Povodom 100. rođendana
Aktualnost Ingeborg Bachmann

Što nam je ostavila u nasljeđe književnica koja je samu sebe neprekidno iznova oblikovala kroz različite uloge? Povodom 100. godišnjice rođenja Ingeborg Bachmann, njezino nas djelo vraća temeljnim pitanjima slobode, ljubavi i identiteta te ih otkriva u novom svjetlu.

Ingeborg Bachmann postala je mitska figura već za života. Nakon njezine prerane smrti 1973., Heinrich Böll izjavio je kako se „iza pretvaranja živuće osobe u ikonu može skrivati i njezino postupno ubijanje“. Nadovezao je pritom pitanje koje i danas sažima ključni problem pristupa slavnoj književnici: „Je li Ingeborg Bachmann bila zarobljena u slici koju su drugi stvorili o njoj i od nje?“

Književnica je od ranih dana bila izložena različitim projekcijama. Godine 1953., sa samo 26 godina, iznenada je dospjela u središte pozornosti, kad je za svoje duboko egzistencijalističke pjesme o ljubavi, čežnji i gubitku osvojila nagradu Grupe 47. Naslovnica časopisa Der Spiegel sljedeće je godine dodatno učvrstila njezin imidž lirskoga čuda i zagonetne književne zvijezde koja se nikada nije dala jednoznačno definirati. Njezine zbirke pjesama Die gestundete Zeit (Oročeno vrijeme, 1953.) i Anrufung des Großen Bären (Dozivanje Velikog medvjeda, 1956.) neupitno spadaju u kanon književnosti 20. stoljeća. U njima se čuje samosvjestan ženski glas, koji se na autentičan način kreće između tradicije i moderniteta, a čije težnje za slobodom nailaze na uske društvene granice. Osvještavanje toga, odnosno promišljanje o povijesnom kontekstu vremena, danas je najveći izazov u pristupu njezinu stvaralaštvu.

Dvije godine prije njezine smrti, 1971., u prvi je plan dospio jedan od najvažnijih aspekata njezina pisanja: roman Malina učinio ju je feminističkom ikonom. Međutim, u desetljećima nakon smrti, atributi koji su joj se pripisivali znatno su se mijenjali. Preminula je u bolnici, nakon što je zaspala s upaljenom cigaretom u ruci i zadobila teške opekline, no presudnu je ulogu pritom odigrala pogrešno liječena ovisnost o tabletama. Neki je novinari danas, zbog brojnih ljubavnih veza i prekomjerne uporabe lijekova i opojnih sredstava, prikazuju kao nestabilnu ovisnicu. Čini se da je Ingeborg Bachmann idealna osoba za najrazličitije rasprave i teorijske interpretacije, koje su često međusobno suprotstavljene. Privlačnost biografskih spekulacija proizlazi iz činjenice da se o njoj zapravo zna relativno malo, dok istodobno postoje brojne naznake koje otvaraju prostor različitim tumačenjima. Ingeborg Bachmann i dalje je kontroverzna žena. Upravo je zato potreban što objektivniji i povijesno precizniji pristup njezinu životu i djelu.

Iz ranih godina njezina stvaralaštva sačuvano je šest stranica dnevnika iz razdoblja neposredno prije i nakon završetka rata 1945. godine. Posebno se ističe jedan kratak ulomak.

Iako su njezini susjedi u austrijskom Klagenfurtu već stradavali u bombardiranjima, osamnaestogodišnja Ingeborg više nije odlazila u skloništa, koja zbog zagušljivog zraka i „tupih, nijemih masa ljudi“ više nije mogla podnijeti. Umjesto toga, iznijela je naslonjač u vrt i ondje opsesivno čitala klasike i moderne autore: „Čvrsto sam odlučila nastaviti čitati i kad počnu padati bombe.“

Geslo: „biti slobodna“

Književnost je za Ingeborg Bachmann od samih početaka predstavljala egzistencijalnu protutežu stvarnosti. Vizija opijene pjesnikinje bila je najizravniji izraz njezinih težnji: „U pijanstvu mogu biti jedino neumjerena / i piti i uzimati i trajati.“ Neposredno nakon završetka rata njezino je geslo glasilo: „biti slobodna“ (Freisein). Njime je prekinula vezu s Jackom Hameshom, britanskim časnikom koji se tijekom okupacije zaljubio u nju. Po tome se razlikovala od brojnih svojih vršnjakinja. Kad se jedna prijateljica željela udati za vojnika okupacijske vojske, Bachmann je zapisala: „Naravno da želim pobjeći, ali zato da bih studirala, a udati se uopće ne želim, pogotovo ne za Engleza radi nekoliko konzervi hrane i svilenih čarapa.“

