Paula Irmschler
između #wirsindmehr i #bodypositivity

Gisela se manje ili više svojevoljno preselila u Chemnitz radi studija. Kao lijevo orijentirana studentica politologije tamo je prilično frustrirana – no ujedno pronalazi najbolje prijatelje i prijateljice za partijanje, prosvjedovanje, pa čak i za bend.
 

© Claassen Ljudi na studije većinom idu u Hamburg, Berlin, Köln, München. Ili u najmanju ruku u
Leipzig. Gisela se odlučuje za Chemnitz. Rođena u Dresdenu, ne može si priuštiti stanovanje u velikom zapadnonjemačkom gradu, a uspjeh na maturi ne omogućuje joj stipendiju. Ali koga briga: na kraju je jedino bitno pobjeći iz obiteljske učmalosti i biti neovisna. Ujedno upis na politologiju u Chemnitzu nije uvjetovan uspjehom u prethodnom školovanju.
 
Debitantski roman Paule Irmschler Superbusen ipak ne počinje u Chemnitzu, nego u Berlinu. Nakon jedne besane noći probdjevene u stresu zbog roka za predaju rada, Gisela bježi u glavni grad ostavljajući u Chemnitzu sve za sobom: odjeću, prijatelje, neotkazanu sobu u dijeljenom stanu. Pripovjedačica u prvom licu jednine uopće se ne zove Gisela, no čitatelji ne saznaju njezino pravo ime. Saznaju jedino to da je jedne noći u partijanju trusila jednu votku sa sokom od limete za drugom – a to se piće prije svega na istoku zemlje zove upravo "Gisela".

Protiv desnice

Radnja romana odvija se u kasno ljeto 2018. godine. U Chemnitzu dolazi do napada nožem, jedan Nijemac pogiba, desničari se mobiliziraju. Gisela se vraća, želi s prijateljima i prijateljicama demonstrirati protiv desnice. Opisuje situaciju: „Nacisti to zovu pogrebnom povorkom. Ali na našoj strani svi znaju da u Chemnitzu nema tugovanja. U Chemnitzu ljudi zatomljuju svoju tugu ili marširaju, ovisno već o porijeklu konkretne žrtve.“
 
Chemnitz, to je grad koji je loše povezan željeznicom (drugi najgori grad nakon Triera!), jeftinim najamninama stanova (čovjek se zna dogoditi da zaboravi tih 120 eura, koliko plaća sobu u zajedničkom stanu koju ni ne koristi), a od 2018. godine to je i grad hashtaga #wirsindmehr (#višenasje). Izuzmemo li medijsku i glazbenu pažnju, rijetko kada ih je više. Već nekoliko dana nakon zapaženih koncerata protiv desničarskih marševa, više od 2000 takozvanih građanskih prosvjednika, pristaša AfD-a ili PEGIDA-e i desnih ekstremista i ekstremistica, nađe se nasuprot približno 1000 protuprosvjednika.
 
Gisela, dakle, ostaje u Chemnitzu dulje od posjetitelja koncerata i prisjeća se tuluma, prosvjeda i večeri kada je s najboljim prijateljicama došla na suludu ideju da osnuju bend Superbusen. Glazba je oduvijek bila sastavni dio Giselina života: od benda Die Ärzte, preko Britney Spears, pa do Kraftkluba. Jedna ili dvije prijateljice znaju čak svirati nešto, pa je stvar jasna: popnimo se na pozornicu! Majice i drugi predmeti za fanove nabavljeni su prije nego je napisan ijedan tekst za pjesmu, i već kreću na turneju po cijeloj Njemačkoj, prije nego što su se uopće pojavile u Chemnitzu.

San o boljem svijetu

Debitantski roman Paule Irmschler čita se kao da je napisan za ljude socijalizirane u Njemačkoj 1990-ih: to je doba obožavanja djevojačke grupe Tic Tac Toe i TV-serije Pfefferkörner, sjećanja na sveprisutnog Diddla, Sailor Moona i postere u dijelovima iz časopisa Bravo. Superbusen nije roman koji čitatelju nameće reference i migove kako bi bio relevantan za modernu kulturu i pop-kulturu, i autorica u njega može utkati vlastitu mladost. Čitanje nas vraća u vlastito studentsko doba s noćnim bdijenjima u knjižnici, balkonima zajedničkih stanova punih boca za povrat i idealističkim sanjarijama o mijenjanju svijeta nabolje, za kuhinjskim stolom i u društvu onih koji su preostali od zadnjeg tuluma. Ili se čovjek neovisno o studiju se prisjeti putovanja s najboljim prijateljima, auta punog smeća i vlastitih gluparija.
 
Superbusen ipak nije samo zabavni roman sa smiješnim anegdotama. On je ujedno i političko istraživanje o tome što znači biti ljevičar, zbog čega Giselu nije iznenadio marš nacista u Chemnitzu i zašto ne može shvatiti da su drugi iznenađeni. Gisela sebe osim toga uvijek iznova opisuje kao "debelu" i bori se s vlastitim, ali i prije svega društveno nametnutim idealom tjelesnog izgleda, dotičući se feminizma i mentalnog zdravlja. Unatoč tome autorica Irmschler s Giselom stvara protagonisticu koja ne djeluje poučno nego i sama uči, doživljava neuspjehe, razmišlja. I s kojom bi čitatelj rado popio pivo u zadimljenom kafiću.