100 godina Bauhausa
Bauhaus, gledan s jugoistoka
100 godina Bauhausa: pripreme za jubilarnu 2019. godinu u punom su jeku. Odjednom se grade tri nova muzeja, a planira se i pravi maraton aktivnosti. Kako bi se unaprijed došlo do uvida u nova zbivanja, skupina arhitektica, kustosa i povjesničarki umjetnosti i arhitekture iz jugoistočne Europe otputovala je na poziv Goethe-Instituta na povijesne lokacije Bauhausa – u Weimar, Dessau i Berlin.
Gotovo nijedan drugi pokret nije do te mjere utjecao na umjetnost i arhitekturu moderne kao Bauhaus. Očekivanja su, dakle, visoka: kako će Njemačka proslaviti ovaj jubilej? Hoće li se, povrh povijesne obrade, ideja Bauhausa moći pokazati produktivnom i za sadašnjost? Mnogi sudionici skupine stručnjaka koja je tjedan dana pratila tragove Bauhausa, od mjesta njegova osnutka u Weimaru preko Dessaua do Berlina, već godinama se teorijski bave Bauhausom, ali još nikada nisu bili na licu mjesta.
„Posjet Weimaru ukazao mi je na političke korijene Bauhausa“, sažima svoje iskustvo Miško Šuvaković, umjetnik i povjesničar umjetnosti iz Beograda. „On nije nastao iz univerzalističke estetske teorije, nego je sasvim konkretno potekao iz socijaldemokratske politike Weimarske Republike.“ Doduše, danas se u gradu Weimaru, u kojem je "Državni Bauhaus" 1919. godine osnovan kao umjetnička škola Waltera Gropiusa, malo što osjeća kad je riječ o progresivnim idejama tog pokreta: „Weimar se identificira s klasicima Goetheom i Schillerom, dok se Bauhaus, Buchenwald i Drugi svjetski rat tek trebaju integrirati,“ komentira grčki arhitekt Loukas Bartatilas, organizator putovanja i doktorand na Sveučilištu Bauhaus u Weimaru. Iako se Weimar uglavnom percipira kao tradicionalan povijesni grad, posjet majstorskim kućama i zgradi Bauhausa koje je Walter Gropius osmislio u Dessauu 1925. i 1926. godine predstavlja arhitektonski vrhunac putovanja: „Tek u Dessauu sam uistinu osjetila da se nalazim u laboratoriju moderne“, kaže tako Aida Abadžić Hodžić, povjesničarka umjetnosti iz Sarajeva.
A Berlin je, kao treća stanica putovanja, naišao pak na proturječne dojmove: „U Berlinu smo vidjeli kako je teorija Bauhausa pretočena u beton“, kaže kustos Ali Kemal Ertem iz Izmira. „Naročito mi je tura kroz hanzeatsku četvrt pojasnila odakle moderni turski arhitekti i dizajneri uzimaju svoje ideje.“ Građevine IBA-e iz 1957. godine oduševljavaju, kao i posjet kući Miesa van der Rohea i kazalištu, no današnje bavljenje Bauhausom u Berlinu i dalje je nejasno: „Uloga berlinskog Arhiva Bauhausa čini se pasivnom, a pripreme za jubilej su decentralizirane. Kao da u tim pripremama nedostaje nešto u vezi s Berlinom,“ sažima kustosica Vesna Meštrić iz Zagreba.
Unatoč kritici struke, tek se na putovanju moglo shvatiti da se Bauhaus mora promotriti i u lokalnom kontekstu te da se valja baviti svakodnevnim problemima gradova o kojima je riječ. „Od muzeja Bauhausa i jubilarnih projekata očekujemo da budu najprogresivniji u cijelome svijetu, no priča odjednom postaje složenija kad uzmemo u obzir lokalni kontekst”, kaže Aida Abadžić Hodžić, osvrćući se pritom i na gradić Dessau, u koji hodočaste turisti iz cijeloga svijeta zainteresirani za arhitekturu, a stanovnici Dessaua i dan-danas ne snalaze se najbolje sa svojom modernom baštinom. Vidjeti Bauhaus u njegovim lokalnim stanjima važna je spoznaja putovanja, a s time se slaže i arhitektica Derin Inan iz Ankare: „Svaki grad Bauhausa ima svoju priču, koju su uvijek iznova pisali majstori i učenici te škole, polazeći od raznih pretpostavki. Bauhaus se uvijek iznova morao dokazivati, a majstori su odlazili u svijet, šireći i umnožavajući svoju poruku.“ To što se Bauhaus ne može reducirati na jednu veliku pripovijetku, a kamoli tek na jedan građevni stil, stručnjaci iz jugoistočne Europe u konačnici zapravo vide kao priliku. „Možda je upravo Grand Tour moderne ono istinsko iznenađenje“, zaključuje Deniz Ova, direktorica Bijenala dizajna u Istanbulu, ukazujući pritom na rutu putovanja sa 100 „mjesta Bauhausa“ u Njemačkoj osmišljenu povodom jubileja.
