Susan Kreller
Život ide naopako

Preseljenje iz Dublina u neku tamo selendru u Mecklenburg-Vorpommernu – to baš i ne zvuči bogzna kako primamljivo. Na žalost Emme i njenih dviju sestara, obitelj je završila u rodnom selu njihove majke. Bio je to životni rez na koji su djeca vrlo različito reagirala.

 

© Carlsen Za Emmu, pripovjedačicu u prvom licu iz romana za mlade Elektrische Fische (Električne ribe) autorice Susan Kreller, jasno je sljedeće: ona je Irkinja, materinski jezik joj je engleski, a njemački samo govori – pri čemu ni približno ne zna sve njemačke riječi. Što je, primjerice, Tranbüddel? U Njemačkoj se osjeća strano, ostavljena „u životu prije našeg života“. Bliska je s irskim djedom i bakom, a njemački djed i baka čine joj se čudnima. Bilo bi joj draže da se odselila u Ameriku, pa da joj dobrodošlicu pruži Kip slobode, kako je to bilo s mnogim Ircima u 19. stoljeću. Umjesto toga, u osamljenom selu Velgow pozdravlja ju samo silos za žitarice, na kojem je netko išarao „Lügenpresse“ i „I love Angelina Wuttke“.

Njemačka je općenito čudna. Gotovo sve trgovine zatvorile su se otkako je Emmina majka prije 20 godina napustila Velgow. Nijemci k tome pričvršćuju besmislene tanke vrpce na vrećice čaja, posve suprotno od Barry's Tea Bags koje su bez vrpce. Emmin stariji brat Dara, šesnaestogodišnji miljenik djevojaka, po svemu sudeći ravnodušno je prihvatio preseljenje i neprestano bulji u mobitel. No, mlađa sestra Aoife ima gomilu problema, ne samo zbog svog imena koje Nijemci jednostavno nisu u stanju ispravno izgovoriti. Ona uskoro u potpunosti pruža otpor i prestaje govoriti.

čežnja za domom i neutješna tuga

Emma se odluči vratiti u Dublin što je prije moguće. U tu svrhu treba joj dobra ideja, nešto što će funkcionirati i bez skupog putovanja avionom. Zbog neutješne tuge svoje sestrice pati još i više nego od čežnje za domom.
 
Tada u Emmin život ulazi poseban dječak njene dobi: Levin. On ju promatra, ujedno brani Aoife od izrugivanja školskih drugova i drugarica, a usput kuje plan kako bi se Emma mogla vratiti u Irsku.
 
Levin je tih dječak kojem Emma vjeruje, i prema kojemu sve više osjeća naklonost. U njegovom društvu ponekad joj nešto i izleti. Tako, primjerice, promrmlja rječicu arschwärts (vrit), jer joj se čini da u njenom životu sve ide u krivom smjeru. Naravno, tome je tako jer razmišlja na engleskom: „It's going arseways.“ (Sve ide naopako).

svi se s nečim bore

No, Emma ubrzo primjećuje da i Levin, dječak „tanak poput pješčane trave“, uvijek u ispranoj majici nekog heavy metal benda poput Black Sabbatha ili Iron Maidena, ima svojih problema. Emma ga posjeti i upozna njegovu psihički bolesnu majku, čijih ju je iznenadnih ispada i napada strah.
 
Susan Kreller je 2015. godine dobila njemačku nagradu za književnost za mlade za svoju priču o ljubavnom trokutu Schneeriese (Snježni div). I njen novi roman za mlade ponovo je iznimno dobar. Posebnost pripovjedačkog umijeća Susan Kreller odražava se u štedljivom odnosu prema jeziku, pa je tako svaka riječ dobro promišljena. S jedne strane, njeni likovi su nježni i krhki, a s druge pak strane jaki i ponosni. Svi se s nečim bore: djeca sa čežnjom za domom i onim nepoznatim, majka protiv stigme neuspješne povratnice, a svi se ujedno bore sa šutnjom i samoćom. Tu je i irski otac, alkoholičar, kao i praznina – kako u knjizi, tako i u životu djece.
 
Kreller plete priču ubacujući rečenice poput lajtmotiva: recimo, stih „It's been the worst day since yesterday“ (iz pjesme irsko-američkog folk punk benda Flogging Molly). Na početku knjige Aoife pjeva tu pjesmu. U jednoj dramatičnoj sceni na kraju ponovno koristi taj stih, u trenutku kad se Baltičko more, naizgled bezopasno, odjednom pretvori u opasnost. Predstoji još jedna bitka, koja se na kraju ipak isplati.