Brzi pristup:
Idi direktno na sadržaj ( Alt+1)Idi direktno na drugi stupanj navigacije (Alt 3)Idi direktno na prvi stupanj navigacije (Alt 2)

Valerie Fritsch
krivnja – šutnja – bol

Djed i njegova nedjela u Drugom svjetskom ratu – to je trauma koja prijeti preplaviti buduće generacije u obiteljskom romanu Valerie Fritsch. Tek će putovanje u napuštene stepe Kazahstana raskinuti okove prošlosti.

Von Marit Borcherding

Fritsch: Srčani zalisci Johnson & Johnson © Suhrkamp Što se to događa u ovoj obitelji? Alma već kao malo dijete uočava da se otac, majka, baka i djed ponašaju kao da glume u kazališnom komadu s neskladno sklepanom kulisom. To je kazališni komad kojim dominiraju šutnja, neizrečeno, laž i strah, i u kojem ni za koga ne postoji aplauz. Sve što Alma vidi su „umorne marionete s crnom mrljom na srcu koje se igraju svojim životima, stalno se saginju, ali se nikad ne smiju nakloniti“. Prepuštena samoj sebi, osjećajući nelagodu prema hinjenom, no opremljena tankoćutnim darom promatranja, Alma ubrzo shvati što zapravo ima glavnu riječ u toj sablasnoj predstavi: rat. Njegov užas nastavlja se u genima djece i njihove djece, a na kraju uvjetuje i slike u Alminim snovima: to su „snovi s arsenom, snovi o podmetanju požara, ratni snovi. Nebo tamno od avionskih bombi i tamno od ptica.“ Alma shvati da će naslijeđene sastavne dijelove od kojih se sastoji njezino Ja moći razlučiti jedino ako pita, pita i pita. „Znala je samo jedno: željela je prekinuti šutnju, umjesto da je zadrži.“

zatočen u sjećanju

A onaj čija šutnja dominira obiteljskim životom jest djed. Valerie Fritsch mijenja pripovjedačku perspektivu prikazujući njega i njegov misaoni svijet. Kao zatočenik vlastitih sjećanja na vrijeme rata, gledao je „ljude koji su plamteći poput baklji bježali iz kuća, pali na zemlju i ugasili se, a onda je vidio upaljač u svojoj ruci“. Užasan je to učinak, a uzrok kao da se odvojio od njega: kao da si djed ni u dubini duše ne može priznati kobnost svog razarajućeg nedjela. No, to ga unatoč tomu proganja – ili možda upravo zbog toga.

Srčani zalisci Johnson & Johnson Srčani zalisci Johnson & Johnson nije ni prvi ni jedini roman o šutnji generacije počinitelja, kao što je i trajni utjecaj ratnih trauma već bila tema mnogih knjiga. No, fotografkinja Valerie Fritsch, ujedno dobitnica nagrade Bachmann, uspijeva i kroz samo 170 stranica portretirati isprepletenost patnje svojih likova rijetkom prodornošću i s oštrom dubinom, i to tako što njihove misli, psihu i snov, gotovo uvijek preokreće iznutra prema van u snažne, iznimno dojmljive slike. Likovi se ne oblikuju na temelju izrečenog – u ovom romanu nema izravnog dijaloga – nego pomoću misli, osjećaja i iz njih proizašlih radnji.

bez ikakve boli

Alma nastavlja sa svojim pokušajima oslobađanja i posjećuje baku, ekscentričnu krhku damu u mondenom ruhu. Ona zajedno s djedom živi u „kući poput staklenke za zimnicu, u kojoj su očuvane i pradavne godine. Poput spremnika za staru bol.“ U svojim pričama iz života koji polako nestaje za Almu priziva u sjećanje prošlost. Istovremeno, u sadašnjosti, Alma pronalazi Friedricha, veliku, kasnu ljubav, koji uskoro postaje i otac Emila. Na zaprepaštenje roditelja, pokazuje se da Emil nije u stanju osjetiti tjelesnu bol. On je ujedno do krajnosti ugrožen antipod svojeg pretka: „Djed i Emil sučeljavaju se poput zrcalnih likova vremena, s jednim mladim i jednim starim licem, punim rezervnih dijelova iznutra, s vijcima koji ih drže zajedno, kao i s jednim lažnim srcem.“ Trijumfira medicinska tehnologija, koja obojici omogućuje fizičko preživljavanje, ali ne i istjerivanje obiteljskih demona.

oslobađanje kretanjem

Tek nakon smrti bake i djeda dolazi do pomaka ustaljenih konstelacija. Valerie Fritsch šalje Almu, Friedricha i Emila na neizvjesno putovanje ka ishodištu obiteljske traume, na mjesto s kojeg je šutnja krenula. Cilj je Kazahstan, gdje je djed bio ratni zatvorenik. Put do tog mjesta, koji se čini beskonačnim, prikazan je kroz nizanje mnogih opčinjujućih, fantastičnih slika, poput putovanja u snu netom pred buđenje. A na kraju? Ne pronalaze ništa: logor je uklonjen, a od rata više nije ostalo nikakvog traga. Alma se nadala da će se moći zbližiti s bakom i djedom „ako bi samo kročila na taj komad zemlje, no nije uspjela, reagiravši najprije slijeganjem ramena, a potom glasnim smijehom“. Smijeh je to koji ništa ne briše kao da se nikad i nije dogodilo, ništa ne uljepšava, a ipak se može razumjeti kao oslobađanje i okretanje prema sadašnjosti.
 
Rosinenpicker © Goethe-Institut / Illustration: Tobias Schrank Valerie Fritsch: Srčani zalisci Johnson & Johnson
Frankfurt: Suhrkamp, 2020. 174 str.
ISBN: 978-3-518-42917-4

Ovaj naslov možete pronaći i u našoj e-knjižnici
 

Top