Brzi pristup:

Idi direktno na sadržaj (Alt 1)Idi direktno na sekundarnu navigaciju (Alt 3)Idi direktno na glavnu navigaciju (Alt 2)
Hegel Hölderlin 12.2020© pixabay

Prijateljstvo između Hegela i Hölderlina i njegove posljedice

2020 se u svijetu obilježava 250. jubilej rođenja velikog njemačkog književnika Friedricha Hölderlina (1770-1843), koji je obilježio ne samo klasičnu epohu njemačke književnosti njemačkog jezika, nego je svojim djelom i životom postao i sinonimom pjesništva kao takvog.

Hölderlin, oko kojeg su se isplele mnoge legende, pogotovo otkako mu je 1807. utvrđena neizlječiva duševna bolest, u mladim godinama je u Tübingenu drugovao i studirao s kasnijim čuvenim filozofima Friedrichom Wilhelmom Josephom Schellingom i Georgom Wilhelmom Friedrichom Hegelom, pa se njihovo zajedničko djelovanje smatra jednim od bitnih polazišta njemačkog idealizma, duhovnog strujanja koje je snažno obilježilo evropsku kulturu. Upravo ove godine se obilježava i 250. godina rođenja G.W.F. Hegela.
 

Prijateljski savez Hegela i Hölderlina kao filozofska radna zajednica

Sve do ranih šezdesetih godina proteklog stoljeća pominjanje neke filozofske radne zajednice Hegela i Hölderlina izazvalo bi nerazumijevanje. Dugo je prevladavao jedan pogled na Hölderlina, koji je bio određen predodžbama koje su bile vezane za krug oko Stefana Georgea. Georgeov učenik Norbert von Hellingrath je otkrio i priredio kasno djelo pjesnika Hölderlina. Georgeova kvazireligiozna predstava o pjesniku kao zasnivaču religije, proroku ili čak vođi formirala se u ponajprije recepciji jedne centralne ideje Hölderlina u njegovim kasnim himnama. U njima je riječ o ponovnom dolasku bogova koje najvvješćuje pjesnik. Odnosi su se činili jasnim: na jednoj strani je filozof Hegel, a na drugoj Hölderlin kao pjesnik i prorok. Na jednoj strani je racionalna filozofija, a na drugoj religijski i profetski nadahnuta poezija.
 
No, edicija i filološka obrada Hölderlinove zaostavštine je početkom posljednjeg stoljeća iskopala i tekstove koji na osebujan način poriču pomenutu podjelu uloga. Riječ je o prilično kriptičnim fragmentimaočito filozofskog i istodobno književnoteorijskog karaktera: "Prosudba i bitak "; "O načinu postupanja poetskog duha“, O razlici pjesničkih vrsta“ "O religiji "; "Postajanje u nestajanju ". Tako glase naslovi koje su različiti priređivači davali ovim bilješkama. No, prije svega, univerzitetska biblioteka u Berlina je 1913. Godine na jednoj aukciji stekla rukopis u Hegelovom rukopisu, u kojem je filozof Ernst Cassirer 1917.godine dokazao ideje ranog Schellinga. Ali i nisu se mogle previdjeti ni paralele sa zabilježenim refleksijama Hölderlina iz vremena njegovog boravka u Frankfurtu ili u kontekstu nastajanja romana "Hyperion". Najkasnije od Hoelderlinove biografije koju je napisao Wilhelm Böhm 1926. godine Hölderlin, pored Hegela i Schellinga, slovi kao koautor ovog misterioznog teksta, kojem je filozof Franz Rosenzweig dao naslov "Najstariji program sistema njemačkog idealizma ". Otkrivena je tako ideja, a ujedno i istraživački program filozofa Hoelderlina. Germanisti i filozofi su počeli da ga proučavaju u njegovoj ulozi čitatelja i slušaoca Fichtea, te kao partnera u razgovoru Hegela i Schellinga u fazi nastanka njemačkog idealizma u vremenu oko 1800.
  
