Brzi pristup:

Idi direktno na sadržaj ( Alt+1)Idi direktno na drugi stupanj navigacije (Alt 3)Idi direktno na prvi stupanj navigacije (Alt 2)

Mario Hibert
Zajednički skupovi taktičnih veza

Bibliothekarin
©Goethe-Institut e.V. David Sirvent

Društveno odgovorne pozicije bibliotekara gledano kroz problematiku odnosa političke korektnosti bibliotečkog profesionalizma i kritičkog bibliotekarstva.

U prvom dijelu predavanja će se akcentirati društveno odgovorne pozicije bibliotekara kroz problematiku odnosa političke korektnosti bibliotečkog profesionalizma i kritičkog bibliotekarstva. U tom svjetlu će se sugerirati mogućnosti da se kontektualizacijom zajedničkih dobara dosegnu pomijeranja apolitičnih disciplinarnih i strukovnih granica (bibliotekarstva i informacijskih znanosti) fokusiranjem na hakersku kulturu kao izvorište kolektivnih akcija koje ciljaju na transformaciju društvene stvarnosti.

Subverzivnost političkog subjektiviteta (sažeta u slogan kritičkih bibliotekara “never neutral”; Farkas, 2017), instrumentalizirana režimom učinkovitosti, stvaranja profita, privatizacijom i deregulacijom, te sinergijom netržišne kolaborativnosti i poslovnog sektora (apsorbiranjem potencijala proizvodnje utemeljene na zajedničkim dobrima od strane biznis modela) onemogućuje stvaranje komonističkih zajednica koje karakteriziraju distribuirani, horizontalni tokovi povjerenja. Prepoznavanjem važnosti da se bibliotekari osnažuju u političkim akcijama koje ujedinjuju hakere (“originalni katalizator koji ujedinjuje hakere u političkim akcijama se pojavljuje onda kada je zajednica ugrožena”; Coleman, 2017) smanjio bi se jaz između univerzalnih aspiracija pristupa i dijeljenja znanja i institucionalnih kompromisa ohrabrivanjem interakcija ljudi i ideja koje nisu posredovane tržišnim odnosima.

Naglašavanjem kontrakulturalnog “viška” u svjetlu digitalnih zajedničkih dobara (digital commons) je stoga moguće repolitizirati odnos prema javnoj domeni koja “nije neki rastegljivi ostatak koji preostane nakon što sve bude obuhvaćeno vlasničkim zakonima; javna domena je temelj kulture ili je to barem nekada bila” (Boyle 2010, str. 40).
 

Top