Armin Nassehi
Koji problem rješava digitalizacija?

Kada se govori o digitalizaciji, vrlo je često riječ o tehnologijama i posljedicama njihove primjene, ali ne i o tome koji društveni problem digitalizacija zapravo rješava. Upravo se to u svojoj novoj knjizi pita Armin Nassehi.

© C.H. Beck U knjizi Muster. Theorie der digitalen Gesellschaft (Obrasci. Teorija digitalnog društva) minhenski sociolog Armin Nassehi najprije stvara poveznice između fenomena digitalizacije i bîti modernog društva kojim upravljaju informacije i podaci. Fetišizacija podataka i informacija koje se iz njih dobivaju, ima svoj začetak u javnoj socijalnoj statistici 19. stoljeća. Države su tada postale toliko velike i kompleksne, da su počele sakupljati podatke o svojim građanima. Taj rani oblik obrade podataka služio je otkrivanju pravilnosti i očuvanju kontrole i – nadzora.
Što je ta obrada podataka od tada više napredovala – a to nije ništa drugo nego digitalizacija – to je jasnije postajalo da njome prepoznati obrasci i klasteri služe kao dokazi socijalnog poretka. Postaje očigledno, piše Nassehi, da se naš život mnogo jače orijentira prema postojećim, već oblikovanim obrascima nego što bismo to htjeli mi koji vjerujemo u iluziju individualizma.

Digitalno otkriće društva stoga je dovelo i do političkih razočaranja. Dok su liberalizacija i pluralizacija društva nakon Drugoga svjetskog rata bile povezane s nadom u mogućnost oblikovanja ili bolje rečeno preobražaja svijeta u bolji, digitalizacija društva pokazala je „da su pravilnosti stabilnije od politički formuliranih očekivanja.“
 

digitalizacija savršeno odgovara društvu

Kada digitalizacija ne bi savršeno „odgovarala ovom društvu, ona ne bi nikada nastala ili bi već odavno nestala“, glasi jedna od Nassehijevih osnovnih pretpostavki. Ali društvima i državama nikada nije stalo samo do prepoznavanju obrazaca, piše on, nego i do njihova stvaranja i stabiliziranja. A jednako tako funkcionira i digitalizacija. Nassehi obrće uzročno-posljedičnu vezu: „Obrada podataka nije nastala zbog računala, nego zbog centralizacije vlasti u nacionalnim državama, zbog planiranja gradova i njihova funkcioniranja, i zbog potrebe za brzim stavljanjem roba na raspolaganje.“

Nassehi dalje ističe da je digitalna sfera zbog umrežavanja podataka postala samoreferencijalni sustav: „Za umrežene podatke ne postoji izvanjsko, one su samo povratna veza u mediju sebe samih.“ To prema njemu nije nikakva novina. Filozof Edmund Husserl tako je, primjerice, znanstvenoj sferi predbacio samoreferencijalnost, navodeći kako je i znanost iz vida izgubila izvanjsko.
 

podaci udvostručuju svijet, ali ga ne sadrže

Moderna je prema Nassehiju puna zatvorenih sustava i nema bijega iz te „dinamike zatvorenosti“. Kao teoretičar sustava Nassehi, naravno, upućuje na Niklasa Luhmanna: „Sustavi se stabiliziraju tako što svoj prostor mogućnosti ograničavaju vremenom, tako što uništavaju kontingenciju, tako što stvaraju strukturu unutar koje osiguravaju strukturalne priključke.“

Već je izum tiskarskog stroja doveo do toga da knjige ukazuju samo još na druge knjige i sve više knjiga. Ako se od tada pokušavalo pojmiti svijet u obliku slova i riječi, onda digitalizacija prepoznaje svijet samo u njegovom podatkovnom obliku. U skladu s time, za današnji se trenutak može reći da su podaci „istovremeno bezgranični u svojim mogućnostima, ali radikalno ograničeni na same sebe. […] Podaci udvostručuju svijet, ali ga ne sadrže.“
 

ograničeni obrasci, ali beskonačna raznovrsnost

Živimo, dakle, u podatkovnoj matrici. Kao i u istoimenom klasiku SF-a, sve je teže proniknuti u svijet koji savršeno funkcionira iza bujice podatka ili ga preispitivati. Jer: „Funkcioniranje je neprijatelj refleksije.“

Sve u svemu, Nassehi nam želi otvoriti oči za spoznaju da digitalizacija nije ništa zaista novo ili čak nepoznato. Ne, digitalizacija je prema njemu „meso od mesa društva“, tj. ona je inherentna modernom društvu. Rezignirani zaključak u tom bi slučaju, međutim, mogao glasiti da ne postoji alternativa iznimno uspješnom binarnom kodu našeg digitalnog društva. Postoje samo 0 ili 1, ispravno ili pogrešno, moć ili nemoć. Ali taj se na prvi pogled ograničeni obrazac može gotovo beskonačno mnogo puta rekombinirati.