U sedamdesetim i osamdesetim godinama 20.stoljeća ovaj istraživački program – potaknut Hoelderlinovom biografijom Lawrencea Ryansa iz 1960. godine i zbirkom rasprava Dietera Henricha pod naslovom "Hegel u kontekstu" iz 1967.godine, postao je glavna preokupacija filološkog proučavanja Hoelderlina, što je rezultiralo silnim publikacijama. Ova filozofsko-filološka cottage industry konfrontirala se s problemom da se morala baviti Hoelderlinovim filozofskim tekstovima, „koji su sačuvani tek kao fragmentarni kod kojih nemamo izvjesnost da li ich je on i u kojoj formi htio iznijeti u javnost“, primjećuje, zu dozu upozorenja, tada već emeritirani Fritz Martini 1979. godine. Ova lelujava materijalna osnova dovela je posljedično do toga da su se istraživači Hoelderlinova djela, u nastojanju da protumače pšta je Hoelderlin uopće htio reći, izgube u vrtlogu sve ezoteričnijih filozofskih tumačenja. Mnoga istraživanja Hoederlinvoe filozofije iz osamdesetih godina danas su najmanje tako zagonetna kao i njihov predmet istraživanja. Ova tradicija tumačenja je djelo, koje htjela osvijetliti, zapravo još više zatamnila. 

Okrenimo se u ovoj situaciji odnosu dvojice rođendanskih slavljenika Hegela i Hölderlina – obojica su rođena 1770. godine i ove godine slave svoj 250. rođendan.  Svakako je neporecivo da su se obojica u godinama prije početka 19. stoljeća intenzivno bavila filozofijom. Istina s veoma različitim rezultatima. Hegel je u onim godinama razradio koncepcijske osnove za svoje glavno djelo, Fenomenologiju duha. S ovom knjigom on će ući u povijest svjetske filozofije. Hoelderlinove filozofske relfkesije iz tih godina nisu nikad naišle na takvu rezonanciju. Njihova jedina posljedica bio je pomenuti bum akademskih istraživanja osamdesetih godina 20.stoljeća. To je povezano s činjenicom da se on filozofijom, prije svega u svojim fragmentima iz vremena boravka u Homburgu nakon 1798.godine, bavio kao nekom vrste pomoćne znanosti za svoja fundamentalna poetološka, a naročito istraživanja u domenu teorije književnih vrsta. Čini se da mu je bilo bitno da svoje pjesništvo osovi na siguran filozofski temelj. U tom nastojanju nastala je jedna ezoterična filozofska poetika koja – sasvim drugačije nego što je slučaj s Hegelovim glavnim djelom – niti u povijesti filozofije niti u povijesti poetike nije proizvela neki utjecaj. Njegovo filozofsko-poetološko polazište je ostalo ćorsokak, jedna blind alley, kako se to kaže na engleskom. Čak i njegovo pozno djelo nakon 1800.ne pokazje tragove njegovih razmišljanja iz Homburga: elegije obrađuje poetološki na više tradicionalan način razočarenje ishodima Francuske revolucije. I kasne himne, koje su nastale nakon elegija, prerađuju unutarnje rezultate samosavladavanja i raspadanja – one su vjesnici psihotičnog ooljenja koje će ga od 1806. učiniti bolesnikom do kraja života. Kasni njegovi tekstovi Die späten Texte konsteliraju se u nekoj vrsti protomodernog jezika oko ideje povrata antičkih bogova, koji su nestali iz modernog svijeta, ali ich sada iznova možemo očekivati sa zebnjom i nadom. Na ovo očekivanje, nadu i strah od raspada oslanjala se i georgijanska škola tumačenja Hölderlina; jer ona je i sama bila pod utjecajem milenarističkog iščekivanja bogova.
 
