„Balkanajzer“ Danko Rabrenović na beogradskom gostovanju u svojoj nekadašnjoj domovini
Kreativni putnik se vraća kući

Širom nemačkog govornog područja „Balkanajzer“ Danko Rabrenović stekao je reputaciju kao kreativni putnik između migracijskih svetova. Nekada je bio ratni izbeglica, a sada se usudio da po prvi put u Beogradu, svojoj nekadašnjoj domovini, izvede stendap-nastup kojim menja perspektivu između nemačke i balkanske svakodnevice.

„Balkanajzer“ se vratio kući. U prepunom „Ateljeu 212“ u srpskoj prestonici, i pre nego što je započeo nastup, Danko Rabrenović može da očekuje aplauz. Ovaj pedesettrogodišnjak je u međuvremenu preko svoje grbače zabavljača preturio više od 1000 radijskih emisija, koncerata, stendap-nastupa „Solo & sam“ i književnih večeri. Pa ipak, ovaj neumorni putnik koji luta između balkanskih i nemačkih svetova pred premijeru svog stendapa u nekadašnjoj domovini oseća nervozu na koju nije navikao. „Uzbuđen sam – i dirnut“, priznaje nekadašnji izbeglica.

Rođen u Zagrebu, odrastao u Beogradu u hrvatsko-srpskoj porodici novinara: imao je tek 22 godine kada je 1991. pobegao od strahota ratova u Jugoslaviji i mobilizacije „bez ikakvog poznavanja nemačkog jezika“ kod tetke u Reklinghauzen. Tri decenije kasnije, na poziv nemačke ambasade sa svojim stendap-programom na nemačkom jeziku gostuje na daskama pozorišta svojih idola iz mladosti i to smatra „veoma emotivnim“: „Za mene je ovo zatvaranje kruga polovine života.“
Danko Rabrenović © Palmpictures U međuvremenu, više od pola života Rabrenović svojim domom naziva Diseldorf. Iz Jugoslavije koja se raspala kao dokumentarno nasleđe ostala su mu dva pasoša, hrvatski i srpski. Ipak, ovaj samozvani „balkanac“ ili „nemački jugović“ dosledno izbegava nacionalne odrednice: „Nacionalnosti su izmišljeni narativi koji su mi beskorisni. Imamo na hiljade kolektivnih identiteta, nacionalni je samo jedan od njih, a nipošto najvažniji. Radije se identifikujem kao pripovedač ili muzičar nego kao pripadnik bilo koje nacije.“

Bilo da je voditelj kultne radijske emisije „Balkanajzer“, pevač balkanskog benda „Trovači“, pisac ili stendap-komičar – „nebitno putem kog kanala ga distribuiraju“, kad posmatra kulturne suprotnosti i zajedničke osobine oslanja se na konstantnu promenu gledišta: „Kroz svoje balkanske naočare posmatram Nemačku, a kroz nemačke Balkan – i tako se događaju zanimljive, zabavne i nekonvencionalne stvari. Kada se u dve kulture i na dva jezika osećaš kao kod kuće, drugačije vidiš stvari, pogled ti se izmeni. Jer to su ipak dva sveta, iako su udaljena tek 1000 kilometara.“
Danko Rabrenović © Palmpictures „Edutainment“ – edukativna zabava – tako Rabrenović naziva svoj razigrani pogled na migracijsku svakodnevicu: „Na kraju krajeva, ja sam pripovedač sa gitarom. Ljudi od mene treba nešto da saznaju, ali i da uživaju – i da se dobro zabave.“

Balkanajzer je i na svom balkanskom gostovanju pobrao simpatije publike kada je u „Ateljeu 212“ filozofirao o razlikama između psovki sa nemačkog govornog područja koje se orijentišu na analne radnje i onih koje se koriste na njegovom srpskohrvatskom maternjem jeziku, a koje su fokusirane na genitalije. Ipak, kada siđe sa pozornice, ovaj auto-ironični auto-izvođač želi pre svega da čuje druge imigrante – i da sazna nešto o njihovim iskustvima: „Zanima me kako ljudi žive, kako razmišljaju, šta sačinjava njihov život u dve kulture. Da li ih takav život obogaćuje ili pak opterećuje.“

Kako je u poslednje dve decenije Balkanajzer komunicirao sa svojom publikom isključivo na nemačkom, od pre nekoliko meseci po prvi put na maternjem jeziku producira kako senzitivne, tako i zabavne video-minijature „Dankodan“ za srpskohrvatske programe na kanalu „Dojče Vele“, u kojima je reč o muzičarima i doseljenicima u Nemačkoj i državama bivše Jugoslavije. Najčešće deca koja pripadaju drugoj i trećoj generaciji doseljenika moraju na svom jeziku „da traže reči“, kaže Rabrenović.
 
Ako pogledamo samo Severnu Rajnu-Vestfaliju, u međuvremenu četvrtina stanovništva ima „nekakvo doseljeničko poreklo, ali mediji uopšte ne odražavaju tu stvarnost“, žali se ovaj multimedijalni borac za multikulturalno zajedništvo: čak i u masovnim programima poput WDR-Programm 1Live „voditelji su sve sami Nemci, nema nijednog jedinog voditelja koji ima drugačije ime, drugačije izgleda ili ima neko drugo poreklo“: „Samo pričaju o tome kako žele da budu ogledalo društva. Ali to se ne događa – ili im, izgleda, još uvek teško pada.“
Danko Rabrenović © privat Na balkanskom gostovanju Balkanajzer je „Solo & sam“ samo na pozornici. Nakon nastupa, u zadimljenom pozorišnom bifeu još dugo se grlio sa starim prijateljima i zemljacima. Domovina je tamo „gde u tri ujutru možeš da pozoveš najmanje tri osobe ako imaš neki problem“, tako naš kreativni putnik obično definiše pojam domovine: čak i 31 godinu nakon što je izbegao, još uvek ima ta tri prijatelja u Beogradu koje može da pozove.