Brzi pristup:

Idi direktno na sadržaj ( Alt+1) Idi direktno na prvi stupanj navigacije (Alt 2)

Eksperimentiranjem do profiliranja svestranosti

Multimediakünstlerin Dora Đurkesac
© Maja Bosnić | Dora Đurkesac

Intervju s multimedijalnom umjetnicom Dorom Đurkesac
 

Od naših dosadašnjih berlinskih sugovornica u projektu DiaForme umjetnica Dora Đurkesac je najmlađa. Njezin je staž u Berlinu najkraći, ovdje se doselila prije nešto više od godinu dana, no već ga smatra svojim drugim domom i plodnim mjestom za daljnji nastavak svoje karijere, za nove suradnje i projekte.

Nakon završenog Studija dizajna (smjer Industrijski dizajn) te potom i studija Novih medija na zagrebačkoj Likovnoj akademiji, uz dugotrajno profesionalno bavljenje suvremenim plesom Dora Đurkesac je kroz niz različitih suradnji i autorskih kombinacija gradila svoj umjetnički opus koji kontinuirano koegzistira na razmeđi vizualnih, izvedbenih i novomedijskih umjetnosti, sa stalnim i angažiranim interesom za istraživanje tijela, pokreta, prostora i interdisciplinarni pristup praksi. Na domaćoj umjetničkoj i kulturnoj sceni Dorin je rad zapažen upravo kroz niz projekata u vrlo različitim medijima i raznim kolaboracijama: za interaktivnu instalaciju Interval su koautorica Vesna Rohaček i ona osvojile nagradu publike na izložbi t-ht@msu.hr u zagrebačkom MSU-u; zajedno s Mašom Milovac autorica je odličnog ambijentalnog interdisciplinarnog projekta Priče s Gornjeg grada u sklopu inicijative Mjestimice svjetlo; s dizajnericom Karlom Paliska osmislila je interaktivni projekt In Situ; a karijeru je započela kao jedna od šest dizajnerica koje su osnovale hvaljen kolektiv Manufakturist.

Upravo ta multidisciplinarnost, autorske suradnje, kombiniranje drugačijih formi izražavanja te kolaboracije s plesnim kolektivima njene dosadašnje radove i projekte čine izuzetno eklektičnim i raznolikim, no istovremeno snažno suvremenim. Za takvo umjetničko usmjerenje bazirano na interdisciplinarnosti sa stalnom strašću za eksperimentiranjem i otkrivanjem novih mogućnosti povezivanja i umrežavanja praksi vjerojatno nema bolje sredine za daljnji razvoj do Berlina. Na kojim novim projektima te u kojim novim kontekstima Dora Đurkesac trenutno radi, pročitajte u intervjuu u nastavku.
 

Za početak jednostavno pitanje: zašto si za trenutno mjesto svog bivanja i djelovanja izabrala Berlin?


Više godina pratila me znatiželja o životu izvan Hrvatske, a Berlin se jednostavno otvorio kao mogućnost u razdoblju kad sam aktivno razmišljala o preseljenju. U izboru su uvijek bili veliki gradovi i umjetnički centri, ali nijedan od gradova, koje sam posjećivala, nije mi bio toliko pristupačan i opušten kao Berlin. Ovdje imam prijatelje koji su davno odselili iz Hrvatske, hrpu poznanika i suradnika što mi je bio veliki poticaj. Nisam se osjećala spremnom graditi život iznova u stranom mjestu bez ikakvih odnosa s ljudima. Također mi je povezanost na prijateljskoj i profesionalnoj razini važan element, a ovdje me je jednostavno sve čekalo. Naravno, gdje god živiš, bit će problema i prepreka, ali nekako sam osjetila da bi mi dobro došle drugačije vrste problema. Ne mogu reći da Berlin još u potpunosti razumijem jer je toliko velik, pun kontradikcija i iznenađenja, ali to mi je istovremeno intrigantno. Tek otkrivam kako djelovati kao umjetnik, ali kao i u svemu ostalom, u ovom gradu postoji toliko puteva i potencijala za rast što me stvarno veseli istraživati.