Međutim, neovisna žena koja živi sama u društvu četrdesetih i pedesetih godina nije bila prihvatljiv životni model. Na tu je proturječnost Ingeborg Bachmann neprestano nailazila, a upravo suočavanje s njom daje njezinu djelu specifičnu titravost i neuhvatljivost. Zapanjujuće velik broj njezinih tekstova istražuje različite slike vlastitoga identiteta. Već je rano pokazivala sklonost igranju: poigravala se iskustvima iz vlastite biografije, a kasnije i očekivanjima javnosti. Kao dijete najviše je željela biti „klaun“ i rado je pozirala u toj ulozi. Igrala se sama sa sobom i s pojedinostima vlastitoga života, neprestano ih rastavljajući i ponovno sastavljajući.

Znakovito je pismo koje joj je Heinrich Böll napisao nakon susreta Grupe 47 na talijanskom rtu Cap Circeo 1954. godine. Zamolio ju je da mu pošalje pjesmu o, kako se sjećao, „nevjernoj ljubavnici“, koju je ondje pročitala i koja ga je očito zaokupila. Zapravo je mislio na pjesmu Nebelland (Zemlja magle), koja završava stihovima: „Nevjerna je moja voljena, / znam da ponekad odlebdi / na visokim potpeticama prema gradu, / u barovima slamkom ljubi / čaše duboko u usta / i za svakoga pronalazi riječi. Ali ja taj jezik ne razumijem.“

Upada u oči činjenica da je Bachmann često pisala iz muške perspektive. U pismu roditeljima iz listopada 1959. navodi da samu sebe, kad je riječ o „životnom pozivu“, više ubraja „među muškarce“. U njezinim očima autonomni ženski jezik još uvijek nije bio dostupan. No vrlo je rano naučila mijenjati maske i uloge te je na taj način pokušavala definirati vlastitu poziciju. Tako u pjesmi Zemlja magle iz perspektive muškarca opisuje točno određen način ženske pojavnosti. Time priziva predodžbe povezane s njom samom kao neovisnom ženom – predodžbe koje istodobno izazivaju privlačnost i otpor.

Problem: kako samu sebe opisati kao ženu

Ingeborg Bachmann bila je poznata u javnosti, ali nije znala kako se nositi sa slavom. Živjela je život emancipirane žene, premda za to nije poznavala odgovarajući pojam niti je imala jasnu predodžbu što takav život zapravo podrazumijeva. Kroz muške likove izbjegavala je problem izravnog opisivanja same sebe. Nedovršena pripovijest Portrait von Anna Maria, nastala sredinom 1950-ih, djeluje kao neobičan eksperiment jer se u njoj izravno suočava s tim izazovom. Pripovjedačica u prvom licu, prilično neupadljiva žena, susreće slikaricu Annu Mariju. Različite etikete i prosudbe, koje prate umjetnicu, pojavljuju se već na početku priče: jedan je njezin prijatelj, ljubomoran na seoskog zubara s kojim je u vezi, dok je prije njega bila s ribarom. Unatoč tomu, i dalje je zaljubljen u nju jer, kako kaže, „ona ima osobnost“.

Bachmann se ovdje poigrava vlastitim i tuđim predrasudama, koje su već tada kružile i o njoj samoj. Za Annu Mariju kaže da djeluje pomalo neženstveno, ali da je zbog svoje karizme očito navikla biti predmetom žudnje: „Njezin je utjecaj na muškarce bio silovit, neosporan i zapanjujuć.“ Nasuprot tomu stoji ono što pripovjedačica saznaje u restoranu vlaka od jednoga „gospodina“ koji također poznaje Annu Mariju. On svaku kritiku slikarice odbacuje riječima: „Ali za nju ne postoji ništa osim njezine umjetnosti!“

