Jasmin Schreiber
Vratiti se u život plivajući

Pauli za život treba samo stan, malo novca i voljeni brat Tim. Kad on pogine u nesreći, ona padne u duboku depresiju. Trebat će joj roadtrip s jednim starim gospodinom, jednim psom i jednom kokoši kako bi iz nje ponovo izronila.

Marijanska brazda (Marianengraben) podmorski je ponor u Tihom oceanu u kojem se na maksimalnoj dubini od 11 000 metara ispod površine mora nalazi najdublja točka svjetskih oceana. Paula osjeća kao da ju je netko tamo potopio otkako se njezin mlađi brat Tim prije dvije godine utopio u moru. Tima je voljela kao nikoga drugog na svijetu, a on je ujedno bio i jedini s kojim nije imala problem bliskosti. Zbog njegove smrti pala je u duboku depresiju. Budući da od sprovoda više nije bila na Timovom grobu, terapeut joj savjetuje da ode upravo tamo. Paula ne želi nikoga sresti na groblju, pa stoga odluči otići noću. No čini se da nije sama: tamo naleti na umirovljenika Helmuta kako iskopava pepeo svoje prijateljice Helge. Prilikom zajedničkog bijega preko zida groblja Helgini ostaci prospu se preko Pauline odjeće. Helmut je bez oklijevanja povede sa sobom kako bi ponovo pokupio pepeo. Paula pritom sazna da Helmut želi otići na mjesto važno Helgi i njemu kako bi ga tamo prosuo. Paula mu se bez puno premišljanja priključi – i tako počinje skurilno putovanje natrag u život za dvoje ljudi slomljenoga srca.

U svom debitantskom romanu Marianengraben Jasmin Schreiber bavi se temom života, smrti i žalovanja. I Paula i Helmut pate zbog gubitka osobe koja im je bila najvažnija na svijetu, a ni ona niti on ne uspijevaju sami izaći iz žalovanja. Nedostaje im mreža koja bi ih podržala: Paula čak ni roditeljima ne dopušta da joj se približe, a Helmut je već doživio mnoge takve gubitke, tako da više ne želi ničije rame za plakanje.

vraćanje u život udvoje

Ali upravo ta dijeljena patnja omogućava članovima neobičnog dua da si međusobno pruže podršku. Oni razumiju zašto je nepodnošljiva pomisao da je voljena osoba u posljednjem trenutku mislila na njih, dok mi na taj dan kojim se sve mijenja gutamo staklenku majoneze ili ličimo zid u zeleno, iako tu boju uopće ne volimo. Samo iz tog razloga njih dvoje moći će na zajedničkom putovanju s Helmutovim psom Judy i kokoši Lutz jedno drugo izvući iz tuge duboke poput Marijanske brazde.
Paula opisuje to putovanje svojem bratu, kojemu se uvijek iznova obraća izravno u drugom licu jednine, što tekstu daje osobnu i neposrednu kvalitetu. U trenucima žaljenja Schreiber je najjača. Kad opisuje fotografiju koja pokazuje Pauline otkucaje srca onoga dana kad je dobila obavijest o Timovoj smrti i naziva je grafom koji prikazuje kako se srce slama, ili kad ona i Helmut razgovaraju o svojim voljenim osobama, tada to može biti dirljivo. Schreiber dobro poznaje tematiku, ona fotografira djecu koja preminu prije, za vrijeme ili ubrzo nakon rođenja, a ujedno kao volonterka skrbi o umirućim osobama. Ta iskustva omogućuju joj osjećajni i blagi pristup teškoj temi smrti.
 

tužno, ali i smiješno

Ali Marianengraben inije samo tužan roman, nego je i pun skurilnih i smiješnih trenutaka na kojima priča zapinje. Autorica prečesto pokušava unijeti još pokoji neobičan događaj ili uplesti neku ludu komponentu, pa pritom zanemari motivaciju likova. Zašto, primjerice, Paula odjednom na cesti pokupi ozlijeđenu kokoš i nazove ju Lutz? Na takvim mjestima dobro bi došlo malo više suzdržanosti.
S druge strane, Schreiber je kao školovana biologinja uspjela povezati strast prema moru brata Tima i sestre Paule i njezin utjecaj na njihov prisni odnos, kao i uplesti prirodoznanstvena opažanja i fenomene u Paulina razmatranja. Svako poglavlje označeno je dubinom u metrima koja se postupno smanjuje, sve do nule na kraju.
Nije jednostavno pisati o umiranju i gubitku. U oba slučaja riječ je o osobnim procesima, a s njima se svatko nosi drugačije. Tako je i put vraćanja u život izrazito individualan. Marianengraben pokazuje dva takva moguća puta od beskonačno mnogo mogućnosti. Pristup Jasmin Schreiber nije u potpunosti nov, no realizacija je simpatična. Opušten, jednostavan i tečan stil pisanja omogućava brzo čitanje i zabavan doživljaj. Riječ je o ugodnom debiju.