U posljednjih par godina prije preseljenja u Berlin boravila si na nizu radionica i rezidencija – jesu li takva iskustva izmještanja iz Hrvatske bila svojevrstan trigger, možda i presudan čimbenik u odluci da se preseliš i svoju karijeru i nove projekte kreneš graditi izvan Hrvatske?
 

Definitivno su to sve bili triggeri za preseljenje. Iako jako cijenim iskustvo u Hrvatskoj i predivne prijatelje i suradnike s kojima sam se razvijala, novi konteksti su me probudili. Provela sam nekoliko mjeseci u Nizozemskoj gdje sam shvatila koliko sam aktivnija i energičnija. Počela sam upoznavati ljude s životnim i profesionalnim putevima koji su mi bili inspiracija za preispitivanje vlastite tadašnje pozicije. Prvi put sam razmišljala više dugoročno o svom profesionalnom putu, a paralelno sam imala osjećaj slobode, anonimnosti i nepredvidljivosti. Ponekad me kočio boravak u Zagrebu zbog prevelike udobnosti, osjećaja očekivanja od okoline te nedostatka komunikacije i protočnosti umjetničkih utjecaja izvan Hrvatske

  • Dia:Formen: Dora Đurkesac © Maja Bosnić
  • Dia:Formen: Dora Đurkesac © Maja Bosnić
  • Dia:Formen: Dora Đurkesac © Maja Bosnić
  • Dia:Formen: Dora Đurkesac © Maja Bosnić
  • Dia:Formen: Dora Đurkesac © Maja Bosnić

Iza sebe imaš iskustvo rada u većem autorskom kolektivu, kao i niz kolaboracija s autoricama iz polja vizualnih i izvedbenih umjetnosti, no također često radiš samostalne projekte. Kako, nakon niza godina ispunjenih takvim suradnjama i iskustvima, koji sigurno imaju različite dinamike rada i odnosa, komentiraš razlike u radu? Što ti je iz svakog od tih konteksta najintrigantnije kao autorici i umjetnici?
 

Obožavam surađivati u bilo kojim kombinacijama koje me uvijek potiču i razvijaju vjerojatno puno više nego što bih to sama uspjela. Možda je to također bio jedan od razloga za preseljenje. Promjena konteksta, grada, područja rada ili promjena suradnika je za moj rad vrlo bitna. Redefiniraš svoje znanje, preklapaš ga s novim, produbljuješ svoj medij ili se jednostavno obogaćuješ, a paralelno učiš komunicirati s raznim stručnjacima i kreativcima.

Tijekom studija sam već počela surađivati s izvedbenim umjetnicama. Tu sam imala priliku eksperimentirati s dizajnom i vizualnošću u okvirima plesne umjetnosti. To mi je pomoglo otkrivati vlastite interese unutar dodirnih točaka tih dvaju područja.

Neko vrijeme sam provela u kolektivu mladih dizajnerica Manufakturist što je bilo zanimljivo iskustvo razvijanja jednog područja rada, a opet dovoljno dinamično zbog različitosti svake od suradnica. U šarolikim kolektivima se pak događaju prevođenja, prilagođavanja ili otkrivanja zajedničkih točaka i trenutnih interesa. Nekoliko sam puta radila u duetima s nekoliko vizualnih umjetnica, plesačica, dizajnerica, snimateljica... Svako to iskustvo mi je važno za formiranje. Vjerujem da je jedna od mojih vještina mogućnost adaptacije, diplomatski pristup kao i rad s potpuno drugačijim autorima. Osim što me zanima interdisciplinarnost u radu, zanimaju me i metode rada koje uvijek proizlaze iz karaktera pojedinih autora.
 

Spomenula si mi da si tek nedavno osvijestila činjenicu da su sve tvoje suradnice u umjetničkim, dizajnerskim i svim tvojim projektima te suradnjama bile isključivo i samo žene. Jesu li taj put i odabir bili slučajni, instinktivni ili donekle planirani?
 

Čini mi se da se spontano događalo iako je to definitivno lako u plesnom svijetu! Naravno, moguće je da se djelomično instinktivno dogodilo kao posljedica druženja i razumijevanja s autoricama i njihovim senzibilitetima u radu. Većina projekata i suradnji je zapravo potekla od prijateljstva. Koji god bili razlozi, jako mi je drago da su moj dosadašnji rad obilježile žene!
 

