Knjižnica Filozofskog fakulteta u Zagrebu
Otvoreno u knjižnici

Zanimalo nas je kako knjižničari svojim radom mogu doprinijeti zajedničkom dobru te smo za razgovor zamolili Marijanu Glavicu i Ivu Melinščak Zlodi zaposlene u Knjižnici Filozofskoga fakulteta u Zagrebu. Marijana Glavica bavi se uvođenjem i održavanjem Koha integriranoga knjižničnog softvera, a Iva Melinščak Zlodi sudjelovala je u pokretanju repozitorija ustanove i institucijske platforme za knjige u otvorenom pristupu FF Open Press, a i u pokretanju dviju važnih komponenti hrvatske infrastrukture za otvorenu znanost: portala Hrčak i sustava digitalnih repozitorija DABAR.
 

Softver - je li bolje platiti ili besplatno koristiti?

Koha je besplatni softver za knjižnično poslovanje, ali vrlo malo se koristi u knjižnicama Hrvatske. Uglavnom se koriste programi koji se plaćaju! Po Vašem mišljenju, zašto je tome tako?


Koha je slobodan softver, što znači da nije potrebno platiti licenciju za korištenje tog softvera. Korisno je razlikovati besplatno od slobodnog. Slobodni softver besplatno se može pokretati, kopirati, distribuirati, proučavati i mijenjati, ali za neku organizaciju koja želi koristiti slobodni softver za određenu svrhu, korištenje softvera nije besplatno. Cijenu imaju vrijeme i znanje potrebno da bi se softver implementirao i održavao. To vrijeme i znanje mogu biti dostupni u samoj organizaciji, tako da se trošak za to može izraziti kroz trošak rada zaposlenika, ali u većini slučajeva to se zapravo kupuje na tržištu. Bitna specifičnost slobodnog softvera je u tome što se cjelokupan trošak usmjerava samo na podršku, prilagodbu i razvoj softvera, a ne i na licencije kao u slučaju zatvorenog softvera.
Glavna prednost slobodnog softvera nije u njegovoj cijeni već u načinu na koji se taj softver razvija i koristi. Uspješni otvoreni softver, kakav je i Koha, oko sebe ima okupljenu zajednicu ljudi koja sudjeluje u njegovom razvoju, stvara i nadzire pravila koja omogućuju održivo korištenje zajedničkog softvera. U doprinosu tom zajedničkom dobru ravnopravno sudjeluju ljudi u različitim ulogama: definiranje funkcionalnosti, pisanje programskog koda, kontrola kvalitete, testiranje, pisanje tehničke i korisničke dokumentacije, prevođenje softvera i dokumentacije te u mnoge druge uloge. Zajednica se sastoji ne samo od ljudi s tehničkim znanjima već je za njeno dobro funkcioniranje nužan neposredan doprinos ljudi koji program koriste. Zajednica ne isključuje komercijalne tvrtke koje se bave razvojem i održavanjem softvera, ali cilj takvih tvrtki nije njihov beskrajan ekonomski rast i zauzimanje globalne dominacije nad razvojem softvera, već mogućnost da im se posao isplati s manjim brojem klijenata s kojima će moći direktnije komunicirati i nuditi kvalitetniju uslugu. Uspješne tvrtke koje rade softver Koha, relativno su male u odnosu na tvrtke koje rade zatvoreni softver za knjižnice, ali njihova je moć u tome što svoju održivost temelje na suradnji s drugima. Doprinoseći zajedničkom dobru, tako da javno dijele promjene u softverskom kodu koje su napisali za potrebe knjižnica koje su ih unajmile za Kohu, oni dobivaju i mnogo toga natrag - svu funkcionalnost koju su za potrebe drugih knjižnica napisali drugi programeri iz drugih tvrtki ili javnih organizacija.
U Hrvatskoj se nije uspio probuditi veliki interes za sudjelovanje u zajednici oko softvera Koha, niti među informatičarima niti među knjižničarima. Sudjelovanje u takvim zajednicama još uvijek je pomalo izvan okvira onoga što se smatra knjižničarskim poslom, tako da su oko slobodnog softvera u knjižnicama angažirani uglavnom samo entuzijastični pojedinci.

