Brzi pristup:
Idi direktno na sadržaj (Alt 1)Idi direktno na sekundarnu navigaciju (Alt 3)Idi direktno na glavnu navigaciju (Alt 2)

Islam u Bosni i Hercegovini
Oni koji će imati najduže vratove na sudnjem danu

Careva Dzamija u Sarajevu/Munara
Alma Hadžić

Nije ni svanulo, a pedesetpetogodišnji Selim Hoši je već skoro na svom radnom mjestu. Treba još samo savladati 122 stepenice uskog drvenog stepeništa koje vodi na vrh džamijske munare.

Nije ni svanulo, a pedesetpetogodišnji Selim Hoši je već skoro na svom radnom mjestu. Treba još samo savladati 122 stepenice uskog drvenog stepeništa koje vodi na vrh džamijske munare. To Selimu uspijeva u samo tri minute. Odmah uključuje električni mikrofon i razglas, otvara niska drvena vrata  koja vode na balkon munare, saginje se da bi mogao proći kroz njih i kada se ponovo ispravi pred sobom vidi krovove Baščaršije i ponekog ranoranioca na ulici. Svaki svoj nastup Selim uvijek počinje sa  „Allahu ekber“ ili prevedeno na naš jezik „Allah je najveći.“ I tako već četrdeset godina otkako je postao mujezin Careve džamije u Sarajevu.

„Kao što tijelo treba doručak, ručak i večeru, tako naša duša treba molitvu. Mi mujezini pet puta dnevno ezanom pozivamo ljude na namaz tj. molitvu. Da objasnim: Jutarnja molitva treba biti završena prije izlaska sunca i kod nas u Bosni se zove sabah, po turskoj riječi za zoru. Sljedeća molitva – podne – je kada je sunce u zenitu. Kada je sjena dva puta duža od čovjeka, onda se klanja ikindija.  Nakon zalaska sunca pozivamo vjernike na večernju molitvu ili akšam, kako mi to ovdje zovemo po turskoj riječi za večer. Zadnja dnevna molitva  se zove jacija i klanja se kada potpuno ovlada mrak“,  priča Selim i nastavlja: „ Svaki ezan počinje sa četiri ponavljanja „Allah je najveći“. Onda po dva puta kažem „Ja vjerujem da je Allah jedini bog“ i „Ja vjerujem da je Muhamed božiji poslanik“. Nakon toga se obraćam vjernicima i kažem: „O ljudi, prekinite sve poslove. Dođite na molitvu, dođite na spas.“  Kod jutarnje molitve kada skoro svi spavaju kažem „Bolje se moliti, nego spavati“ i to je jedina razlika sabaha od ostalih namaza. Svaki ezan završavam „Allah je najveći“ i „Nema drugog boga osim Allaha.“

Institucija mujezina je po predanju postojala još u vrijeme poslanika Muhameda. Mujezini imaju istu funkciju kao zvona kod kršćana: Upozoriti vjernike da je vrijeme za molitvu. Otkako su munare postale sastavni dio džamija, mujezini se penju na njih i uče ezane.

„U čitavoj Bosni i Hercegovini se samo još tri mujezina penju na munaru: moj brat Bekir, koji je mujezin u Čaršijskoj džamiji u srcu Baščaršije, mujezin Begove džamije u Sarajevu i ja. Samo u ratu se nisam penjao, jer je bilo preopasno. I tada sam učio ezan i najavljivao molitvu pet puta dnevno, ali ne sa munare, nego iz harema džamije. Nije bilo struje i mikrofona, ali nije bilo ni saobraćaja, tako da se ezan daleko čuo.“

Selimov otac Abdulgani je 70 godina bio mujezin. Tu tradiciju su nastavili i Selim i njegov brat Bekir. I u trećoj generaciji ima muškaraca koji znaju učiti ezan, ali niko to još ne radi profesionalno.

„ Od malih nogu sam volio i Kuran i ezan. Kuran znam napamet, tako da sam i hafiz. Biti hafiz je velika čast, ali i velika obaveza. Treba svaki dan ponavljati i učiti Kuran, da se to znanje ne izgubi. To bi bio veliki grijeh. Ja svaki  dan zbog toga čitam bar 60 stranica Kurana. Učenjem Kurana napamet muslimani svoju svetu knjigu čuvaju od zaborava. A prvi ezan iz džamije u Ferhadiji sam učio već sa 9 godina“, pripovjeda Selim.
Mujezini su privilegovani kod Allaha, jer oni pet puta dnevno javno govore da vjeruju u Allaha i poslanika Muhameda. Kada dođe sudnji dan, u dženet (tako muslimani nazivaju raj) prvo idu poslanici, onda šehidi ili mučenici, a  na trećem mjestu su mujezini. Da bi ih u masi Allah lakše prepoznao, mujezini će od svih imati najduže vratove na sudnjem danu“ , govori Selim uz osmijeh.

Da bi postao mujezin u Bosni i Hercegovini ne treba nikakva  posebna škola, potreban je lijep i milozvučan glas i ljubav prema tom poslu.

„U Turskoj postoje škole za mujezine. To su prave škole, sa notama! U tim školama se uče razni mekabi tj. melodije, jer ne možete svaki ezan učiti istom melodijom. Sabah na primjer treba učiti lagano i nježno, da se ljudi ne prepadnu u snu, nego da sa zadovoljstvom odu na molitvu. Ja sam išao u Tursku i tamo sam mnogo saznao o mekabima.“

O negodovanjima nekih na zapadu i njihovih žalbi da su ezani preglasni i da smetaju ljudima Selim kaže: „Ne treba pretjerivati i puštati preglasan ezan. Treba te ljude i njihove navike poštovati. Treba biti umjeren i imati lijep glas, jer se niko nikad nije požalio na lijep glas!“

Na dosije „Islam u Bosni i Hercegovini i u Njemačkoj“

Vrh