Uz sva navedena iskustva u Berlinu surađuješ i s umjetnicom Alicjom Kwade u čijem si studiju zaposlena na raznim poslovima: 3D modeliranje, izrada priručnika za instalaciju i grafički dizajn. Koliko ti je to iskustvo važno za vlastiti rad, koliko je koristan tako direktan uvid u jednu jako uspješnu te autorski i menadžerski posloženu umjetničku karijeru? Što izvlačiš iz takve suradnje?
 

S jedne strane unapređujem tehničke vještine, rad unutar strukture od barem petnaestak ljudi, učim o proizvodnim procesima, komunikaciji i organizaciji. Mislim da nisam mogla zamisliti bolji prvi posao u Berlinu. S druge strane, zanimljivo mi je vidjeti jedan potpuno suprotni svijet umjetnosti Zapada koja zapravo više znači razvijanje svojeg branda na umjetničkom tržištu. Moja percepcija umjetničkog rada je poprilično idealistična, mogla bih reći potpuno suprotna od rada umjetnika poput Alicje, koju podržava kapitalizam i tržište, i nemam ništa protiv toga da se ljudi na taj način bave umjetnošću (možda ponekad), no to nije ono što mene zaista zanima jer takav umjetnički rad, u nekom proizvodnom i prodajnom segmentu, ne razlikuje se od produkt-dizajna od kojeg sam se zapravo udaljila. Obožavam raditi na eksperimentima, istraživanjima, razmjeni ideja i praksi. Nikad nisam ni razmišljala o umjetničkom radu kao proizvodu koji se ima namjeru prodavati! Svoj put više vidim u podučavanju, razmjeni znanja, dijeljenju. Dosta sam romantična po tom pitanju, ali zato učim iz ovog primjera kontrastne umjetničke karijere i postavljam si tada pitanje što uopće čini jednu uspješnu umjetničku karijeru? Vjerojatno svaki autor na to pitanje odgovara sam sebi, a u očima većine ljudi to može biti obilježeno financijskim uspjehom i slavom. Meni je najbitnije imati prostor i vrijeme za rad i na kraju razmjenu. Iz tog potječe i razmišljanje o alternativnim sustavima rada i izlaganja putem digitalnih platformi ili pak rada putem radionica. Još uvijek pronalazim sve te puteve.
 

Sagledavajući tvoju karijeru nemoguće je ne primijetiti niz različitih medija u kojima radiš, koji sežu od produkt-dizajna preko vizualnih umjetnosti i interaktivnih instalacija do projekata iz sfere izvedbenih umjetnosti – ali i projekata koji prožimaju neke ili sve od spomenutih izričaja. Koliko ti je multimedijalnost važna, a koliko možda i bremenita?
 

Izmještanjem pojedinog elementa iz njegova konteksta redefenira se vrijednost tog elementa te značenje samog konteksta. Taj element može biti metoda, tema istraživanja, medij ili prostor. Ako se u praksu dizajna primjerice implementiraju koregrafske metode, može se razmišljati o oblikovanju prostora kao oblikovanju kretanja. O koreografiji se može razmišljati kao nizu dokumenata i trenutaka u formatu videa ili se može razmišljati kako digitalni prostor mijenja percepciju i iskustvo fizičkog. To razmišljanje iz više perspektiva mi definitivno pomaže imati širinu razumijevanja o pojedinoj temi istraživanja, ali isto tako i kanalima djelovanja koji je mogu obogatiti iako to često nije jednostavno i treba vremena da se sve osvijesti i poveže.

Jedna prijateljica i suradnica mi je jednom prilikom pojasnila kako razmišljam kao plesač, samo što se izražavam kroz vizualne medije. Multimedijalnost je ključna jer mi omogućava preispitivanje svake teme istraživanja i odgovarajućih medija izražavanja te potencijala u sjecištu disciplina i medija. Jedno predavanje Franca Berardija Bifa, na kojem sam prisustvala, često me inspirira – kad bi sve discipline mogle naći zajednički jezik, cijelo društvo bi se puno cjelovitije i brže razvijalo. Kapitalističkim strukturama odgovara specijalizacija jer se discipline razvijaju odvojeno i lakše ih je kontrolirati. Upravo umjetnici imaju tu mogućnost pronalaženja zajedničkog jezika te povezivanja višestrukih perspektiva i razumijevanja stvarnosti. Poprilično odgovorna pozicija.