Treba li knjižničar imati neke posebne kompetencije za korištenje Kohe? Kakva se podrška može očekivati u slučaju problema?

Knjižničar u ulozi korisnika softvera Koha ne treba neke posebne kompetencije kakve mu ne bi trebale i u radu s drugim softverom. Kad govorimo o potrebnim kompetencijama za korištenje Kohe, treba razlikovati velike i organizacijski kompleksne knjižnice od manjih, jednostavnijih, poput specijalnih knjižnica ili knjižnica manjih organizacija. Ako se knjižničar želi upustiti u implementaciju i administraciju Kohe, najvažnije je dobro poznavanje poslovanja knjižnice jer u softver treba ugraditi pravila kojih se knjižnica drži u radu. Koha se konfigurira preko web sučelja i za to uopće nisu potrebna tehnička znanja. Ipak, knjižničarima u ulozi administratora Kohe dobro će doći osnovno poznavanja SQL jezika kako bi mogli izraditi neke korisne izvještaje iz relacijske baze podataka. Korisnička dokumentacija za Kohu redovito se održava unutar zajednice i prati razvoj samog softvera. Osim dokumentacije, postoje i drugi oblici podrške u zajednici, poput mailing liste i IRC kanala. Postoji nekoliko demo instalacija Kohe koje omogućuju da se softver isproba prije nego ga knjižnica odluči implementirati.
Naravno, kao i za svaki drugi softver, za Kohu je potrebna i tehnička podrška. Velike knjižnice će, vjerojatno, trebati zaposliti tehničko osoblje bez obzira na to koji softver koriste. Manjim knjižnicama može biti dovoljna osnovna instalacija Kohe i to bi trebala moći odraditi većina sistemskih administratora za Linux. Širom Europe postoje tvrtke, dio su zajednice softvera Koha, koje se bave tehničkom implementacijom Kohe i podrškom u radu. U Hrvatskoj ne postoji dovoljno kapaciteta da bi se pružila tehnička podrška za Kohu za veći broj knjižnica. Mali broj knjižnica koje koriste Kohu u Hrvatskoj, zapravo ovise o raspoloživosti tek nekoliko pojedinaca kojima, uz to, Koha nije jedino što rade, tako da za sad ne možemo govoriti o pristupačnoj podršci.

©Irena Jukić Pranjić

Privatno ili zajedničko znanje?

Cilj znanosti je unapređivanje ljudskog znanja. Što je to otvorena znanosti i mogu li se kroz to znanstvene spoznaje učiniti pristupačnijima i razumljivijima široj javnosti?

Otvorena znanost je naziv za skup praksi koje teže transparentnom, provjerljivom i odgovornom znanstvenom istraživanju. Obuhvaća, između ostalog, otvoreni pristup znanstvenim publikacijama i istraživačkim podacima, otvorene obrazovne materijale, otvorene postupke evaluacije, transparentnu metodologiju israživanja, upotrebu otvorenog softvera, otvorene standarde i otvorene laboratorijske bilješke, a ponekad i građansku znanost - uključivanje ne-znanstvenika i amatera u znanstvena istraživanja.
Može se reći da je otvaranje znanosti započelo još u 17. stoljeću kada je postavljeno načelo prema kojem sve znanstvene teorije trebaju biti otvorene za preispitivanje i svi rezultati istraživanja ponovljivi. Kako bi se ta načela provela u praksu, pojavljuju se prvi znanstveni časopisi kao sredstvo znanstvene komunikacije koja omogućuje javnu diseminaciju znanstvenih spoznaja širem krugu znanstvenika. U današnje vrijeme mnogi rezultati znanstvenih istraživanja rutinski se patentiraju, a mnoga istraživanja financiraju privatne kompanije radi komercijalizacije znanja. Istraživanje motivirano profitom u velikoj je opasnosti da u rezultate unese dodatne izvore pristranosti, dok je suština znanstvene metode upravo u tome da se pronađe način otklanjanja različitih i brojnih pristranosti čiji je izvor često sama ljudska priroda. Privatizacija znanja nije u skladu s poznatim Mertonovim znanstvenim normama, naročito s normom "komunizam" (communism) koja se odnosi na komunikaciju znanja i pitanja vlasničkih prava te s normom "nepristranost".
Pokret prema otvorenoj znanosti možemo, barem djelomično, razumjeti i kao pokušaj da se ponovno u fokus stavi rasprava o ethosu i osnovnim vrijednostima na kojima se temelji aktivnost znanstvenika. Iz te pozicije, zajednički resurs trebaju postati ne samo znanstvene spoznaje, već i cjelokupna infrastruktura koja omogućuje znanstvenu komunikaciju, razmjenu podataka i provođenje istraživanja.
Hoće li otvorena znanost pomoći da se znanstvene spoznaje učine pristupačnijima i razumljivijima javnosti, za sad možemo samo nagađati. Moguć odgovor je da zapravo neće jer je sadržaj znanstvene komunikacije takav da ga mogu razumjeti samo znanstvenici usko specijalizirani za neko područje. Približavanje znanstvenih spoznaja javnosti zahtjeva drugačiji stil komunikacije. No, ono što je možda važnije jest percepcija znanosti u javnosti, odnosno količina povjerenja u znanost. Obećanje otvorene znanosti je da će kroz inzistiranje na transparentnosti pomoći znanstvenicima da zajedno rade bolju znanost, odnosno da što manje upadaju u zamke zbog kojih donose pogrešne zaključke.