Stručnjaci su, sve u svemu, očekivali efikasnije planiranje jubileja, oko čega su imali jednoglasno mišljenje, no odmah su ga i relativizirali, i to zbog činjenice da dolaze iz zemalja u kojima mnoge strukture ne funkcioniraju, dok se od njemačkih kulturnih institucija očekuju savršeno isplanirani muzejski i izložbeni koncepti. Dakle, nije samo domaća publika u Njemačkoj iznenađena da nijedan muzej, po svoj prilici, neće biti dovršen na vrijeme. No, unatoč tome, kako kaže Deniz Ova, "u Njemačkoj se raspravlja o konceptima triju muzeja za Bauhaus, dok u Turskoj nemamo niti jedan jedini muzej turske arhitekture ili dizajna. A ne postoji ni zbirka koju bismo u takvom jednom muzeju mogli izložiti.“ No, zbirka ne može biti sve: „Moramo se baviti i onim što ne znamo o Bauhausu.“
I za Yiorgosa Hadjichristoua, arhitekta iz Nikozije, rasprava o Bauhausu obuhvaća daleko više od muzeja i povijesti arhitekture: „Bauhaus nudi mogućnost drugačijeg promišljanja o gradovima i društvu. Možemo započeti jedan otvoreni proces. Izgradnja muzeja objedinjuje puno silnica i ne vodi nužno naprijed kad je riječ o tom promišljanju.“ Arhitektica Maria Kyrou iz Soluna ukazuje na činjenicu da je Bauhaus stvorio „novu verziju historijskog kolektiva i pojedinca“. Zašto, dakle, Bauhaus ne bi mogao dati impuls za rješavanje neodgodivih problema sadašnjice, kao što je, primjerice, stambeno pitanje? Kako to objašnjava Miško Šuvaković, svaka generacija pruža nove interpretacije Bauhausa i postavlja pitanje tko je danas avangarda u arhitekturi i umjetnosti.
Da je njemački jubilej relevantan i za gradove jugoistočne Europe, potvrđuje arhitektica Brîndușa Tudor iz Bukurešta: „Jubilej Bauhausa izvanredna je prilika da usmjerimo pozornost na arhitekturu nastalu u Bukureštu između dva svjetska rata. Dobar dio tih zgrada slabo je poznat i u lošem stanju. Potreban nam je nacionalni program spašavanja.“ I u Turskoj postoji potreba za istraživanjem: „Bauhaus je bio temelj poduke na mnogim školama arhitekture. U Turskoj u pedesetim godinama prošlog stoljeća nije bilo lako prenijeti ideje Bauhausa . Bilo bi stoga zanimljivo vidjeti kako su te ideje putovale kroz vrijeme“, kaže Ali Kemal Ertem.
Linije koje spajaju Dessau i jugoistočnu Europu protežu se preko arhitektonske baštine i teorije, a u mnogim slučajevima i preko biografija, no i šire: „Proučavanje opusa učenika Bauhausa poput Selmana Selmanagića može nas dovesti do pitanja kako mladi arhitekti danas u Selmanagićevom rodnom gradu Srebrenici rješavaju društvene probleme,” kaže Aida Abadžić Hodžić.
Uvijek se iznova pojavljuje teza da o Bauhausu, doduše, ima puno informacija, no nitko ne može točno reći što Bauhaus zapravo jest. Zašto je bavljenje Bauhausom danas uopće još zanimljivo? Kako stoje stvari u vezi s rodnom tematikom, koju poznajemo pod terminom gender issue; u kojoj se mjeri cijeni žene koje su obilježile Bauhaus? Zašto su neki glasovi u kontekstu recepcije Bauhausa premalo zastupljeni, prisjetimo li se samo drugog direktora Bauhausa, komunista Hannesa Meyera? Preostaje nam nadati se da se 2019. godine u Dessauu, Weimaru i Berlinu neće raspravljati samo o povijesnom Bauhausu, nego i o ovim pitanjima.
Izjave:
- Brîndușa Tudor, arhitektica, Bukurešt:
- Maria Kyrou, arhitektica, Solun:
- Derin Inan, arhitektica, Ankara:
- Yiorgos Hadjichristou, arhitekt, Nikozija:
- Loukas Bartatilas, arhitekt, Atena
- Miško Šuvaković, umjetnik i povjesničar umjetnosti, Beograd
- Aida Abadžić Hodžić, povjesničarka umjetnosti i filozofkinja, Sarajevo: (OK)
- Ali Kemal Ertem, kustos, Izmir:
- Vesna Meštrić, kustosica, Zagreb:
- Deniz Ova, direktorica Bijenala dizajna, Istanbul