Koliko se naočigled ovako različitih žvotnih, misaonih i spisateljskih puteva uopće može govoriti o o filozofskoj radnoj zajednici pjesika i filozofa? Odgovor nas vodi u Tübinger Stift, gdje su Hegel, Hölderlin i Schelling nekoliko godina, kao teološki početnici, zajedno živjeli i utjecali jedan na drugog. U ovom miljeu su oko 1790. virulentne bile dvije tradicije mišljenja, od kojih su na različite načine crpili Hölderlin, Hegel i Schelling: Schelling i Hegel Hegel filozofske knjige, koje (kako je Marx o Hegelu napisao) predstavljaju 2svjetsku filozofiju“ svog vremena. Hölderlin svoje filozofske fragmente, koje čitaju samo akademski radnici, ali i poeziju koja danas spada u neupitni kanon njemačke književnosti.

Prva od ovih tradicija mišljenja (moglo bi se govoriti i o stilovima, miljeima mišljenja, ili pak o miljeu zajedničkog osjećanja među studentima u Tuebingenu) je neoplatonovski obojen pogled na Platonove dijaloge koji su s jedne strane spadali u zvaničan nastavni program kandidata za protestantske svećenike, dok su s druge strane oni interpretirani neoplatonstički – a to znači pod aspektom jednog nauka koji je još od crkvenih otaca bio glas teološke neopuzdanosti, čak i hereze. Michael Franz je 2012. godine objavio jednu temeljitu studiju o "Tibingenskom platonizmu“. Neoplatonizam je projicirao sliku jedne dinamičke i trostepenaste strukture svijeta, ljudskog mišljenja i povijesti. Plotin i Proklus postulirali su početni stadij prvobitnog jedinstva, apsolutni, božanski bitak, koji, dakako, ne ostaje sam pri sebi, nego se u drugom stupnju razzlaže u mnogostrukost, silazeći takoreći iz svoje savršenosti u proturječnu zbilju gubeći se u njoj. Treći stepen je ponovni uspon iz zbilje u jedinstvo, koja se takoreći preko ponovno uspostavlja na drugoj potenciji, u u stvarnosti za koju sad zna. Paralela sa kristološkom povijesti spasenja je očigledna: Bog se zapućuje u svijet, umire na Golgoti i doživljava svoje uskrsnuće.

Druga tradicija mišljenja i osjećanja, kojom je bila okružena pomenuta trojka, jeste švapski pijetizam. U ovom teološkom miljeu pak posebno je bila djelotvorna jedna ideja, koja također nije odgovorala luternaskoj ortodoksiji i koja je u SADu u obliku unitarno-univerzalističke crkve čak dobilo svoju institucionalnu formu. To je predstava o povratku svih stvari na kraju vremena, Apokatastasis panton. Ova predodžba koju su razradili crkveni oci na prijelazu iz drugog u treće stoljeće naše ere, između ostalih, Klemens Aleksandrijski, koji je živio otprilike od 150. do 215 g. n. e., i prije svih Origenes (185 do ca. 254.g), ne vjeruje u Strašni sud u onom obliku u kojem je on u kasnijim koncilima pod utjecajem Sv. Augustina upisan u kršćansko vjerovanje. Oni nisu naučavali razlučivanja zla i dobra na kraju vremena, niti vječitu podjelu na nebo i pakao. Nego preobražaj zla u dobro pred Strašnim sudom, povratak svih ljudi i stvari Bogu – i onih ljudi i stvari koje su se udaljili od Boga, i koje se sad na kraju svih vremena vraćaju u božansko apsolutno. Sličnost neoplatonskog nauka o emanaciji i predodžbe o povratku svih stvari na kraju vremena je očigledna. U oba ova misaona modela jedo pvobitno jedinstvo se zapućuje u zbilju, tamo se zapetlja u proturječja i onda se naposlijetku vraća sebi. Povratak bogova u Hoelderlinovim kasnim himnama također su eho tibingenskog neoplatonizma kao i radnja i likovi njegovog romana. Ali i misaono kretanje u Hegelovoj Fenomenologiji, koje pripovijeda o tome kako se apsolutno razlaže u proturječnu zbilju svojih oblika, da bi se vratilo sebi u apsolutnom znanju, prerađuje – u visokoj filozofskoj apstrakciji – neoplatonsko-pijetističke utjecanje iz Tübingena.  

