Robert Seethaler
Zbogom životu

Robert Seethaler suosjeća sa svjetski poznatim, smrtno bolesnim skladateljem i dirigentom Gustavom Mahlerom. Potonji plovi morem iz Amerike natrag u Europu, i to je njegovo posljednje putovanje. Ovaj iznimni glazbenik doživio je samo 50 godina.
 
 

Najnovije djelo austrijskog pisca Roberta Seethalera Der letzte Satz, tanka je knjižica od 128 stranica posvećena posljednjem putovanju Gustava Mahlera – prelasku oceana put Europe. Najslavniji dirigent na prijelazu iz kasne romantike u modernu i veliki austrijski skladatelj otputovao je 1911. godine drugi put iz New Yorka, zajedno sa ženom Almom koja je od njega bila mlađa 19 godina i kćeri Annom. Dok smrtno bolesni Mahler sjedi na palubi prekooceanskog broda, a njegovu obitelj naziremo tek u pozadini – u potpalublju, on se sa sjetom prisjeća događaja iz svog života.

životne prekretnice jednog glazbenika

Mahler se tako prisjeća prvog susreta s najljepšom i najpoželjnijom ženom Beča, njihova vjenčanja i kćeri Marije i Anne, kao i smrti prvorođene Marije. Njegove misli dotiču se i ljubomore koja ga je morila – žena ga je prevarila s jednim „graditeljem“ – kao i susreta sa Sigmundom Freudom koji je zbog toga uslijedio, i koji je trajao samo jedno popodne. Graditelj je arhitekt Walter Gropius, no čitatelj to ne saznaje izravno. Iza Mahlera je deset godina vođenja Bečke dvorske opere u ulozi glazbenog ravnatelja, kao i angažmani u Metropolit-anskoj operi i pri Njujorškoj filharmoniji kojoj je bio šef dirigent.

može li se glazba opisati?

Robert Seethaler piše uobičajeno lakonskom manirom – ovdje možda i tračak prejednostavnom. Čitateljska publika tako ne saznaje puno o Mahleru, a uvidi čitatelja ovise o pozadinskom znanju. No, čitanje nas svejedno uvodi u ugodan tok, dok Seethalerove jasne i jednostavne rečenice pružaju značajan prostor za osobno tumačenje. Knjiga ne pruža uvid u Mahlerova postignuća, nego kako Mahler jednom mladom mornaru kaže: „O glazbi ne možemo govoriti, jer za to nemamo jezik. Glazba postaje loša čim je pokušamo opisati.“ Tko zna, možda bi Seethaler i uspio opisati Mahlerovu glazbu da je pokušao? Je li riječ o tome da je autor sebi olakšao posao, ili to možemo protumačiti kao Mahlerovu nesklonost da u danom trenutku o svojoj glazbi govori s mladim mornarom? Znatiželjnici s nedovoljno znanja o vrsti glazbe koju je Mahler skladao u svakom su slučaju upućeni na vlastito istraživanje.
 
Još nešto upada u oko: mladi mornar simpatičan je lik koji suosjećajno brine za bolesnog putnika, no, nažalost, nije u cijelosti prikazan na uvjerljiv način. Njegov način govora izrazito je sličan Mahlerovom kad, primjerice, ustvrdi: „Stariji kažu da su to duše utopljenika. Ne mogu više izdržati tamu, pa traže svjetlo.“ Lijepo rečeno, no to ipak nije izričaj kakav bi se očekivao od mladića koji poslužuje čaj, a čiji se govorni repertoar inače sastoji od fraza poput: „Razumije se samo po sebi, gospodine dirigentu!“
 

bonus za znatiželju

Čitatelju će znatiželju možda pobuditi rečenice poput onih o neopisivosti glazbe – naročito ako o Gustavu Mahleru znaju malo, ili pak ne znaju ništa. Seethalerovo djelo, međutim, dobiva novo značenje nakon jednostavnog i brzog istraživanja. Što čovjek više zna o Mahlerovoj biografiji, ljudima i stvarnim događajima iz njegova života, to će se dragocjenije i nježnije doimati Seethalerove rečenice o umjetniku. Čitatelj tako može birati između dvije mogućnosti: pročitati Der letzte Satz i po drugi put, ili pak unaprijed saznati nešto više o Mahlerovom životu i djelu.