Novi romani za mlade
Izučavanje duše

Pet novih romana za mlade govori o poteškoćama odrastanja - nakon mature ili bez oca, uronjen u digitalne svjetove, napušten u provinciji, neposredno nakon Drugog svjetskog rata. Priče koje su katkad tužne, a katkad pune nade.

© Rowohlt Za svoj prvijenac Nach vorn, nach Süden (Naprijed, ka jugu, 2020.) Sarah Jäger 2021. godine dobila je  stipendiju Kranichstein za književnost za mlade (Kranichsteiner Kinder- und Jugendliteratur-Stipendium). Novim romanom  Die Nacht so groß wie wir (Noć, velika kao mi) nanovo dokazuje svoju sposobnost sagledavanja duše mladih ljudi. Radi se o zadnjoj zajedničkoj noći pet prijatelja i prijateljica, koji vjeruju da jedni o drugima sve znaju. Maja, Suse, Pavlow, Bo i Tolga su ekipa čija je proslava mature upravo završila, ali noć još dugo nije. Ona treba biti nezaboravna, no stvari krenu potpuno krivo. Veće i manje tajne koje su predugo prešućivane bivaju otkrivene.Prije početka života kao odrasle osobe prijatelji prvo moraju pogledati u vlastiti i ponore drugih. Die Nacht so groß wie wir nominiran je za ovogodišnju Njemačku nagradu za književnost za mlade. Žiri je nominaciju obrazložio na sljedeći način: „Naizmjeničnim perspektivama pripovijedanja Sarah Jäger čitatelje vodi ravno među krhki ansambl svojih likova. ... Jäger stvara napetost s nepredvidivim razvojem koja čitatelja od samog početka ponese. Brzim dijalozima, situacijskom komičnošću i duhovitom igrom riječima, katkad i melankoličnim jezikom, dopušta nam da sudjelujemo u ovom odlučnom trenutku prijelaza.“


© Hanser Punih pet godina nakon što je Julya Rabinowich u svojoj prvoj knjizi za mlade Dazwischen: Ich (Između svega: Ja, 2016.) dala glas petnaestogodišnjoj Madini koja je ispričala priču o teškom dolasku u novu zemlju dolazi nastavak. Dazwischen: Wir. Dazwischen: Wir (Između svega: Mi). Madina je rat i njegove strahote kao i opasan bijeg ostavila iza sebe. Više od dvije godine sa svojom obitelji živi u bezimenom gradiću. Stan se nalazi u kući njezine najbolje prijateljice. Samo otac se odlučio na povratak u staru domovinu koja je još uvijek ratno područje. Nedostatak u Madininu životu koji je trajan. Jer s ocem nije u kontaktu. Majka je iscrpljena, depresivna, a mlađi brat je problematičan u školi. Mnogo toga ostaje na Madini. Ona rješava probleme, no uživa i potporu s raznih strana. Unatoč svemu, Madina se snašla u novom životu. Čak se u odsutnosti strogog oca uspjela izboriti i za neke slobode. Ali onda se pojave rasističke žvrljotine i svakoga četvrtka jedna skupina na glavnom trgu skandira: „Stranci, marš!“ Isprva ih je malo, kasnije sve više. Kušnja je to ne samo za Madinu, već i za sve ljude koji žive u gradiću. No, Madina odluči da neće skrenuti pogled - u sve opasnijoj situaciji ona nalazi saveznike. Ova priča, ispričana u dnevničkim zapisima, uvjerljiva je zbog jednostavnog i jasnog jezika te dojmljivih slika. Sylvia Schwab na Deutschlandfunk Kultur hvali i roman i autoricu: „Među velikim brojem knjiga za mlade o imigraciji, stranosti i ksenofobiji knjige Julye Rabinowich sa svojim preciznim, empatičnim i istovremeno prkosnim opisima života između svega zauzimaju posebno mjesto.“

spasiti svijet igrom?