Čini mi se da je često upravo Berlin i šira scena suvremene umjetnosti Zapadne Europe nekako svjetski epicentar sve više opusa autora i umjetnika koji sigurno nisu monomedijalni – odnosno rade u nizu različitih medija. Meni se to čini nekako prirodno i često jedino razumljivo i jasno u ovo današnje vrijeme. Kako to komentiraš?
 

Dugo sam se borila i pokušavala odabrati jedno područje djelovanja ne bih li usavršila vještine i bila ta osoba koju se zove za određenu vrstu suradnje, uslugu i slično. Na kraju se to i dogodilo s dizajnerskim radom gotovo uvijek orijentiranim na plesnu umjetnost. Međutim, i dalje sam imala osjećaj da treba odlučiti. U Berlinu se osjećam puno slobodnije po tom pitanju jer je to zapravo potpuno normalno i poželjno. Sve više vidim potencijal u usavršavanju spoja svojih interesa. Možda je najbitnije prepoznati do koje mjere razvijati pojedini interdisciplinarni projekt samostalno, a kada se savjetovati ili krenuti u suradnju. Mislim da je u svemu tome i bitan element igre, iskrenosti i fleksibilnosti u pristupu. Definitivno bih se složila s homo ludensom – čovjekom koji se igra – kao idućom fazom u evoluciji čemu su umjetničke duše najbliže ako njihov rad nije preopterećen tržištem, velikim konceptima ili svakodnevnom borbom i preživljavanjem.

 
Početni edukacijski background ti je dizajnerski, no svojim si projektima i karijerom davno otišla daleko izvan te sfere i tvoj opus je sigurno znatno više umjetničke prirode. Koliko je edukacija bila značajna za tvoj razvoj i za sve u što si razvila svoj opus, a koliko iskustvo kasnijih projekata i suradnji?

 

Početak edukacije u plesnoj umjetnosti stvorio je temelje za moj daljni rad i edukaciju u umjetnosti i dizajnu. Zanimljivo je da su moja zagrebačka plesna i dizajnerska edukacija povezane s njemačkim školama i autorima. Obrazovanje u Školi suvremenog plesa Ane Maletić veže se za rad Rudolfa Labana i početke suvremenog plesa u Njemačkoj dok se Studij dizajna veže za Bauhaus i Školu dizajna u Ulmu.

Suradnje, koje sam započela s plesnim umjetnicima još za vrijeme studija, otkrile su mi bogatstvo povezivanja vizualnog i plesnog razmišljanja, povezivanja tema tijela i prostornosti te osmišljavanje metoda rada. Našla sam se u raznim ulogama i izazovima koji su me poticali na multimedijalni rad te reagiranje na različite senzibilitete plesnih umjetnika. Studij dizajna mi je pružio niz korisnih vještina i alata za razmišljanje. Također sam imala sreće biti okružena ambicioznim i zainteresiranim budućim dizajnerima s kojima sam istraživala sve potencijale dizajna, razne inozemne škole te preklapanja s umjetnošću i ostalim disciplinama. Na kraju sam i diplomirala s temom Koreografija kretanja u javnom prostoru – odnosno radom Koreografske strukture. Na studiju Novih medija sam ta dva područja djelovanja uspjela dodatno produbiti.
 

Die Arbeit im Designkollektiv Manufakturist hat mir definitiv geholfen, praktische Fähigkeiten und konzeptuelle Ansätze zu entwickeln. Das war eine wichtige, unmittelbar nach dem Studienabschluss erfolgte Arbeitsphase, die mir die Praxis und Unterstützung von Kollegen ermöglicht hat.