©Irena Jukić Pranjić
Otvoreni pristup nije uvijek otvoren za sve?

Smatrate li da objavljivanje radova u časopisima s otvorenim pristupom (eng. open access časopisi) doprinosi većoj jednakosti u pristupu znanju?


Otvoreni pristup rezultatima znanstvenih istraživanja, ideja koja se počela glasnije zastupati početkom 2000-tih, ni danas ne gubi na važnosti. Važnost otvorenosti prepoznata je unutar znanstvene zajednice (jer danas nije moguće provoditi nova istraživanja ako nemamo brz i jednostavan pristup svom prethodnom znanju), ali i izvan nje (ako od znanstvenih spoznaja dobrobit treba osjećati i šira društvena zajednica, onda je važno da te spoznaje budu dostupne i izvan uskog kruga 'institucionalnih pretplatnika').
Inicijalno, promicanje otvorenog pristupa počivalo je na ideji jednakosti u pristupu znanju; jednakosti za one koji znanje stječu i za one koji ga stvaraju.
U protekla dva desetljeća unutar akademskog sustava osmišljavani su različiti mehanizmi i sustavi koji omogućuju da se znanstvene spoznaje komuniciraju u otvorenom pristupu, a da se ipak pokriju troškovi koji su u tom procesu neizbježni. Rješenja su se razvijala među znanstvenicima, znanstvenim udruženjima i ustanovama, njihovim javnim knjižnicama, ali i među profitno orijentiranim izdavačima znanstvene literature. Tako da danas možemo prepoznati različite pa i suprotstavljene tendencije.
S jedne strane, nalazimo pokušaje velikih međunarodnih izdavača da ponude otvoreni pristup znanstvenoj literaturi, ali da zadrže profit koji su imali u prethodnom sustavu – putem naplata za objavu autorima i njihovim ustanovama te tzv. transformativnih ugovora. Nažalost, unatoč tomu što se takvim pristupom olakšava pristup za čitatelje, istovremeno se produbljuje jaz između povlaštenih autora iz razvijenih zemalja, i onih iz zemalja u razvoju, kojima autorske naknade postavljaju novu, često nepremostivu prepreku ulasku u 'znanstvenu elitu'.
S druge strane, nalazimo pokušaje da se izgradi paralelna, otvorena i neprofitna, a ipak univerzalna i održiva infrastruktura za znanstvenu komunikaciju: putem neprofitnih izdavačkih platformi (za primjerice 'dijamantne časopise' i otvoreno dostupne e-knjige), institucijskih repozitorija, preprint servera…
Akademske knjižnice, u ispunjavanju potreba svojih korisnika, ne mogu izbjeći sudjelovati u komercijalnom sustavu znanstvenog komuniciranja, ali po svojoj naravi i u skladu sa svojim temeljnim poslanjem, pravu ulogu nalaze upravo u izgradnji otvorene znanstvene infrastrukture.