Ingeborg Bachmann ovdje ponovno rastavlja sliku koja postoji o njoj samoj, kao da pokušava razjasniti koje su njezine stvarne i trajne konture. Ljubavne veze Anne Marije u selu podsjećaju na brojne glasine koje su kružile o samoj Bachmann. Odnosi s različitim muškarcima već su tada bili neodvojiv dio slike koja se u javnosti stvarala o njoj. Pritom se nameće jedna usporedba. Zanimljivo je da su ljubavne avanture ostarjeloga Gottfrieda Benna u očima njegovih poklonika dodatno učvrstile njegov ugled - kakav zavodnik, kakav hedonistički cinik! - dok se uz Ingeborg Bachmann, čak i u ozračju postfeminističke samouvjerenosti, često povezuje pojam samouništenja. A upravo ona u svojim tekstovima dosljedno tematizira razaranje koje proizvode društveni mehanizmi. Bachmann traga za estetskim odgovorima na problematiku u koju je i sama bila uvučena. Njezina središnja književna djela - dvije zbirke pjesama, pripovijetke i prozni ciklus Todesarten (Načini umiranja) - uvijek se iznova vraćaju na isti misaoni eksperiment: kolebanje između čežnje za bliskošću i pripadanjem s jedne strane, te težnje za slobodom s druge.

Središnji motiv: bezuvjetna ljubav

Aporije koje prate taj motiv osobito se dojmljivo očituju u iznimno uspješnoj radio-drami Der gute Gott von Manhattan (Dobri Bog s Manhattana) iz 1958. U ono je vrijeme radio-drama bila žanr s golemim dosegom, a Bachmann je u njemu mogla povezati svoje interese za medije i glazbu, koje je, među ostalim, razvijala zajedno s Hansom Wernerom Henzeom. U tome djelu autorica radikalno razrađuje motiv bezuvjetne ljubavi, ljubavi prožete nemogućnošću da se doista živi i ostvari. Gotovo je sigurno da je Ingeborg Bachmann time reagirala na svoj odnos s Paulom Celanom. Taj istočnoeuropski Židov, pjesnik koji je pisao na njemačkom jeziku i koji je nakon Drugoga svjetskog rata i preživljavanja logora najprije dospio u Beč, nedvojbeno je bio velika životna ljubav Ingeborg Bachmann. U pripovijesti Drei Wege zum See (Tri puta do jezera), posljednjem tekstu koji je napisala, a u kojem Celanov alter ego igra važnu ulogu, ponovno se osvrće na njihov odnos. Ljubav prema Celanu bila je obilježena zajedničkim ishodištem u književnosti, kao što je i sam Celan jednom zapisao u ljubavnoj pjesmi posvećenoj Bachmann: „Prognani i izgubljeni / bili su kod kuće.“ Međutim, u stvarnosti i svakodnevnom životu njihova se ljubavna veza nije mogla ostvariti. To se može vrlo jasno pratiti u njihovoj opsežnoj razmjeni pisama.

Ključna prekretnica u životu Ingeborg Bachmann dogodila se krajem 1962. godine. Max Frisch bio je posljednji muškarac s kojim je pokušala ostvariti zajednički život. Predstavljao je nešto poput očajničke nade u vezu s intelektualcem i umjetnikom kojega se moglo doživljavati kao pragmatična, stabilna i za svakodnevni život prikladna partnera. Upravo se to, međutim, pokazalo problematičnim. Prekid s Frischom izazvao je u njoj duboku životnu krizu, praćenu višestrukim operacijama i psihijatrijskim liječenjem.

Nakon nje, Bachmann se posvetila velikom projektu koji je još rano nazvala Todesarten (Načini umiranja). Iz njega se razvila složena mreža likova i motiva koja je uključivala različite jezične i pripovjedne postupke: promjene perspektive, gotovo neprimjetne prijelaze između prvoga i trećega lica te stalno prebacivanje između različitih vremenskih razina. Nakon dugotrajnih priprema, iz tog je ciklusa u završnoj fazi njezina stvaranja, proizašao roman Malina. Kao fragmenti, premda opsežni i zaokruženi prozni sklopovi, ostali su i projekti romana Das Buch Franza i Das Buch Goldmann. U njima autorica pripovijeda o bolesti, društvenim mehanizmima podčinjavanja, zločinima i fašističkim tendencijama.

