Brzi pristup:

Idi direktno na sadržaj ( Alt+1)Idi direktno na drugi stupanj navigacije (Alt 3)Idi direktno na prvi stupanj navigacije (Alt 2)

Žedni grad
Čovjek od mota

Bunar
Isječak©Katarina Zlatec

Do Ugljana ni do dan danas voda nije došla. Možda su i zato s Ugljana ljudi otišli. Ugljane, da ne bude zabune, nisu otok, makar ima otok itekakav sa skoro istim takvim imenom.

Von Siniša Pavić

Ugljane su selo u kojem su živjeli Šimun i Vinka pa podigli četvero djece na noge, djece koja su na noge dizala svoju djecu. Na selo se išlo često, ali se spavalo na selu nije nikada. Takvih uspomena s bakom i djedom nemam. Grad je bio preblizu da bi se na selu prespavalo. Majka je bila mirnija kad su joj djeca kod kuće, ili je samo sumnjala u bakine 'roditeljske' vještine. Ili je, a nije nemoguće, problem bio što voda nikad cijevima do Ugljana nije došla. A ja baš vodu pamtim! Kao da je jučer bilo, žive su slike oca i djeda i strica kako kopaju veliku rupu u zemlji tamo gdje će kasnije biti bunar. Ljudi su nekad znali rukama iskopati, sazidati bunar.

-Idi, zagrabi vode, sunce bakino – znala bi reći Vinka.

Bila bi to i čast i muka. Za zagrabit vode iz bunara kako valja treba imat mot, znati učiniti pravi pokret i u ključnom trenutku izvrnuti šaku tako da se sić, hamper, vjedro,  nagne taman tako da vodu bunarsku dobro zahvati i do vrha napuni. Frustrirali su neuspješni pokušaji, ma onda bi baka rekla: „Jesi li znojan? Nemoj znojan 'ladne vode pit. Ali, ako nisi, napij se, nema bolje.“
 
U gradu mog djetinjstva takve vode nije bilo, makar je mati često govorila kako baš naš grad najbolju vodu ima. Ne pamtim vodi kvalitetu, ali pamtim onu špinu uličnu,  česmu na Toću. Toć je bio strašna neka četvrt. Tu je živio Vuk, najbrži čovjek na Bačvicama, a i šire. Njemu se nisi želio zamjeriti, a nije bio jedini takav na Toću. Kroz Toć su školarci gazili brzo, uvijek, osim kad je ljeto i kad su žedni. Zato stanu uz špinu koja je posve posebna. Da bi se napio treba imati pravi mot, treba znati dovesti ručicu u onaj pravi položaj, dovesti je u ono stanje dvojbe što ga jezičac na vagi ima kad ne zna na koju će stranu pretegnuti. Tek tada voda žestoko krene. Inače, od vode ništa. Uf, koliko je tu bezuspješnih pokušaja bilo. Ali kad uspije… Uf!  
 
Bunar ©Katarina Zlatec Ona ne voli kad tanjure i lonce perem 'na ruke'. Ona vreba kao kakav kobac i čim procjeni da voda teče bespotrebno, dotrči i zatvara slavinu. Nekada je uz to išla verbalna lekcija, zatim dugo samo prijekoran pogled, a sad tek dođe, učini svoje i ode. Sada i ja sve manje perem tanjure i lonce ručno. U velikom gradu vode uvijek ima. Ima i računa za vodu. Što su računi veći, to je više kamenca na stijenkama posuđa. Ona se ljuti zbog kamenca. Ona se ljuti zbog računa za vodu. Ona se ljuti jer je derište previše u kupatilu. Za ludu joj. U velikom gradu je tako.
 
S balkona se vidi velika rijeka koja velikim gradom protječe i dijeli ga na pola. Uz rijeku je nasip, na nasipu psi. Otto voli nasip. Put nasipa ide tako da svako toliko digne stražnju desnu nogu u zrak veselo, poput onih folkloraša kad plešu slavonske ili mađarske plesove pa svako malo lupaju dlanom o čizmu koju su u vis podigli. Ipak, Otto najviše voli kad je na nasipu kakva lokva. Prvo se mangupski okrene prema gazdi kao da pita smije li, a onda, da odgovor ni sačekao nije, pojuri pa projuri kroz najveće blato. Projuri, posrče vode mutne da ti zlo bude to gledat, pa se opet mangupski zadovoljan okrene put gazde. Nekada se čini kao da frajerski namigne, onako prljav i mokar i blatnjav. Sretan je.  
Mekodlaki irski pšenični terijer. Kažu, izmislili su ih da po blatnim ulicama gradova Velike Britanije ganjaju štakore. Tko zna što bi od našeg odnosa bilo da sam znao za što je stvoren. Nakon ludovanja po lokvama vučem Otta rijeci da se opere, barem malo, pa da ne trošimo vodu doma povrh kade. Ali, neće on u vodu. Voda je za ljeto, a i tad samo do trbuha. Rijeka je tu kad lokava nema. 
-Blago tebi, stara psino – velim mu.
On na to žica slasticu, žarom kojim je jedan dječak jednom na Ugljanima od bake žicao jedva zrelu pomu, rajčicu, da ju opere vodom iz bunara i u nju zarije zube bez straha da će isflekat, maćat majicu.
 
Veliki grad velika rijeka dijeli na pola, katkada i poplavi podrume i garaže, češće ga veseli. Tu je na dohvat ruke, makar su nove višekatnice zaklonile onaj komadić vode, ako to nije i more bilo, koji se mogao vidjeti s balkona kad se podigao kredit i kupio stan da derište svoju sobu ima. Voda tu pred nosom, a na putu kući i od kuće nigdje ni bunara ni česme, izvora da se čovjek s njega napije. Ponekad, kad nitko ne vidi, tražim lokvu dovoljno duboku – da voda šljapka i prska, a opet dovoljno plitku – da cipele ne promoče, pa da se u nju s obje noge skoči. Skačem, šljapkam, hodam žedan preko vode, makar sada znam koju kretnju treba učiniti zglobom da se sić napuni do vrha, makar končano imam - mot.
 

Top