Jovana Reisinger
Samooptimiziacija kao borbena strategija

Laura, Verena, Petra, Barbara, Emma, Jolie, Lisa, Tina i Brigitte: Jovana Reisinger svojim je glavnim junakinjama nadjenula imena njemačkih ženskih časopisa - i obračunava se s njihovim maksimama samooptimizacije, diktatom neoliberalnog kapitalizma i seksizmom našega društva.

© Verbrecher Verlag Roman Spitzenreiterinnen slijedi kronologiju od 33 epizode koje u razdoblju od veljače do lipnja pružaju uvid u životne stvarnosti glavnih junakinja. Poput ženskog imidža koji propagiraju ženski časopisi svih vrsta, protagonistice pripadaju društvu blagostanja, s povodom i bez njega vole popiti koju čašicu s najboljom prijateljicom i naoko uživaju u lagodnom životu. Pogled iza fasade međutim otkriva suptilni teror (kako ga naziva Marie Schmidt u Süddeutsche Zeitung) koji se krije iza održavanja ovakvog imidža.
 

„nobody’s perfect“ je lanjski snijeg

Maksime samooptimizacije se provlače kroz roman poput mantri: Laura koja se s 37 godina „konačno“ udaje osjeća olakšanje zato što zbog imućnosti svog budućeg više nikad neće morati raditi za plaću. To joj omogućuje da vrijeme provodi kupujući na internetu (žensko rublje i napitke za ljepotu), masturbirajući (za čvršću kožu i protiv vaginalne depresije - suprug naposljetku ima određene zahtjeve) i inscenirajući svoj besprijekorni brak za Instagram.

Lisa si na svoj 44. rođendan dopušta žutu minutu, nakon što je ostavi partner. Razlog: Ona ne može zatrudnjeti. Pod pretpostavkom da je kao žena podbacila, napije se i u trgovini delikatesama počinje razbacivati puževe. No ovu katarzu ubrzo slijedi faza samooptimizacije: „Pokazati se u najboljem svijetlu. Piti dovoljno tekućine. Biti uspješna.“ Budući da je „svatko kovač svoje sreće“, ona se dovodi u red i ulaže u sebe i svoje tijelo prije nego što naposljetku, očeličena, stupi na tržište upoznavanja na internetu.
 
Petra i Jolie u ovom ženskom krugu predstavljaju mlađu generaciju - woke. Dok Jolie na Međunarodni dan žena prosvjeduje, Petra daje otkaz na poslu za koji je prekvalificirana i potplaćena. No, unatoč postojećoj samorefleksiji i njih dvije su internalizirale dogme industrije ljepote: „Tko nije lijep, nije se dovoljno trudio“, mudruje Petra promatrajući u ogledalu svoje podočnjake. I premda se Jolie na poslu uvijek strogo držala naputka „ljubazan nastup, lijep osmijeh i kimanje glavom“, ne može izbjeći poslovno uvjetovani otkaz.

muškarci - sveprisutni

Muškarcima se u romanu ne želi dati prostora, što je naglašeno činjenicom da im se ne nadijevaju puna imena, već samo početna slova. Ipak, oni su sveprisutni i djelomično imaju suptilno, a djelomično očigledno agresivno djelovanje na život glavnih junakinja. Kada D., Barbarin suprug, umre nakon što se ona desetljećima brinula za njega, njegov glas ju nastavi proganjati. Spoznaja da joj je muž umro, a da je ona i dalje živa, dolazi sporo. „Žene naše dobi većinu svog vremena provele su s muškarcima. Možeš li zamisliti koliko je to naporno?“ riječi su kojima kćeri svoje najbolje prijateljice objašnjava svoj novi osjećaj slobode.
 
U Tininom slučaju suživot s njezinim suprugom A. nije samo naporan, već i po život opasan. U pokušaju da se spasi od njegovih nasilnih ekscesa osim podrške doživljava i prijezir ljudi u svojoj okolini.

 Iskustvo starijih žena vjerojatno je dovelo do toga da za Jolie i Petru muškarci kao (dugoročni) partneri ne igraju nikakvu ulogu. One dijele iskustvo da ih muška okolina pogrdno naziva „histeričnima“ i „frigidnima“ pa slute da „povrijeđeni muškarci“ mogu biti „tempirane bombe“. Stoga su usvojile strategije za preventivno sprečavanje pokušaja flertovanja i za najbolje moguće izbjegavanje muških pogleda.

Jovana Reisinger crta sliku društva koja je čas pretjerano satirična, čas brutalno trezvena. Glavne junakinje pritom ne prolaze uvijek dobro. No, postoje i momenti optimizma: Prijateljstvo Barbare i Emme u kojem je solidarnost sve, a konkurencija ne igra nikakvu ulogu, i razvoj Petre. Ona se konačno više ne boji da se neće uklopiti u sustav i kreće u neizvjesnu budućnost.

Jedna stvar ovom knjigom postaje vrlo jasna: Potrebna je snaga, hrabrost i solidarnost kako bismo se oprostili s internaliziranim mizoginim dogmama patrijarhalnog društva i s pritiskom uspjeha neoliberalnog sustava.