Putovanje u obiteljsku prošlost
Velika šutnja

U svojoj novoj knjizi Judith Hermann odlazi u Poljsku tragom svojega djeda, pripadnika nacističkoga režima. Pritom ne istražuje samo obiteljsku prošlost, nego progovara i o šutnji koja je okružuje te o prazninama koje iza sebe ostavljaju neizgovorene priče prošlih generacija.

Von Holger Moos

Još od iznimno zapaženog književnog prvijenca Sommerhaus, später (Ljetnikovac, poslije) iz 1998. godine Judith Hermann ubraja se među najistaknutije autorice suvremene njemačke književnosti. Kao i njezina prethodna djela, veliku pozornost književne kritike i čitatelja privukla je i njezina najnovija knjiga Ich möchte zurückgehen in der Zeit (Želim se vratiti u prošlost), u kojoj se autorica bavi životnom pričom svojega djeda – uvjerenog nacista i pripadnika Waffen-SS-a.

Knjiga je, međutim, izazvala podijeljene reakcije. Dio književne kritike zamjerio joj je da djeluje „nedovršeno“, da autoričin suzdržan i postupno razvijan pripovjedni postupak nije primjeren težini teme te da je „fikcionaliziranje“ lika djeda, odnosno svjesno zamagljivanje granice između činjenica i fikcije, čak „neprimjereno“. Istodobno, knjiga je naišla i na snažnu podršku. Unatoč intenzivnoj raspravi među članovima žirija, u ožujku 2026. zauzela je prvo mjesto na SWR-ovoj ljestvici najboljih knjiga. Njezini zagovornici ističu da se knjigu pogrešno vrednuje ako se od nje očekuje povijesna rekonstrukcija ili izravno suočavanje s djelima počinitelja. U središtu njezina interesa nalazi se nešto drugo – praznine, šutnja i neizgovoreno u obiteljskim pričama. Svojim prepoznatljivim, suptilnim stilom Judith Hermann pokazuje koliko je teško živjeti s nejasnom, ali trajnom slutnjom zločina koji je obilježio vlastitu obiteljsku prošlost.

„Ti obitelj pretvaraš u književnost“

Novu knjigu Judith Hermann možemo promatrati kao logičan nastavak njezinih Frankfurtskih poetoloških predavanja iz 2023. godine (Wir hätten uns alles gesagt - Sve smo si već rekli), u kojima je također govorila o narušenim obiteljskim odnosima i složenim obiteljskim vezama. Njezin najnoviji roman o sjećanju, međutim, ne bavi se samo djedom nacistom, iako je upravo njemu posvećen prvi i najopsežniji dio knjige. U njemu Hermann pripovijeda o svojem istraživačkom putovanju u poljski Radom, gdje su se tijekom Drugoga svjetskog rata nalazili izdvojeni odjel koncentracijskog logora Majdanek i geto s više od 30.000 zatočenika, koji su u kolovozu 1942. godine brutalno likvidirani. U to je vrijeme ondje bio stacioniran i njezin djed. O njemu se, međutim, u obitelji gotovo ništa ne zna. Sačuvana je tek jedna fotografija na kojoj u srpnju 1941. godine pozira u odori SS-a na motociklu u Radomu.

Gotovo osamdesetogodišnja majka pripovjedačice ima tek fragmentarna i proturječna sjećanja na svojega oca, koji je nakon rata napustio obitelj dok je ona još bila dijete. Njegov je lik obavijen šutnjom koja nije samo posljedica nedostatka informacija. I majka osjeća određeni otpor prema prisjećanju. Svojoj kćeri, spisateljici, zamjera što od djeda „pravi temu“. „Ti obitelj pretvaraš u književnost“, ponavlja joj više puta.

Djed – neriješen slučaj

Djed ostaje velika nepoznanica obiteljske povijesti, „strašna slijepa pjega… Moj je djed u svakom pogledu neriješen slučaj“. Pripovjedačica mu zato pristupa gotovo poput detektivke. Bez uspjeha pretražuje dokumente u državnom arhivu, a nakon što njezina majka doživi prolaznu globalnu amneziju, odlučuje osobno otputovati u Poljsku. Ono što slijedi jest neodređena potraga za tragovima, bez jasnog cilja i unaprijed zacrtanog plana.

Kao „blijeda Njemica u vunenom džemperu i s grijačima za zapešća“ luta Radomom, neprestano preispitujući samu sebe. Dok u jednom kafiću čita knjigu Nesposobnost tugovanja (Die Unfähigkeit zu trauern) Alexandera i Margarete Mitscherlich, osjeća se poput „glumice u predstavi“, svjesna da je cijela situacija „u najmanju ruku upitna, ako ne i potpuno promašena“. Ni njezino putovanje tako ne donosi konkretne rezultate, ali ipak ostavlja dubok trag. U književnom smislu završava neuspjehom, no prema autoričinu uvjerenju drukčije nije ni moglo biti: „Da bi tekst o takvom putovanju bio uspješan, istodobno mora biti i bezuspješan.“

Vrijeme – crna rupa

Nakon prvoga dijela slijedi drugo poglavlje, u kojem pripovjedačica iz Krakova, preko Beča, gdje posjećuje izložbu o Holokaustu i njegovu mjestu u obiteljskom sjećanju, putuje u Napulj. Ondje živi njezina sestra s obitelji i radi kao arheologinja. I u sestrinu životu postoji šutnja o zlu u svijetu – ponajprije kako bi zaštitila svoju djecu: „Moja sestra sasvim razumno smatra da će se djeca i sama dovoljno rano suočiti s mračnom stranom svijeta... Dotad, kaže, o tome ne treba govoriti.“ Na kraju napuljske epizode djed se nakratko pojavljuje u mašti pripovjedačice: poput duha izlazi na pozornicu, a zatim ponovno „blijedi i nestaje. Tone natrag u tamu“.

Knjigu zaključuje treće, ujedno i najkraće poglavlje, naslovljeno lijepim danskim izrazom „Tidslomme“ („džepić vremena“). U njemu doznajemo da su roditelji supruga pripovjedačice jednom na nekoliko dana nestali te da nakon povratka nikada nisu progovorili o onome što im se dogodilo. I taj događaj ostaje trajna, prešućena praznina o kojoj možemo samo nagađati. Život je, sugerira Hermann, ispunjen takvim pukotinama u vremenu, a život njezina djeda predstavlja pravu „crnu rupu, pećinu u koju se slijeva nezaustavljiv vrtlog“.

Judith Hermann time zapravo unaprijed odgovara na dio kritika upućenih njezinoj knjizi. U intervjuu za SWR istaknula je da roman Ich möchte zurückgehen in der Zeit nije knjiga o djedu kao sablasnoj figuri iz prošlosti, nego knjiga „o obiteljskim šutnjama“ – i istodobno introspektivno putovanje pripovjedačice. Suočavanje s prošlošću možda je uvijek samo pokušaj, proces koji nikada ne može biti do kraja dovršen. U književnom smislu, međutim, knjiga nipošto nije podbacila. Završava snažnom parabolom: u poslijeratnim ruševinama Berlina majka pripovjedačice, tada još djevojčica, igra igru pod nazivom „Tajna“ i zakapa različite predmete: „Sitne sarkofage, od kojih su neki preživjeli, a neki nisu.“