Clemens Meyer
Rudnik povijesti

Najnovija zbirka pripovijetki Clemensa Meyera priča o jalovištima, rudnicima, opustošenim krajolicima i ljudima, a s njima se spuštamo i niz okna novije povijesti.

Kratki pogled u prošlost: Prvi roman Clemensa Meyera Als wir träumten (Kad smo sanjali) proslavljen je kao dugoočekivani roman društvenopolitičkog zaokreta Njemačke Demokratske Republike (Wenderoman) te je 2006. nominiran za nagradu Leipziškog sajma knjiga. Za zbirku priča „Noć, svijetla“ 2008. Meyer je i nagrađen u Leipzigu. Njegov roman „U kamenu“ 2013. je bio u užem izboru za Njemačku književnu nagradu.

U posljednje vrijeme Meyer se posvetio žanru pripovijetke. Nakon Die Stillen Trabanten (Tihi trabanti) 2017. godine u posljednje dvije godine izašle su još dvije zbirke pripovijetki, a izdala ih je Leipziška izdavačka kuća Faber & Faber.

SLIKA OZRAČJA TMURNIH VREMENA

© Faber & Faber Nacht im Bioskop (Noć u bioskopu) naziv je priče „iz Velikog rata“ objavljene 2020. godine. Postavlja se pitanje: Što je to zapravo bioskop? Otprilike nakon polovice teksta saznajemo da se radi o ranom uređaju za prikazivanje, o projektoru filmskih pionira Skladanowsky, s kojim su se 1895. godine prvi puta prikazivali filmovi u Berlinu.


Meyerova se priča, međutim, odvija 1942. godine u Novom Sadu, u današnjoj Srbiji. Mađarske okupacijske snage - saveznici sila osovine - u siječnju 1942. počine pokolj. Propucavši zaleđeni Dunav, strijeljaju stotine ljudi, uglavnom Židove i Srbe, koje potom kroz pucnjevima nastale rupe u ledu bacaju u rijeku i utapaju.
Gradom prolazi bezimeni ljubitelj kina, član fašističkih ustaša. Upozna srpsku služavku i zajedno traže utočište u kinematografskoj dvorani. Potom taj čovjek spasi i mladu ženu i bebu od sljedbenika nacističkog režima. Brine se i o duševnom zdravlju služavke - u kinu kao i u životu ponekad želite vidjeti više nego što je za vas dobro. Njegova se briga očituje na način da joj stavi povez preko očiju kako bi je poštedio stravičnih prizora na Dunavu: „Ne može vidjeti rijeku... Nekoliko puta pokušava pomaknuti povez, no on je primi za ruku. ‘Ne.  Nemoj gledati’.“

Meyer priču pripovijeda asocijativno stvarajući intenzivnu atmosferu i perspektivu mjesečara, uvjerljiva je to slika raspoloženja iz tmurnog vremena. Ovaj književni biser ilustriran je povijesnim razglednicama Novoga Sada.

O JAMAMA I ZMAJEVIMA

© Faber & Faber U svojoj najnovijoj zbirci pripovijetki Stäube (Prašine) Clemens Meyer opet putuje vremenom unatrag, u noviju (istočno)njemačku prošlost. Jalovišta, rudnici i jame začarana su mjesta u tri pripovijetke u kojima se stvarnost utapa u maštu.

U prvoj priči muškarac na Božić posjećuje svoju staru majku koja živi u pretežno napuštenom selu lignita kod Bitterfelda. Pritom utone u sjećanja na vrijeme kada je s neba još padao crni snijeg. Druga i najduža priča govori o posebnom putu u jamu: Muškarac se spušta u jamu i izgubi i prostornu i vremensku orijentaciju. U nutrini zemlje ovaj je mnogoslojni lik uz to zatvoren u zbunjujućim putovima sjećanja. Kao u halucinaciji pojavljuje mu se djed. On je radio u rudniku i spasio je svog unuka davnih dana iz jednog okna.

U zadnjoj se priči radi o trinaestogodišnjoj ili četrnaestogodišnjoj djevojčici koja se zaljubila u dječaka iz bivše Jugoslavije - zbog čega je u njenom društvu zovu „balkanskom fufom“. S tim se mladićem povremeno na njegovom mopedu odveze u selo u kojem je odrasla, do tamošnjih rovokopača - „zmajeva“ površinskog pridobivanja sirovina. Oni žive u jamama iz kojih potječu mnoge različite vrste prašine: „Kada sam bila mala sve sam ih poznavala, oni dolaze iz slojeva zemlje u kojima je sada nestalo i naše selo i u koje zmajevi kopaju svoje jame.“ Inače djevojčica vrijeme provodi klatareći se po kolodvoru u Zwickauu u društvu svojih vršnjaka. Tamo čekaju turistkinje i turiste jer ih za novac žele odvesti na mjesto na kojem je nekoć bila kuća terorista nacističkog podzemlja (NSU) koje mladi smatraju junacima. Djevojčica zna pričati najbolje priče o NSU-u, ili ih izmisliti.

SENZIBILITET I PROPAST

Na kraju zbirke nalazi se esej od nešto manje od trideset stranica pod naslovom Wozu Literatur (Čemu književnost) u kojem Meyer ne piše samo o svojim omiljenim i najvažnijim piscima - doista se radi gotovo isključivo o muškarcima (Honoré Balzac, Joseph Roth, Michail Scholochow, Isaak Babel, Fred Wander, Bernhard Traven, Ernest Hemingway, ali i pisci DDR-a Wolfgang Hilbig, Werner Bräunig i Franz Fühmann). U eseju se Meyer žali na suvremenu književnost u kojoj se previše piše o trivijalnim i osobnim stvarima: „Ideja da se društveni slomovi smatraju posve normalnim rudnikom za (njemačku) književnost se očito izgubila - biografske/osobne trivijalnosti, k tome banalne pričice, naivno pripovijedanje, nema više putovanja na kraj noći ili barem na njen početak!“ U ovom se eseju javlja pomalo nadmeni Clemens Meyer.

No, u pripovijetkama ćemo doživjeti istančanog Meyera, koji se maestralno razumije u posve višeznačno pripovijedanje o povijesnim slomovima, o unutarnjim i vanjskim krajolicima. Zbirku inače prate fotografije Bertrama Kobera koje vrlo dobro vizualno nadopunjuju napisano. Prikazuju jame, kamenje, jalovišta, ogromne bagere, ruševne zgrade i krajolike.