Diskriminacija u školi Bolje ocjene bez marame

Nisu svi isti: djeca sa migracijskom pozadinom u školi se često diskriminiraju
Nisu svi isti: djeca sa migracijskom pozadinom u školi se često diskriminiraju | Foto (Isječak): © Gorilla/Fotolia

Sva djeca u oblasti obrazovanja trebaju imati jednake šanse – to zvuči dobro. U stvarnosti su, međutim, mnoga djeca sa migracijskom pozadinom žrtve diskriminacije. Zato berlinske inicijative žele promijeniti to.

U ovoj školi zapravo gotovo da nije bilo problema. Sve dok kćerka Amine Nišić nakon okončanja desetog razreda mješovite srednje škole nije htjela preći na gimnaziju.  „Nastavnici su to energično odbili na nastavničkom vijeću. Tvrdili su da moja kćerka to svakako ne može uspjeti“, priča Amina Nišić. Ali to nije bilo tako razumljivo. Sa prosjekom ocjena od 1,4, ta učenica desetog razreda bila je najbolja u svojoj generaciji. Činjenicu da se njena šesnaestogodišnja kćerka suočava sa takvim preprekama, Amina Nišić ne doživljava po prvi put. Djevojčica od četvrtog razreda nosi maramu, htjela je to bez obzira na sve.
 
Kada neko njenoj kćerki postavi nogu, 42-godišnjakinja djeluje. Pošto su nastavnici u prethodnoj školi učenici više puta savjetovali da za bolje ocjene skine maramu, potražila je drugu školu u općini. Nišić je razgovarala i sa razrednicom u novoj školi, nakon što je djevojčicu pred ostalim učenicama i učenicima pozdravila sa „pogledajte, eno dolazi djevojčica sa cjelotjelesnim kondomom.“ Nastavnica se ispričala, rekla kako je to bila „samo šala“. Međutim, kada se radilo o promjeni škole i odlasku u gimnaziju, nastavnici su ostali uporni. Tek nakon što je Nišić zakazala termin kod regionalnog školskog nadzora za općinu Berlin-Neukölln i nakon što je razgovarala sa rukovodiocem odjeljenja,  njena kćerka je dobila preporuku za gimnaziju. Ali već je bilo kasno da se prijavi u neku drugu školu. „To frustrira“, kaže Nikšić.

RADI SE PRIJE SVEGA O INSTITUCIONALNOJ DISKRIMINACIJI

Ellen Kollender poznaje brojne slične priče. Politologinja na Univerzitetu Helmut Schmidt u Hamburgu istražuje u oblasti rasizma i institucionalne diskriminacije u berlinskim školama. Njoj su roditelji sa migracijskom pozadinom mnogo puta pričali o slučajevima diskriminacije u školi. „Ne radi se tu uvijek o direktnim izjavama i djelima pojedinih nastavnika“, kaže ona, „nego često o institucionalnoj diskriminaciji.“ Postoji brojni primjeri: nedostatak pomoći u prevođenju na roditeljskim sastancima, dominantan sastav roditeljskih tijela od akademski obrazovanih roditelja bez migracijske pozadine, zabrana turskog jezika na školskom dvorištu ili iskustva poput onog koje je imala Amina Nišić. „Nenjemački“ izgled također igra veliku ulogu – znak koliko se često biti Nijemac još uvijek izjednačava sa određenim optičkim karakteristikama.
 
Pritom se može i drugačije, zna Emine Elçi. Rođena 1970-ih godina u Berlinu, kao kćerka kurdskih migranta iz Turske, tamo je bila među prvom „gastarbajterskom“ djecom. „Jedva sam govorila njemački jezik, ali su me učitelji strašno podržavali“, kaže ona. „To te jača za život.“ Danas Elçi i sama ima petero djece i stalno od učenica i učenika iz kruga svoje rodbine ili svojih poznanika može čuti priče o tome, kako ih „njihovi učitelji zbog njihovog porijekla ili njihovog socijalnog statusa obilježavaju kao buduće primaoce socijalne pomoći.“ Često se može čuti i primjedba da djevojčice koje nose maramu mogu svakako završiti samo kao domaćice.

RAZMJENA MEĐU
RODITELJIMA

Elçi dobro poznaje poteškoće u općini Berlin-Neukölln. Nakon svog stručnog usavršavanja za „majku za gradski kvart“ (poseban program podrške za ljude sa migracijskom pozadinom; op. prev.), tamo je nekoliko godina pomagala ljudima koji nisu dovoljno poznavali njemački jezik ili birokratski sistem. Kasnije je radila kao tumačica, davala je časove njemačkog jezika i počela voditi ture kroz općinu – između ostalog i kako bi odstranila predrasude i klišeje. „Svejedno gdje dođem“, kaže ona, „marama uvijek prvo uzrokuje iritacije koje su svakodnevnica, čak i u općini Neukölln za koju su karakteristični migranti.“ I nastavnici u školama, po njenom mišljenju, imaju određena očekivanja sa kojim se roditelji iz vanevropskih zemalja često ne znaju na pravi način suočiti, kaže Elçi. „Pošto im niko ne objasni to da nastavnik ovdje nije jedina instanca, neki se začude pozivu na roditeljski sastanak i na pravo roditelja na učešće u oblikovanju.“ Ono što pomaže jeste razmjena među roditeljima, naprimjer u kafićima za roditelje, koji su nastali u nekim školama, kaže ona. „Ako se investira rano, recimo u vidu poticanja učenja jezika za učenice i učenike ili uz pomoć nastavnika i socijalnih radnika sa migracijskom pozadinom, mogu se izbjeći mnoge poteškoće.“
 
Mnoge inicijative kao što je Tursko udruženje roditelja u Berlin-Brandenburgu ili udruženje Yekmal za roditelje iz Kurdistana, već odavno se zalažu za poboljšanje šansi u obrazovanju za učenice i učenike migracijskog porijekla. Međutim, Ellen Kollender naglašava da se roditelji niti mogu, niti trebaju potpuno sami suprotstaviti osuđivanjima i diskriminaciji. Morali bi se angažirati politika i škola.
 
Pozitivni razvoji u međuvremenu su sve češći, recimo interkulturne obuke u izobrazbi nastavnika u nekim njemačkim saveznim pokrajinama. Drugi vidovi napretka nadu polažu u inkluzivni razvoj škola i obdaništa – naprimjer „Stručna služba Dječji svjetovi“, smještena u Berlinu. I Emine Elçi se nada dodatnim naprecima. „Škola se sastoji samo od zidova i cigli i sama po sebi ne može ništa učiniti pogrešno“, kaže ona. Od ključnog značaja je šta će školski sistem napraviti od toga. Kćerka Amine Nišić se, unatoč tome, samo može nadati poboljšanju za buduće učenike. Ona se lično mora pomiriti s tim da joj prelazak u gimnaziju nije uspio i da ona umjesto gimnazije sada pohađa drugu srednju školu