Život u gradu i život na selu
Seosko dijete ili gradski čovjek?

Koje je najbolje mjesto za  život – to svako osjeća drugačije. Goethe.de/kultur pitalo je četiri osobe zašto su se odlučile za život na selu ili u gradu.

Von Tonio Postel

Silvia Schuth | Foto (isječak): © Silvia Schuth Silvia Schuth, 42, odrasla je u mjestu Haselünne u regiji Emsland, a zbog strukovnog obrazovanja preselila se u Köln, gdje već 22 godine živi sa mužem i dvoje djece.

Nakon što sam završila školu, preselila sam se u  Köln. Moj muž i ja oboje smo odrasli na selu i povremeno smo razmišljali i o tome da se sa djecom opet vratimo na selo. Moj muž je već bio pronašao i posao tamo. Ali ja sam sretna što smo ipak odustali od toga. Meni se gradski život jednostavno više sviđa jer nam je ovdje sve nadohvat ruke – posao, kino, fitnes studio, restorani i kafići. Sinovi se na biciklima voze do svog fudbalskog kluba, a tramvajem smo za dvanaest minuta na glavnom kolodvoru. Köln jednostavno nudi više mogućnosti. Kada posjetimo moju majku u Haselünneu, mi, doduše, uživamo u velikoj kući sa baštom, a i djeca se raduju kada na raspustu odu na sedam dana kod nane[AŠ1]  na selo. Meni je, međutim, na duže staze tamo dosadno. Ponekad cijenim i anonimnost velegrada. Obaveze poput redovnog sastajanja na svim rođendanima, kako je to na selu uobičajeno, meni bi bile suvišne. Čak i u starosti bih radije ostala u gradu. Ovdje je infrastruktura bolja, u slučaju da se budem morala kretati sa rolatorom ili ukoliko mi bude potrebna njega.

Stefan Gieren | Foto (isječak): © Tonio Postel Stefan Gieren, 38, slobodni scenarista i filmski producent, iz Hamburga se sa svojom suprugom i petero djece odselio u regiju Wendland, gdje su renovirali staro seosko imanje.
 

Mi smo odlučili da se odselimo iz grada jer je naš stan od 65 kvadratnih metara u četvrti Grindelviertel postao previše malen za nas. Za odgovarajući stan u Hamburgu morali bismo plaćati preko 2000 eura mjesečno. U Lemgowu, u pokrajini Niedersachsen, gdje živi oko 100 ljudi, za 30 000 eura kupili smo kuću od 120 kvadratnih metara, a radove na renoviranju smo sami obavili.  Moja supruga i ja odrasli smo na selu, pa smo to željeli omogućiti i našoj djeci. Tu se može živjeti neopterećeno, bez buke i zagađenja, bez opasnosti na ulici. Ima životinja, livada i šuma. Najbliža samoposluga udaljena je četiri kilometra, najbliže mjesto s kolodvorom udaljeno je 13 kilometara. Osjećamo se veoma ugodno na selu, naročito zbog ljubaznih komšija, koji su često organizirani u alternativnim načinima života i komunama. Opskrbljivanje hranom regulira se putem „solidarne poljoprivrede”: lokalni organski proizvodi stavljaju se na raspolaganje članovima zajednice, a svako za njih plaća onoliko koliko može. Gubici se kompenziraju zajednički. To super funkcionira!

Magdalena Müller | Foto (detalj): © Jussenhofen Magdalena Müller, 89, oduvijek živi u kelnskoj četvrti Vingst.

Rođena sam u gradu i želim ostati stanovati ovdje. Cijenim prisnost koju imam sa svojim komšijama i trgovinama u svojoj bližoj okolini. Neke moje školske drugarice još uvijek žive ovdje, redovno se srećem s njima; sa svojom kćerkom i unukama odem ponekad na ručak ili na neku izložbu. Infrastruktura je sjajno organizirana: pekare, apoteke, ljekari i javni prijevoz, sve se nalazi u blizini. Tako sam još uvijek mobilna. Život na selu ne želim ni zamisliti, to bi mi bilo previše jednolično. I udaljenosti bi mi tamo bile prevelike, trebala bi mi i vozačka dozvola. Ja veoma rado živim ovdje, iako se dosta stvari razvilo u negativnom pravcu. Tako su nam, naprimjer, pod nosom otvorili autootpad, a, osim toga, željeznička pruga prolazi pored mog stana, što znači mnogo buke. Šteta je i to što su se mnoge male prodavnice morale zatvoriti. Ali imamo dovoljan broj zelenih površina u gradu, recimo, malu šumicu sa lijepim klupama u samoj blizini.

Jochen Strach | Foto (isječak): © Jochen Strach Jochen Strach, 45, trener tenisa iz Biberacha kod Offenburga, nakon šest godina provedenih u Hamburgu, vratio se opet u svoje rodno mjesto. 

Nakon šest godina u Hamburgu, bio sam sretan što se opet vraćam u svoj zavičaj u pokrajini Baden-Württemberg. U velegradu se nikada nisam osjećao kao da sam kod kuće: nije samo klima u Hamburgu bila prehladna, i ljudi su djelovali prilično hladno. Na selu ljudi pozdravljaju jedni druge, smiješe se i pričaju jedni sa drugima. Ja uživam u tome. Nedostajale su mi i planine i priroda. U gradu je sve bilo previše hektično, preglasno, bilo je previše saobraćaja, a premalo mjesta za parkiranje. Ljudi u gradu su pod velikim pritiskom da moraju biti uspješni i opterećeni su uspjehom – to je na selu opuštenije. Međutim, u Hamburgu je bilo jednostavnije raditi kao trener tenisa. Ima više klubova, a djeca dolaze sama i žele igrati tenis. Na selu je obrnuto, moram ih uvjeravati. U Hamburgu su djeca bila pod stresom zbog slobodnog vremena, jer su imala previše hobija. Kod nas na selu djeca ponekad imaju i slobodno poslijepodne. Život u malom gradu poput Freiburga bih možda mogao i zamisliti. Ali moji korijeni su na selu, tu pripadam.  

Nazad na dosije