobili vlastitu nagradu pod nazivom „First Steps Award“ te kroz sekciju „Perspektiva njemačke kinematografije“ (Perspektive Deutsches Kino) vlastiti prostor na Berlinskom filmskom festivalu. Broj gledatelja njemačkih filmova i broj koprodukcija bio je u stalnom rastu. Godine 2009. filmaši su oduševljeno mogli zaključiti: više od 212 novih naslova i 14 milijuna gledatelja. Dodijeljene su i međunarodne nagrade, primjerice Zlatna palma u Cannesu za Bijelu vrpcu (Das Weiße Band), Zlatni globus za Valcer s Bashirom (Waltz with Bashir), Zlatni lav na Venecijanskom filmskom festivalu za Lebanon, specijalna nagrada žirija za Soul Kitchen te Srebrni medvjed na Berlinaleu za Svi ostali (Alle Anderen). U posljednjih nekoliko godina četiri su filma nominirana za Oscara u kategoriji najboljeg stranog filma. Dva puta njemački je film i dobio Oscara: 2008. za Krivotvoritelje (Die Fälscher) te 2007. za Život drugih (Das Leben der anderen).

Kino, televizija i financijsko poticanje filma

Filmska godina 2010. sa 180 naslova njemačkih produkcija i koprodukcija nije protekla sasvim uspješno, što dakako može biti povezano s prirodnim oscilacijama u samoj branši, no i ovog je puta taj neuspjeh potaknuo staru raspravu o povezanosti filma i televizije koja svako malo dođe na dnevni red. Već četrdesetak godina u Njemačkoj gotovo da nije snimljen nijedan kinofilm koji nisu sufinancirale televizijske kuće. Jednako stara je i debata o tome utječe li televizija previše na dramaturgiju i estetiku, to jest proizvode li se filmovi koji su „premali“ za veliko platno. Dakako, televizijski urednici koji znaju da velike produkcije, poput Posejdona (Das Boot), ne bi nastale bez njihovog sudjelovanja, odbacuju takve tvrdnje. I uspješni producenti poput Stefana Arndta (Good bye, Lenin!) sumnjaju u tezu da televizija loše utječe na film i da je ona uzrok lošeg uspjeha u kinu. „Mislim da njemački film u nekim segmentima možda jednostavno nije dovoljno dobar“, rekao je Stefan Arndt u jednoj raspravi na Njemačkoj filmskoj akademiji. „Filmovi nisu dovoljno unikatni, nisu dovoljno uzbudljivi, nisu dovoljno ludi.“

Da bi u Njemačkoj uopće mogli nastati filmovi „veći od života“, prema riječima jednog člana uprave Njemačke filmske akademije, potrebno je više od sredstava televizijskih kuća. Čak i uspješni producenti, kao što je nedavno preminuli Bernd Eichinger (Parfem – Das Parfüm; Konačni pad – Der Untergang), Regina Ziegler (Henri 4), Detlef Buck (Možemo i drugačije - Wir können auch anders) ili dugogodišnji član uprave Bavaria Filma Günter Rohrbach (Stalingrad; Anonima – Jedna žena u Berlinu – Anonyma – eine Frau in Berlin) bili su i još su uvijek ovisni o javnim novčanim sredstvima. To znači da se u svim novim projektima valja boriti za sredstva koja svake godine dodjeljuje država i savezne pokrajine u Njemačkoj. Pa čak i najveći i najstariji filmski studiji, kao što je Babelsberg kod Berlina i Bavaria kod Münchena ne bi mogli opstati bez takvih subvencija.

Filmaški pomladak: „Dobro došli u stvarnost.“

Borba za poticajna sredstva često je dugotrajan postupak. Sredstva stoje na raspolaganju za cijeli proces proizvodnje filma, od razvoja scenarija do reklamne kampanje, no njihova je dodjela, ovisno o instituciji, vezana za razne uvjete, tako da se sastavljanje proračuna često pretvara u prilično tešku zadaću. Upravo se mladi filmaši lako izgube u ovoj džungli. Premda su se mogućnosti filmskog obrazovanja u Njemačkoj prilično poboljšale, jer je u međuvremenu osnovano pet filmskih škola, a na sveučilištima i visokim školama postoji i široka ponuda diplomskih i postdiplomskih studija s težištem na filmu, prema riječima Andreje Hohnen, organizatorice First Steps Awarda, mnogi se ne uspijevaju trajno etablirati u kinematografiji.

Svake godine šezdesetak mladih redatelja s diplomom neke od visokih filmskih škola izlazi na tržište filma. „Njima je lakše snimiti prvi nego drugi film“, kaže Alfred Holighaus. „Kod prvog filma u Njemačkoj još imate veliki bonus. Ljudi su znatiželjni, a filmaši su spremni na samoizrabljivanje do boli. Svi u produkcijskom timu, uključujući glumce, nezahtjevni su i tolerantni, ali krajnje ambiciozni.“ Međutim, s prvom isplaćenom novčanom nagradom iz First Steps Awarda često se prvo podmiruju dugovi nastali filmskim debijem. A zatim počinje svakodnevnica. Nije svatko u stanju izdržati pritisak održavanja maksimalne kreativnosti, napora koji treba uložiti da biste dobili novac od televizijskih kuća i nadležnih tijela koja isplaćuju poticaje te stalno prisutnu nesigurnost. Često je situacija upravo onakva kakvom je doživljava Axel Melzener, koji je diplomirao scenaristiku na Filmskoj akademiji Baden-Württemberg u Ludwigsburgu. Naime, od deset mladih ljudi koji su s njim završili studij, samo je troje ostalo u ovoj branši. „Ostali su odustali, nastavili studirati psihologiju, a neki su čak postali bolničari“, kazao je. „Dobro došli u stvarnost.“