Angela Lehner
Čilanje od brda do doline

Julia živi za svoju ekipu i za glazbu. Želi biti reperica. Po njenom mišljenju, to je i jedino što zna. Ne mari za sve bliži završetak osnovne škole. Julia vodi normalan život tinejdžera u austrijskoj provinciji. Ali što je zapravo normalno?
 

© Hanser S početka se 2001 čini kao knjiga za mlade, no zapravo je više knjiga o mladima. Jezik mladih, ravnodušnost mladih, njihovo ponašanje i njihovi interesi - lokanje, pušenje, repanje, maženje - treba se naviknuti na to ako ste nekoliko godinica starija čitateljica. No ubrzo, osim što saznate ponešto novo i dobijete neke nove uvide, počinjete osjećati solidarnost. Grub jezik, „stari“ ‘vamo, „stari“ tamo, brutalan način izražavanja i djelovanja te povremeno ubitačna bezvoljnost, demotiviranost i mladenačka glupost provlači se kroz ovo drugo djelo Angele Lehner. Potrebna je velika jezična vještina kako bi se vaši likovi doimali lišenima poticaja za obrazovanjem. Ovoj je autorici to uspjelo.
 

igranje uloga

Početak je posve neužurban, jednako neužurban kakav može biti život mlade osobe u austrijskoj provinciji u kojem je ona za mnogo toga premlada - bar za ono što je dopušteno. Veoma polagano čitatelj ili čitateljica upoznaje se s „ekipom“ koja živi u mjestu imenom Dolina negdje u brdima. Ekipu čine Tarek, Bene, Melli, Hannes, Andreas, Michael i njegova sestra Julia, glavna junakinja. Samu sebe i svoj razred naziva „neoporabljivim otpadom“, često markira, što ona naziva „odlaskom na godišnji odmor“, a i inače je slabo zainteresirana za svjetska zbivanja. Sve dok učitelj povijesti ne započne eksperiment u okviru kojeg svatko treba preuzeti ulogu osobe ili ustanove koja pripada tim svjetskim zbivanjima, poput Billa Clintona, Gerharda Schrödera ili promatrača iz medija. Igranje uloga unosi akciju u dosadnu školsku svakodnevicu, razvijaju se rasprave i nesuglasice. Mladi, kako se čini, prvi put razmišljaju o nečemu što se ne vrti oko „nabavke piva bez nailaženja na otpor“. „Mladoj osobi nije lako pronaći mjesto na kojem može postojati. Pronaći mjesto na kojem može nesmetano lokati još je teže“, kaže i Julia.

pronalaženje sebe u svijetu bez roditelja

Na početku se može učiniti da se priča vuče, ali taj tobožnji nedostatak doživljaja nije ništa doli precizan opis situacije. Jezična ironija Lehnerove je dobra, tako i jezik. Nazvati ga „jedinstvenim soundom“, kako piše na korici knjige, pun je pogodak. Tschick, seas, tu weiter - autorica naravno ne nudi prijevod za čitatelja Nijemca ili govornika samo standardnog jezika. Međutim, recenzentica koja je odrasla uz granicu s Austrijom s ovim se vokabularom dobro snalazi. Tschick - to je cigareta, jasno. Seas - i Bavarci će shvatiti da je ovo pozdrav, Servus! A tu weiter je naprosto prekrasno austrijski.


Tek polagano upoznajemo dječake i djevojke između 15 i 18 godina koji se bave uobičajenim stvarima za svoju dob. Pronalaženje samog sebe u punom je jeku. Jedni su marljivi, pripremaju se za maturu ili završetak osnovne škole, drugi upravo suprotno. Julijin brat je gimnazijalac, njih dvoje žive u svijetu bez roditelja. Tako i svi drugi mladi žive u svijetu u kojem roditelja gotovo da i nema. Moraju uspjeti sami, u školi i u svakodnevnom životu, odlaziti u kupnju bez mnogo novca, pripremati obroke, posjetiti optičara itd.

2001. podijeljena je u devet odjeljaka, a svaki je naslovljen jednim mjesecom u godini. Knjiga završava s 11. rujnom. No prije toga, u kolovozu, knjiga prestaje čitateljicu držati na distanci - nastaje darmar. Stoga, pročitajte.