Sophie Passmann
Sebe se ne možeš nigdje riješiti

Okorjela, nadmoćna i pomalo ogorčena - tako Sophie Passmann ocrtava svoju mladu glavnu junakinju. Obračun je to s takozvanim milenijalcima, ali i priznanje - nitko nije uistinu individualan, i to je u redu.

© Kiepenheuer & Witsch Preseliti se u novi stan u dobi od 27 godina isprva i nije ništa posebno. Većina ljudi ima iskustvo selidbe, života u različitim ulicama i povremeno i preseljenja u novi grad. Sve je to normalno. Često se selidba, međutim, veliča kao kompletno novi početak i stoga je zgodan početni moment za knjigu. U najnovijem djelu autorice Sophie Passmann Komplett Gänsehaut (Potpuna naježenost) nalazimo se usred takve situacije.

Cinična analiza društva

Glavna junakinja na početku sjedi u praznom novom dnevnom boravku. Između redaka dade se iščitati kako je ovdje završila: prekid veze, iseljavanje iz zajedničkog stana. No, pripovjedačica se demonstrativno ne želi ugušiti u samosažaljenju, već se pravi kao da je to sve nevažno. „Ljubavne jadi su emocionalni ekvivalent produženom vikendu u Zürichu, ekstremno skupi i na koncu nisu vrijedni uloženog […]“, piše i nastavlja da ovdje „nema prepuštanja emocijama“. Bez uvoda glavna junakinja čitatelja odmah uvuče u svoju analizu društva - i to vrlo specifičnog djela društva, onog, naime, kojem pripovjedačica i sama pripada: to su građanski milenijalci. Oni o kojima govori rijetko su se morali brinuti o tome kako će platiti najam sobe u zajedničkom studentskom stanu. Ručak u menzi povremeno zamjene odlaskom u talijanski restoran i posjeduju ogromne police pune svjetske književnosti.


Knjiga govori o ljubavnim jadima, no nije knjiga o ljubavnim jadima, govori o prijateljstvima, ali nije knjiga o prijateljstvu. Glavna junakinja je u mnogočemu odraz autorice, no knjiga nije autobiografija. Ima i govora o nacistima i politici, ali ne radi se o znanstveno-popularnoj političkoj knjizi. Knjiga je prije svega obračun s vlastitim društvenim balonom. Monolog je podijeljen u tri dijela: stan, ulicu, grad. Glavna junakinja cinično analizira, misli se nižu gotovo bez daha. Ona sama se, čini se, osjeća nadmoćnom. Svjesna je na neki način da pripada tom balonu i sustavu, ali potajno se smatra ipak nešto boljom i promišljenijom od većine, uključujući vlastite prijateljice i prijatelje, a svugdje naslućuje naciste: na ulici, za kuhinjskim stolom, na kušanju vina.  S 27 godina svi se osjećaji čine ekstremnijima: ljutnja, ljubav samoća. Jednostavno potpuna naježenost. Pritom glavna junakinja ne ostavlja osobito simpatičan dojam, no to i nije nužno, kaže sama Sophie Passmann. Povremeno junakinja pokazuje da nije samo okorjela i ravnodušna, prije svega u prijateljskom odnosu s dvanaestogodišnjom tinejdžericom.

Uhvaćeni

Od izlaska ove knjige čitateljice i čitatelji te recenzentice i recenzenti (barem oni mlađi od 40 godina) s ovim monologom povezuju prije svega osjećaj da su uhvaćeni u klišeju: pizza s kozjim sirom i ciklom im, naime, zvuči stvarno ukusno, njihova kolekcija ploča ispunjava ih ponosom, i k vragu, poster Paklenog šunda visi i na zidu kupaonice njihova studentskog stana. Želi li nas Sophie Passmann posjesti pred ogledalo, štoviše ruga li nam se? „Ja sama odgovaram 95 posto svih ovoj knjizi redom mrskih klišeja. Svatko će se negdje prepoznati i to nije ništa strašno“, kaže autorica u intervjuu za 1Live-Stories.

To možda donekle i čini ovu knjigu. Čitateljica se osjeća uhvaćenom, ali hvata i ljude oko sebe, a u sljedećem trenutku se pita što to zapravo kod protagonistice nije kako treba. Knjiga nasmijava, zbunjuje i na kraju otpušta čitatelja s određenom težinom. Usput se može pokupiti i po koja mudrost autorice, jer grad i stan u kojem živiš s 27 godina su, kaže, mjesta na kojima primijetiš da se samog ili same sebe nigdje ne možeš riješiti. „Sebe nosiš svugdje sa sobom. I to je najgore i najbolje što se može reći o odrasloj dobi.“