Rad u dizajnerskom kolektivu Manufakturist mi je definitivno pomogao razviti praktične vještine i konceptualne pristupe. Bila je to bitna faza rada koja se dogodila odmah nakon završetka studija i omogućila mi praksu i podršku kolega.
Konačno, dvije godine rada pomogle su mi shvatiti da moram krenuti drugim putem, razviti samostalni umjetnički rad te krenuti u nove suradnje.
Baveći se dizajnom kroz studij i praksu, u jednom trenutku sam shvatila da često ne mogu donijeti odluke ako se nije dovoljno promislilo, argumentiralo, porazgovaralo. Mislim da je u bilo kojem radu bitna ravnoteža između intuitivnog i intelektualnog djelovanja koja stvara cjelovitost i snagu rada.

Dia:Formen – Dora Đurkesac Dia:Formen – Dora Đurkesac | © Maja Bosnić


 

Najzanimljiviji dio tvog opusa su mi projekti u kojima spajaš svoje iskustvo te način razmišljanja kroz vizualnu umjetnost i čisto vizualne medije s izvedbenim segmentom – tijelom, pokretom... Što ti je tu najzanimljivije i što te najviše intrigira?
 

Intrigira me kontradikcija zapisivanja pokreta i iskustva tijela koju je zapravo nemoguće u cijelosti prenijeti i dokumentirati. Pokret uvijek prenosi i energetsko iskustvo, svojstvena mu je promjenjivost značenja, a bilo kakav dokument ga fiksira, određuje i vjerojatno oduzima na energičnosti, atmosferičnosti te nepredvidljivosti žive izvedbe. Upravo u toj nemogućnosti potpunog prenošenja, prevođenja te na kraju interakciji s publikom nastaju nova iskustva i percepcije pokreta i prostora. Također mi je zanimljivo otkrivati relacije između prostora i tijela, odnosno koliko je tijelo podređeno svojoj okolini na materijalnoj i oblikovnoj razini, a koliko je podređeno društvenoj i kulturnoj razini. Ples se u toj strukturiranosti prostora i prihvaćenih ponašanja može shvatiti kao izraz najveće slobode kretanja i time neiscrpne inspiracije za istraživanje neiskorištenih potencijala tijela. Iz tih razloga volim razmišljati o terminima poput dramaturgije prostora, društvene koreografije, koreografije percepcije, samoogranizacije, hibridnim mjestima, slobodi tijela itd.
 

Možeš li istaknuti neke projekte nastale u zadnjih par godina koje hrvatska javnost kroz izložbe ili medije možda nije upoznala i vidjela, bilo da su nastali u Hrvatskoj ili u ovim europskim suradnjama?
 

Premalo se bavim medijskom vidljivošću tako da s nekolicinom radova, koji su nastali posljednjih godina vani, ali i u Zagrebu, javnost vjerojatno nije upoznata. Moram definitivno poraditi na tom aspektu!
 

Zanimljiv rad, koji je prvi put bio osobniji pristup stvaranju, nastao je u Amsterdamu u suradnji s poljskom umjetnicom Zofiom Kuligowskom. Naime, referirale smo se na umjetničke strukture i uobičajene probleme i borbe umjetnika kroz jednu duhovitu izložbu You have a bright future behind you. Prateći i zapisujući iskustva u za nas novom okruženju, izraženom zapadnoeuropskom okviru umjetničkog djelovanja, formirale smo privremeni kolektiv Spacehunters i krenule u potragu za prostorom rada, življenja i slobodnog vremena dok smo se istovremeno suočavale sa stanodavcima i kustosima.

Zadnje tri, četiri godine radim s Karlom Paliskom kroz platformu In Situ koja objedinjuje projekte i istraživanja hibridnih mjesta – digitalnih i javnih prostora – te oblikovanja kolaborativnih metoda rada. Preciznije, zanima nas osmišljavanje sustava za proizvodnju sadržaja – poput alternativne izložbe Missing Artist, istovremeno virtualne i site-specific izložbe radova koji su vezani GPS-om za određene lokacije (prvu smo izložbu održali u Muzeju suvremene umjetnosti), kao i Missing Objects putem kojeg smo krenule u teoretsko istraživanje hibridnih mjesta te osmislile sustav digitalne platforme za prijedloge, kritike te redifiniranje ili obogaćivanje javnih prostora. Zasad su oba projekta još na razini prototipa ili teoretskog istraživanja. Nadam se da će uskoro zaživjeti, pogotovo nakon što se i Karla preseli u Berlin!