Iz teološke škole Hegel i Hölderlin su se isprva zaputili u različite krajeve svijeta: Hegel na jug, u Švicarsku, Hölderlin na sjever, na poziciju kućnog učitelja u Waltershausenu, te u Jenu, gdje je slušao Fichteova predavanja, drugovao sa Schillerom, upoznao Goethea, utapajući se u milje ranog idealizma i ranog romantizma. Sjećanja na tibingenski neoplatonizam povezala su se s impulsima iz Jene. Nakon što je Hoelderlin 1796. godine dobio novo mjesto privatnog učitelja u Frankfurtu, i tamo se ponovo sastao s Hegelom, mogao je kao sintezu svih tih utjecaja i impulsa, doći do, kako Dieter Henrich piše "jedne jednostavne, ali u svojim mogućnostima značajne filozofske teorije, u kojoj je situacija čovjeka tumačena otprilike ovako: Čovjek polazi iz jednog jedinog temelja, s kojim ostaje povezan u izvjesnosti o pretpostavkama svog postojanja i ideje mogućnosti novog jedinstva. Istovremeno je vezan za svijet koji, kao i on, potiče iz jedne suprotnosti. (...) No, u njemu on ujedno nalazi i ljepotu, - anticipaciju jedinstva koje je izgubio i koje treba ponovno da uspostavi. Tako što on tu ljepotu prigrljuje s ljubavlju, u njemu se, u granicama, ostvaruje ono što je kao cjelovita istina beskonačno daleko."
   Odnos između apsolutnog jedinstva i realne raznolikosti i proturječnosti svijeta za Hölderlina se dakle rješava jednom vrstom dvostepene teorije korespondencije: izgubljeno jedinstvo u rastrzanoj stvarnosti ostaje opipljivo kao ljepota. Roman Hiperion, nastao za vrijeme boravka u Frankfurtu, daje poetski primjer ovog filozofskog uvida: "Biti jedno sa svim, to je život božanstva (...) Biti jedno sa svim što živi! S ovom riječju vrlina odlaže gnjevni oklop, duh čovjeka žezlo, i sve misli iščezavaju pred slikog vječito-jednog svijeta.". Pošto realni odnosi čine nemogućim ovo sjedinjenje ćudoređa i osjetilnosti, misli i slike, svijeta i vječitog jedinstva, onda se jedinstvo javlja u ljepoti, koja u romanu poprima poetski oblik Diotime kao iperionove voljene i muze.

Sa ovom – u romanu i poetski ovjerenom – teorijom Hegel se upoznao u Frankfurtu, i može se pretpostaviti da je u zajedno provedenom frankfurtskom periodu Hölderlin uistinu poticatelj, mentor i prvi mislilac pomenutog prijateljskog saveza. U Frankfurtu se uistinu može govoriti o filozofskoj radnoj zajednici Hegela i Hölderlina. Bila je to radna zajednica iz koje se Hegel pak sve više emancipirao. On je spoznao, ctirat ćemo opet Dietera Henricha, „da Hoelderlinov uvid mora sasvim drugačije eksplicirati nego što je to ovaj bio u stanju, tako da su tek poticaj od Hölderlina kao i istovremeni otklon od njega odredili Hegelov rani put ka sistemu. (...) U ovom poticaju i otklonu on je postao filozof epohe."

