U vremenima, u kojima se riječi zloupotrebljavaju kako bi nas dijelile, Dunavska pozornica na Sajmu knjiga u Leipzigu pokazala je kako nas riječi mogu i povezivati. Ovi su razgovori zajednički pokazali kako književnost podunavskih zemalja promišlja identitet, sjećanje i političke stvarnosti.

Von Biljana Pajić

Dunav: U vrtlogu struja i između svjetova bio je naslov teme u fokusu Sajma knjiga u Leipzigu 2026. godine. Na novoj Dunavskoj pozornici u hali 4 Goethe-Instituti iz Bugarske, Hrvatske, Mađarske, Rumunjske, Slovačke, Srbije i Ukrajine predstavili su publici zajednički program s autoricama, autorima i kulturnim djelatnicima iz svih sedam zemalja. U središtu pozornosti programa bila su zajednička iskustva i napetosti ovog raznolikog kulturnog prostora. Bilo je riječi i o temama koje su zajedničke cijelom Podunavlju, jer mnogo je toga što nas povezuje, daleko više nego što nas dijeli.

Tamo gdje Dunav spaja

Početak programa obilježio je razgovorDunavom nizvodno. Polazeći od tvrdnje kako je Dunav danas prije svega most, a ne granica, hrvatski književnik Jasen Boko vodio je razgovor s prevoditeljicama Marie Alpermann, Iulijom Dondorici i Lídijom Nádori. Razgovor se bavio pitanjima kako se može prevesti „zavičaj“, kako sugovornice prevode dijalekte te osjećaju li da njihov posao ugrožava umjetna inteligencija.

Tematski se na ovaj panel nadovezao i panel pod nazivom Novo promišljanje domovine, koji je okupio troje autora iz triju podunavskih zemalja: Militsu Tekelievu, rođenu u Bugarskoj, a danas nastanjenu u Berlinu, Lilianu Corobcu iz Moldavije, s adresom u Bukureštu, te mađarskog autora Márija Z. Nemesa. Razgovor je moderirala prevoditeljica i lingvistica Julija Dondorici. Pitala je sudionike što za njih znači domovina iz osobne i književne perspektive, a razgovarali su i o tome kako istodobno mogu postojati pripadnost i otuđenost: u domovini se možemo osjećati i udomaćeno, ali ponekad i sablasno.

Između pripadnosti i sjećanja

Jedna od programskih cjelina bila je posvećena pitanju kako književnost čuva sjećanje i promišlja društvene nemire. Tim su se aspektima bavili ukrajinski autori Ostap Slywynskij i Olesia Ostrovska-Liuta. Govorili su o tome kako se individualna i kolektivna iskustva mogu pretočiti u pripovijedanje, osobito ondje gdje se svakodnevica i povijest neizbježno isprepliću. Objasnili su kako književne perspektive otvaraju nove pristupe sjećanju, jeziku i sadašnjosti.

Posljednjeg dana na Dunavskoj pozornici rasplamsale su se žive diskusije. Márió Z. Nemes vodio je raspravu o mjestu koje autorice zauzimaju u književnom kanonu. Kinga Tóth, Tanja Šljivar i Liliana Corobca govorile su o tome tko određuje kanon, promatrajući ga iz mađarske, srpske i rumunjske perspektive, ali i kroz prizmu međunarodnih iskustava koje sve tri imaju. Tanja Šljivar naglasila je: „Mi smo te koje možemo promijeniti kanon.“ Razgovor se dotaknuo i uloge prevođenja kao snažnog mehanizma vidljivosti. Tek se poneko djelo iz zemalja kroz koje protječe Dunav prevede na njemački jezik, a često upravo osobna umreženost autora odlučuje hoće li se njihov tekst uopće pojaviti na drugom jeziku. Opću poziciju žena u književnom svijetu Kinga Tóth sažela je metaforom tzv. „manspreadinga“: „Ako možemo zajedno ležati u krevetu, onda možemo zajedno i sjediti u metrou, a možda čak i na pozornici.“

Kad književnost postane politična

Za kraj programa posebna je pozornost posvećena političkoj dimenziji književnosti. Moderator Gábor Polyák razgovarao je s Michal Hvoreckým, Kingom Tóth i Danilom Lučićem o tome u kojoj mjeri književnost može utjecati na političku situaciju u Slovačkoj, Mađarskoj i Srbiji. Sudionici su usporedili književni jezik s jezikom propagande. U sve tri zemlje jezik je pod snažnim utjecajem propagandističkih izraza. Dok književnost teži katarzi, propaganda nastoji očuvati status quo, naglasio je Lučić. No je li književnost izgubila na reprezentativnosti? Ne čini li se kao da je sve manjem broju ljudi važno što pisci imaju reći? I nije li upravo to razlog zbog kojeg danas može nastati jedinstvena književnost? Hvorecký je podsjetio da su pisana riječ i pripovijedanje i dalje vrlo važni, u suprotnom ih iliberalne vlade ne bi u tolikoj mjeri instrumentalizirale. Glavni problem, ne samo u književnosti, nego i u politici, prema njegovim riječima krije se u tome što je teško pobjeći stalnom reagiranju na propagandu i posvetiti se razvijanju vlastitih narativa.

U jednom od razgovora Liliana Corobca primijetila je da engleska riječ „success“ potječe od latinskog glagola „succedere“, koji znači „napredovati“, „ići dalje“. Možeš, dakle, postati uspješan jedino ako nastaviš dalje: ako nastaviš pisati. Ta se misao kao tihi podton provlačila kroz razgovore na Dunavskoj pozornici.