Surađivala sam i s Ivom Korenčić na izvedbenim i multimedijalnim radovima među kojima su radovi Atmosfere i Littleworks koji istražuju načine zapisivanja iskustva i tijela te prate osobne atmosfere koje se prenose u interaktivni prostor izložbe. Kroz te projekte vježbale smo intuitivni, performativni i dokumentarni način rada. Bilježile smo stanja tijela, distrakcije, želje za komunikacijom i dijeljenjem tijela u prirodi, pronalazile odnose između vanjskog i unutarnjeg prostora te prošle kroz jako ugodan i gotovo terapeutski proces.
Paralelno s radovima i izložbama u Zagrebu, u Berlinu sam izlagala na izložbi Hidden lines of Spaces – rad Dictionary of Hybrid Places s Karlom Paliskom.
Vesna Salamon i ja smo odlučile ponovno surađivati i organizirati izložbu Inventur – svojevrsnu inventuru svojih samostalnih radova. Tom prilikom odlučila sam pokazati segmente različitih radova koje povezuje isti medij – tiskani formati i knjige umjetnika. Posljednja izložba nakon prisustvovanja na Saas-Fee Summer Institute of Art bila je Ohne Prickelnd, Sanft kao rezultat jednomjesečnog istraživanja teme Art and the Politics of Collectivity.
 

Prijeđimo sada na aktualni kontekst i nove planove. Ispričaj mi nešto o autorskoj radionici koju spremaš u Berlinu. Kako je radionica postavljena i koje si elemente iz ranijih vlastitih iskustava, projekata i radionica iskoristila kao gradivno tkivo za formiranje teme i smjera?
 

Shvatila sam da bih voljela ubuduće razvijati uz svaki projekt i metode rada i alate koji se mogu izolirati iz pojedinog procesa kao dodatni sadržaj – znanje koje može poslužiti bilo kojem drugom autoru za eksperimentiranje ili inspiraciju. Krenula sam u oblikovanje radionica koje su rezultat višegodišnjeg iskustva u ispreplitanju izvedbenih i vizualnih umjetnosti. Suradnje na mnogobrojnim plesnim projektima kroz izrade videa te vlastiti radovi poput Body Events, Littleworks, You have bright future behind you, a zatim i desetogodišnji rad s djecom i uvođenje videa u plesnu umjetnost, formirali su sadržaje i metode za istraživanje. Jedna od radionica se bazira na paralelnom razmišljanju i prakticiranju tehnika videa i pokreta, primjerice dokumentaciji kao zapisu procesa i improvizacije ili pak stvaranju pokreta isključivo za sliku ili ekran. Radionica je podijeljena na četiri teme koje istražuju odnose: tijelo/slika, objekt/kamera, pokret/vrijeme, prostor/kadar. Paralelno s kreiranjem vježbi i alata zanima me kroz radionicu dotaknuti teme dokumentacije svakodnevnice te kreiranje sadržaja, aktivnosti i percepcije tijela koje su nastale kao posljedice društvenih mreža.

Spomenula si mi i novi projekt odnosno rad na kojem radiš za skorašnju izložbu u Bernu u Švicarskoj s ruskim kustosom Nikolayem Alutinom. Koja je tema izložbe i u kojem smjeru si postavila svoj rad?
 

Izložba Whisper Politics istražuje umjetnički rad koji generira osobne dijaloge s publikom s ciljem dugotrajnih društvenih i političkih promjena kao svojevrsnom protutežom velikim političkim gestama i aktivizmu masa spram društvenih problema. Rad Random Rules je još u nastanku, ali za početak bazirao bi se na nizu sakupljenih pravila koja definiraju i određuju percepciju tijela i ponašanja, a koja dolaze iz dva kontrastna svijeta (primjerice religijskog i pop konteksta). Ta pravila bi bila svrstana u parove i služila kao triggeri za razgovor – svaki posjetitelj dobio bi svoje pravilo, a time i svog sugovornika. Na taj način izložbeni prostor postaje organizirani prostor razgovora jedan na jedan, potičući kvalitativnu razmjenu osobnih iskustava.
 