U čemu se sastojao Hegelov prigovor Hölderlinovim uvidima iz Frankfurta? Najprije u iskazivanju jedne misaone nemogućnosti koja je svojstvena svim varijantama neoplatonističkog mišljenja.. Ako aspolutno jedinstvo prethodi realnom svijetu, u kojem se ono rasulo, teško je uvidjeti kako se ono u tom svijetu proturječja može pojaviti kao ljepota. Ili, rečeno jednom sretnom formulacijom Jürgena Habermasa u njegovoj nedavno objavljeoj knjizi o odnosu religije i filozofije: "ako ono Jedno u raznolikosti bitka zasniva jedinstvo, onda ono ne može biti mišljeno kao jedno koje bivstvuje odnosno kao jedno od mnogih.” Iz ove dileme, koju Hölderlin entuzijazmom svojih romaneksnih likova i njihovih razgovora više sakriva nego eksplicira, Hegel kasnije našao izlaz, koji je misaoni milje frankfurtske radne zajednice ostavio daleko iza sebe, i koji se monumentalno razvio u Fenemonologiji, koja je uistinu napisana kao svjetska, odnosno filozofija svijeta. On je apsolutno , supstanciju, prvobitno jedinstvo učinio subjektom. Tretirao ga je kao živo biće u razvoju, koje zapada u proturječne avanture i u njima nešto uči o sebi. U ovom dijalektičkom sistemu apsolutno jedinstvo nije više u nekoj onostranosti prije svijeta, nego se realizira u svijetu, naime, kao hod duha od jednostavne neposrednosti ka dovršenom znanju. Jedinstvo ne dolazi prije svijeta, nego je ona sama svijet. Ona se realizira u proturječnostima i u toku njihovog rješavanja. Pojavnosti duha koje proturjeće jedna drugoj, slijevaju se jedna u drugu. Neposredni bitak putuje kroz različite oblike sve do svog preobraženja u apsolutno znanje – koje se pak javlja u Hegeolovom sistemu. Istina, spoznao je Hegel, ne misli se samo „kao supstanca, nego u jednakoj mjeri kao subjekt". Hegelova "osebujna misao ", s kojom je revolucionirao filozofiju, po riječima Dietera Henricha sastoji se u tome "da se relacije i to u njihovoj suprostavljenosti moraju doduše razumjeti kao cjelina, ali da im cjelina ne prethodi kao bitak ili intelektualni zor – nego da je ona samo razvijeni pojam relacije kao takve.“ U svojoj Fenomenologiji pojam relacije je neka vrsta bildungsromana ili autobiografije objektivnog duha. Sa objavljivanjem ove knjige apsolutno se, to je bar bila Hegelova ambicija, u neku ruku samo izgovorilo.

S ovom idejom filozofije svijeta Hegel je daleko iza sebe ostavio filozofsku radnu zajednicu s Hölderlinom. I njihovo prijateljstvo se raspalo. Godine 1798. Izašao je drugi tom Hyperiona. U septembar te godine pada i Hoelderlinov raskid s porodicom Gontard – naročito s njegovom ljubavnicom Susette Gontard. Hölderlin se, duboko traumatiziran, povukao u Homburg i počeo se, između ostalog, baviti i svojim poetološkim refleksijama, koje su vjerovatno zamišljene kao duhovna podloga njegove karijere slobodnog pisca – karijere koja mu nije pošla za rukom. Godine 1801. brachen Hölderlin i Hegel su opet krenuli na različite strane svijeta: Hegel u Jenu, gdje je počela njegova akademska karijera, a Hölderlin za novim poslovima privatnog učitelja u inostranstvo, iz kojeg se u domovinu vratio kao psihički razoren čovjek. Nigdje u u svom djelu Hegel nije spomenuo svog prijatelja – od kojeg je ipak svojevremeno u Frankfurtu primio odsudne filozofske impulse.

To je tužna priča, o kojoj pripovijeda ova skica filozofske radne zajednice Hegela i Hölderlina.  To je priča o zaboravljenom filozofskom impulsu, koji u Hegelovoj gigantskoj filozofskoj građevini tumara kao sablast. Hegelov trijumf i Hölderlinova propast dogodili su se u samo nekoliko godina razmaka.  Ona sablast zaboravljenog utjecaja Hölderlina na Hegela tek je umirena u dvadesetom stoljeću. Tu je Georgeova škola prepoznala  da Hölderlin – paradoksalno, upravo u svom neuspjehu – doduše nije postao veliki filozof, ali jeste veliki pjesnik, i to prethodnik književne moderne. Ali to je jedna druga priča koju moramo ispričati neki drugi put.
 

Vrh