Konstrukcija romana Malina temelji se na složenom procesu estetske kondenzacije kojim se nastoje prikriti svi autobiografski tragovi. Posebno su upečatljive horor-vizije u poglavlju Der dritte Mann (Treći čovjek), u kojemu lik oca simbolički objedinjuje različite društvene mehanizme potlačivanja. Prva spekulativna tumačenja dovela su do poznate teze prema kojoj je otac u djetinjstvu seksualno zlostavljao književnicu. Međutim, za tu tvrdnju ne postoje nikakvi drugi dokazi osim samoga poglavlja u romanu Malina. Ipak, zbog svoje sugestivnosti i određenih obrazaca u odnosima Ingeborg Bachmann s muškarcima, ta je interpretacija ostala prisutna sve do danas, pa se činjenica da za nju nema potvrde često zanemaruje. U međuvremenu su objavljene bilješke o snovima sa psihoterapije koju je Bachmann pohađala sredinom šezdesetih godina. Iz njih je jasno da je izvorni model za lik oca u romanu Malina zapravo bio Max Frisch.

Život na rubu stranputice

Kao i kod svih tekstova koji književnost shvaćaju kao oblik umjetnosti, sažetak romana Malina može tek djelomično dočarati ono što se u njemu doista događa. U središtu je ženska pripovjedačica u prvom licu, očito književnica. Ona se upušta u ljubavnu vezu s Ivanom, koji živi nekoliko kuća dalje, no u njezinu životu postoji i drugi muškarac s kojim ima složen i neobičan odnos. Taj se muškarac zove Malina i u razgranatoj tekstualnoj mreži romana predstavlja višeslojan i iznimno upečatljiv lik: muški aspekt ženske pripovjedačice, neophodan za njezino preživljavanje, mišljenje i pisanje, a istodobno odvojen od nje same. I ovdje se, dakle, nastavlja jedan od karakterističnih motiva opusa Ingeborg Bachmann. Na kraju u zajedničkom stanu ostaje jedino Malina. Ženski lik nestaje u gotovo nadrealnoj sceni, u procjepu koji se otvara u zidu. U odnosu na dominantni muški ego, žensko „ja“ nije sposobno opstati te kao posljednju rečenicu romana ostavlja objašnjenje: „Bilo je to ubojstvo.“

Malina se, poput spirale koja se neprestano sužava, vrti oko pitanja kako uopće dati glas ženskome „ja“. Pritom se pomno razrađuju različiti oblici podčinjavanja kojima je ono izloženo: moći ekonomije, politike, religije, medija i muškaraca. Bachmann pritom nastoji pronaći način da intelektualno žensko „ja“ ne prikaže isključivo kao žrtvu, dok istodobno istražuje temeljne aporije stvaralačkoga postojanja. Za poetiku romana Malina posebno je važno što autorica kao strukturni princip uvodi motiv glazbe. Na više mjesta citira Schönbergov Pierrot Lunaire, ne samo tekstualno nego i notnim zapisima, a sama se struktura romana iznenađujuće podudara sa strukturom njegove melodrame. Glazbena kompozicija romana, sa svojom prikladnom završnom codom, djeluje kao svojevrsna protuteža konstataciji „ubojstva“ kojom tekst završava.

Vjerojatno najemotivniji tekst koji je Ingeborg Bachmann napisala kao svojevrsnu estetsku ispovijest posvećen je opernoj divi Mariji Callas. Može se čitati i kao prikrivena vizija same autorice. Za Callas kaže da je „živjela na rubu stranputice“, da je bila „posljednja bajka“ i „posljednja stvarnost“. Fragment pronađen u ostavštini završava riječima: „Callas – da, kad je živjela, kad će umrijeti? – ljudska je veličina, neuhvatljiva u svijetu mediokriteta i savršenstva.“ Ako je primijenimo na Bachmann, ta je misao i danas iznimno aktualna. Ona život i umjetnost promišlja kao ples po rubu stranputice te time, bez uljepšavanja i zadrške, izražava ono bitno o vlastitome slojevitom stvaralaštvu. Tako povijesna i estetska dimenzija književnosti Ingeborg Bachmann suvremenim raspravama o rodu, identitetu i slobodi može dati neslućenu dubinu.