© Jacoby & Stuart Naslanjajući se na igru Monopol četiri mlade osobe različitih nacionalnosti razviju računalnu igru Globalopol kako bi netom nakon globalne pandemije upozorili na opasne posljedice globalnog kapitalizma i klimatskih promjena. Kada shvate da svojom igrom ne mogu postići ništa, pokušaju djelovati iz podzemlja. Brzo postaju svjesni da ih se motri i nadzire. Razvija se opasna pustolovina. Wolfgang Korn priču Globalopoly. Keiner wird gewinnen  (Globalopol. Nitko neće pobijediti) Globalopoly. Keiner wird gewinnen (Globalopol. Nitko neće pobijediti) priča toliko napeto i pametno da Njemačka akademija za dječju književnost i književnost mladih njegov prvi roman za mlade preporuča Klimatsku knjigu mjeseca veljače 2022. empfiehlt:„Autor vješto spaja činjenice s napetom radnjom i uvjerljivim likovima. Knjiga koja tjera na razmišljanje!“


© dtv Alina Bronsky u svom novom romanu za mlade Schallplattensommer(Ljeto gramofonskih ploča) pripovijeda o trokutu ljubavi i zanemarivanja. Sedamnaestogodišnja Maserati - svoje neobično ime može zahvaliti majci pjevačici i pratiteljici bogatih muškaraca - živi u usamljenoj selendri na istoku Njemačke. Zajedno s bakom koja pokazuje prve znakove demencije vodi malu vrtnu gostionicu. U selu je autsajderica, „jedina ženska osoba mlađa od 55 godina u krugu od 13 kilometara“, sa snažnom antipatijom prema gradskim izletnicama i izletnicima. Nema ni interneta ni pametnog telefona, više ne ide u školu i nikome se ne otvara osim svojoj baki. Kada se u staru seosku gospodsku kuću preseli imućna obitelj s dva sina mladića, Maseratin neovisni, ali i povučen život biva ometen. Oba mladića pokazuju interes za nju. A jedan od njih opasno se približi njenoj dobro čuvanoj tajni.

Dar za precizno promatranje i jezgrovit jezik karakteristike su romana Bronskyjeve: „Nesentimentalno i bez kiča opisuje životne okolnosti djevojke Maserati, njezinu potragu za mjestom u životu i želju da se sakrije od svijeta. Jezik Bronskyjeve je trezveno emotivan“, prosuđuje Katja Eßbach na NDR Kultur.

mnogo patnje i tračak nade
 

© Oetinger Troje mladih na kraju Drugog svjetskog rata 1945. godine u Hamburgu: Jakob, čija je majka jednim od zadnjih prijevoza deportirana u Theresienstadt, i koji  - skrivajući se u bombardiranoj kući - još uvijek ne zna da je rat završio. Traute, kći pekara, čije su prijateljice poginule u bombardiranju ili su nestale u metežu rata, a koja zapravo samo želi igrati nogomet na ulici s dečkima. Među njima je Hermann, koji i dalje nosi uniformu Hitlerove mladeži i koji se mora brinuti za oca kojemu su amputirali nogu. Oca koji i njemu i njegovoj majci zagorčava život. Još donedavno ovo troje mladih nije imalo nikakve veze jedno s drugim. No onda se na kratko križaju njihovi putovi. Jakob shvaća da se rat i za Hermanna nastavlja: „U Hermannovoj glavi rat još nije uistinu završio. Ni rat, ni godine prije njega. Kako bi taj svijet i mogao samo tako nestati iz njegove glave? Što je toliko dugo bila istina, ne može preko noći postati laž.“
Kirsten u Heul doch nicht, du lebst ja noch (Ne plači, pa još si živ) plastično pripovijeda o svakodnevici mladih osoba s vrlo različitim iskustvima rata i traumama. Pritom se ne svrstava ni na čiju stranu. Empatična je prema svim likovima, ne samo prema progonjenom Jakobu: „I Nijemci koji nisu proganjani su koncem rata strašno patili“, kaže ona za NDR. I usprkos svoj patnji na kraju ima tračak nade.