Renato Stanković
Projekti imaju kraj, ali zajednice ostaju

Rasprave o bivšem tvorničkom kompleksu Hartera i mogućim scenarijima korištenja ove iznimno atraktivne zone u središtu grada započele su vrlo brzo nakon što je Tvornica papira Rijeka 2005. godine neslavno završila u stečaju, 184 godine od svojeg osnutka.

Već te iste 2005. godine pokrenut je vrlo popularni glazbeni festival Hartera koji je na neko vrijeme uspio fokusirati veliku količinu energije u taj prostor, u međuvremenu su se i arhitekti i gradski urbanisti uključili u rasprave o budućnosti kompleksa, predviđajući društveno-kulturni centar, a potom je i nezavisna kulturna scena predvođena Savezom udruga Molekula uvidjela veliki potencijal dijela kompleksa zvanog Marganovo.
Nažalost, zbog mnogih nepremostivih problema (zanimljivo, u ovom dijelu kanjona nalazimo samo dva mosta za prijelaz Rječine, i to u izrazito lošem stanju), uglavnom zbog cijene i kompleksnosti totalne obnove kompleksa, ali dijelom i zamora pojedinaca i kolektiva koji su programima održavali zonu na životu, Hartera ipak nije doživjela očekivanu tranziciju. Iz prostora je otišao spomenuti istoimeni glazbeni festival, a izuzev sporadičnih techno partija ili revija metal bendova u organizaciji pojedinaca koji su odbijali neproglašenu, ali sasvim jasnu dijagnozu, nisu se dogodili nikakvi značajniji sveobuhvatni pomaci u smislu infrastrukture ili programa. Ne samo da se nije obnovila infrastruktura, već je uništeno i pokradeno sve ono što je preživjelo rasprodaju u stečajnom postupku i sve ono što je ostalo od zlatnih godina festivala Hartera.
I gotovo sigurno bi sve i ostalo na tome da se 2016. godine Europa nije odvažila Rijeku proglasiti Europskom prijestolnicom kulture. Dijelom i zbog svoje slavne industrijske prošlosti, koju čini i širi zahvat industrijske zone u kanjonu Rječine. No čak i u još uvijek idejnom prijedlogu ambicioznog programa za 2020. godinu kojim je Rijeka trebala proslaviti svoju prestižnu titulu, čak ni u uvjetima nikad viđene institucionalne podrške i značajne količine financijskih sredstava za kulturu, nije bilo puno govora o kompleksu Hartera. Tek je u programskog pravcu Slatko i slano, koji se uhvatio u koštac sa zonom Rječina-Delta-Luka, ostavljena mogućnost da se barem konceptualno pozabavi scenarijima reinvencije Hartere.
Međutim, stav prema Harteri počeo se mijenjati određivanjem Sveučilišta u Rijeci kao strateškog partnera provedbe programskog pravca Slatko i slano, odnosno osnivanjem sveučilišnog centra za urbanu tranziciju - DeltaLab. Sada više nije bila važna samo kultura u smislu umjetnosti ili nešto šireg društvenog značaja, već je cijeli pothvat morao obuhvatiti i znanstveno-istraživačke i obrazovne aktivnosti. Međutim, činjenica da Delta i luka nisu dio gradskog, odnosno javnog prostora, obvezala je sveučilište na rad sa stručnjacima u tim dijelovima zone i tako znatno smanjila mogućnost uključenosti građana u razvoj programa. Kako bi se kompenzirala ovako nepovoljna situacija za ostvarenje očekivanih rezultata, participacija je postala primarni metodološki element u radu na dijelu zone Slatko i slano koji je obuhvaćao kompleks Hartera.
Participacija naravno treba ljude, stoga je prvi korak u definiranju okvira razvoja programa na ovom prostoru bio mapiranje veza kompleksa Hartere s ostatkom grada i s ostatkom zone Slatko i slano. Proces mapiranja je pored DeltaLaba uključivao i iskusnu organizaciju Platforma 9,81, a zaključak je bio takav da postoje četiri specifične veze: Vodovodna ulica (s najvećim brojem stanara u kanjonu Rječine), Ružićeva ulica (hibrid komercijalnih i klupskih prostora), Školjić (prijelaz prema razvijenom dijelu centra grada) i sjeverni dio Delte s mostovima koji spajaju Stari grad i Sušak. Svaka od veza sadržavala je određeni broj aktivnih organizacija i pojedinaca, a svi oni pozvani su da budu dio dugotrajnog i mukotrpnog procesa razvoja i osmišljavanja programa u ovom dijelu zone Slatko i slano.
Ulaskom Goethe-Instituta Kroatien kao ključnog partnera Sveučilišta u Rijeci i DeltaLaba, partnera koji je na sebe preuzeo teret financiranja dijela programa te omogućio spajanje s iskusnim stručnjacima iz organizacije ZK/U Berlin i europske mreže CityToolBox, stvoreni su svi preduvjeti za vrijedne uspjehe koje je 2020. godine polučio program u svojoj finalnoj formi, nazvanoj Kvartera / MO Hartera. Unatoč globalnoj pandemiji koja se događa jednom u 100 godina (nadamo se).
Naime, dok je virus COVID 19 zaustavio čitave ekonomije, zamrznuo važne i prestižne projekte u svim društvenim sektorima, nažalost i ozbiljno oštetio taj jedva dočekani transformativni trenutak Rijeke koji se napokon imao priliku ponovno ukazati na europskoj mapi važnih gradova, Kvartera / MO Hartera, u naravi heterogena građanska zajednica kulturnih radnika, stanara, aktivista, avanturista, umjetnika i turista, uspjela je provesti raznovrstan višemjesečni program u tom zapuštenom dijelu grada - bez rezerve možemo reći da je Hartera ponovno rođena, usred ovakve 2020. godine.
Iako će se analize raditi još mjesecima, zaključaka je mnogo. S jedne strane, ovaj projekt pokazao je da je ovakve zajednice teško stvoriti, a još teže stabilizirati. S druge strane, kada ovakve zajednice uspiju, izuzetno su otporne na šokove, predstavljaju vrijednog partnera bilo kojoj instituciji i važan su faktor u procesu tranzicije nekog grada ili područja. Projekti imaju svoj kraj, ali zajednice ostaju. Sveučilište i DeltaLab su zadovoljni što je projekt uspio, ali su ponosni što su dio ove zajednice.