Je li ti ovaj period života u Berlinu, stabiliziranja, kada znaš da ćeš ovdje sigurno biti duže vrijeme, poslužio kao svojevrsni reset i nekakav vremenski prostor u kojem preciznije definiraš projekte i sfere interesa i bavljenja?
 

Počela sam slobodnije i istovremeno precizinije definirati svoje interese. Dosadašnje godine rada i obrazovanja shvaćam kao nužnu fazu eksperimentiranja koja me ponekad zbunjivala, ali na kraju profilirala u svestranu autoricu. Iskustvo života u Berlinu mi je pomoglo na više načina. Počela sam dobivati stalne prihode što je zanimljiva promjena nakon niza godina dinamičnog freelance rada. Također, shvatila sam koliko je luksuz vremena prisutan u svakodnevnici u Zagrebu. Sada više cijenim to slobodno vrijeme i jednostavno sam primorana više se fokusirati i odlučiti za pojedine projekte. Osjećala sam da se to mora kad-tad dogoditi, ali način života u Zagrebu mi je dozvoljavao da sam raspršena na sto strana – što u jednom trenutku više nije bilo održivo. Sad bih voljela graditi veće i duže projekte te polako pronaći mjesta i ljude koji bi ih podržavali.
 

Na koji način na tebe utječe sam grad sa svojom umjetničkom dinamikom velikog broja ljudi sa svih strana svijeta, svakakvih iskustava, izuzetno intenzivnog ritma događanja... ?
 

Meni je takvo okruženje jako inspirativno i uzbudljivo iako naravno da ponekad postane preintenzivno. Sve ovisi o individualnom pristupu, koliko se povodiš za događanjima i dopustiš da te preplave. Uvijek je moguće odabrati odmor u zelenilu. To sve ovaj grad i pruža, puno prirode i puno ljudske prirode što je za mene idealno okruženje. Imam osjećaj da sam ga tek počela otkrivati, a kad jednom i uspiješ proći cijeli grad, u međuvremenu se on promijeni! Zbog veličine grada i brojnosti događanja moram se više organizirati te se ponekad dogode neodlučnosti, strah od propuštanja i slične situacije, međutim uglavnom sam dosta opuštena jer znam da će uvijek biti obilje kulturnog sadržaja.
 

Spomenula si mi da ti nekad nedostaje više ljudi koji dobro razmišljaju? Kakva su ti iskustva suradnji, razmjena iskustava, znanja i ideja sa suradnicima i generalno ljudima koje srećeš u Berlinu?
 

Potrebno je više vremena za upoznavanje konteksta iz kojih pojedini umjetnici i potencijalni suradnici dolaze. U Zagrebu je to jednostavnije jer svi već više ili manje poznajemo te dijelimo sličan način života, kulturu, postoji veće početno razumijevanje. Ovdje susrećem puno više varijacija, mogu se s nekim u potpunosti razumjeti, ali u praktičnom i produkcijskom dijelu razilaziti. Također nisam veliki ljubitelj networkinga. Umjetnici mi kažu da često imaju osjećaj nametnutosti do te mjere da se većina neformalnih razgovora održava pod pritiscima potencijalne suradnje i gubitka vremena. Ne zamaram se previše time već puštam da se sve događa organski, kako je bilo i do sada u Zagrebu.
 

Koje te kolaboracije i projekti, koje možda nismo do sada spomenuli, vesele za budućnost?
 

Voljela bih i dalje surađivati s autoricama u Zagrebu, Karlom Paliskom i In Situ projektima, Ivom Korenčić na vizualno-izvedbenim projektima te naravno i dalje svojim vještinama podržavati plesnu scenu. A u Berlinu tek gradim prijateljstva i suradnje, osmišljavam načine rada kroz inventuru svog dosadašnjeg iskustva. Vesele me spomenute radionice te samoorganizirani projekti i eksperimenti poput Garden of the Lights, interaktivne svjetlosne instalacije s biljkama koju osmišljavam s arhitekticom Aleksandrom Poljanec. Vjerujem da će se buduće suradnje dogoditi s mojim novim prijateljima umjetnicima, no zasad su to još ideje u nastajanju tijekom mirnih druženja i šetnji Berlinom.
 
 
 
 
 

Top