Niđe ne piše da će nas nadživjeti; ali hoće.
Vidim to u njihovoj težnji za poniranjem,
u načinu na koji srećni bûk izbija na površinu
kao šampanjac nakon što pampur lansiraš u zvijezde.
Lijepe i samodovoljne, mudro glačaju oblutak
na koji ćeš se okliznuti.
Nema nimalo izvještačenosti u toj bistrini:
čak i kada strpljivo prodiru u naše kuće
čine to kao da su došle da vide šta imaš,
čak i kad za sobom ostavljaju blato poput
neizuvenih gostiju.
Mjesto na kojem su presušile je svetilište.
Tu je rijeka nekad bila oslonac, čista moć
oličena u ženskoj mišici koja, zamahujući iz sve snage,
nemilosrdno tuče bijeli komad platna.
Nekad u njihovim dubinama čujem prekrasnu Nžeri.
Je li istina, majko, kaže, istina je. (...) Ššš ‒ slušaj ‒
među klifovima tutnje njihova studena srca.
Dobro je sve dok je tako.
Sa svojim tijelima u koja se usijecaju škriljci
podśećaju na pretkinje od kojih sam
naslijedila osobine. Srčanost najviše cijenim.
Nema nimalo predumišljaja u toj napetosti:
samo beskrajna čistota koja čini da dišeš
ka unutra.
1.nagrada: Tijana Rakočevć (Podgorica) za pjesmu
"One dolaze da nas preplave"
Pjesma "One dolaze da nas preplave" moćna je oda vodi. Misao da će voda nadživjeti čovjeka, izrečena već u prvom stihu, suvereno se, kroz dojmljive pjesničke slike, razvija do zadnjeg, jednako snažnog stiha. Tako postavljena teza oslobađa vodu kolonizatorske ljudske perspektive i uzdiže je u nešto drevno, praiskonsko, mnogo snažnije i važnije od čovjeka, čime se čovjeka suptilno, ali ne manje snažno, ekološki upozorava.
