100 godina Bauhausa
O Bauhausu

Bauhaus je osnovan 1919. godine u Weimaru pod vodstvom arhitekta Waltera Gropiusa, s namjerom da se sjedine umjetnost i umjetnički obrt. Cilj škole bio je obrazovanje novog tipa umjetnika koji je trebao razvijati proizvode u području dizajna ili arhitekture, prikladne za masovnu industrijsku proizvodnju.

Učilo se u jednoj od školskih radionica u kojima se usporedno odvijalo praktično obrtničko obrazovanje i teorijske rasprave o pitanjima oblikovanja, pod vodstvom dva majstora-voditelja radionica – majstora obrta i majstora forme. Škola je pokrenuta s idejom da se oblikuju životni procesi, a time i društvo u cjelini. Pritom je u središtu pozornosti bilo stvaranje "Gesamtkunstwerka", i to zajedničkim radom. Istovremeno, interdisciplinarnost i eksperimentalno isprobavanje bile su presudne komponente pedagoškog usmjerenja.
Jedan jedinstveni Bauhaus nikad nije postojao, a ta škola nipošto nije posebno njemačka pojava. Naprotiv – škola i njena mreža doimaju se kao kulminacijska točka raznih avangardnih strujanja. U Bauhausu su podučavali i učili arhitekti i arhitektice, likovni umjetnici i umjetnice, obrtnici i obrtnice, znanstvenici i znanstvenice, pedagozi i pedagoginje te plesači i plesačice iz cijeloga svijeta. Jednako heterogeni bili su njihovi motivi i gledišta u vezi s umjetničkim produkcijama.
Već za vrijeme postojanja škole bilo je pokušaja da se ujednače djela nastala u okružju Bauhausa. Ta nastojanja potjecala su i od samog Bauhausa, kako bi se taj pokret bolje afirmirao spram svojih suparnika. Istovremeno je uslijedio razvoj Bauhausa kao brenda, kako bi stjecao nove narudžbe i postao poznatiji. Tu tendenciju podržavali su i kritičari i kritičarke te povjesničari i povjesničarke, tako da je s vremenom nastala slika jedinstvenog „Bauhausa“.
Nakon samo 14 godina školu su morali zatvoriti, s obzirom na političku i društvenu situaciju. Bauhaus je zbog jačanja nacionalsocijalista u tri navrata bio primoran promijeniti sjedište. Najprije se nakon petogodišnjeg djelovanja iz Weimara preselio u Dessau, da bi se 1931. godine izmjestio u Berlin, gdje je 1933. zauvijek zatvoren. Nijedan od tri direktora – Walter Gropius (1919.-1928.), Hannes Meyer (1928.-1931.) i Ludwig Mies van der Rohe (1931.-1933.) – nije uspio opstati u Njemačkoj, tako da su mnogi bauhausovci bili primorani emigrirati.

Pedagogija

Obrazovni program Bauhausa dijelio se na dva područja: pripremni tečaj i naukovanje u jednoj od radionica. Najprije bi svaki učenik i svaka učenica na pripremnom tečaju dobili temeljno obrazovanje, za vrijeme kojeg se eksperimentiralo s formama, bojama i materijalima. Struktura pripremnog tečaja nije bila strogo zadana, nego je ovisila o pristupu konkretnog nastavnika. Prvi nastavnik na pripremnom tečaju bio je Johannes Itten, koji se u nastavi držao reformskih pedagoških metoda. Za razliku od tradicionalnog koncepta kopiranja uzora, Itten je u središte umjetničkoga rada stavio subjektivno poimanje učenika i učenica. Nakon njegova odlaska pripremni tečaj su preuzeli László Moholy-Nagy i Josef Albers. Obojica su poseban naglasak stavljali na percepciju i svojstva materijala. Na njihovim su satovima, primjerice, nastale taktilne ploče koje su predočavale raznoliku haptiku materijala. Poimanje i reproduciranje prostornih struktura također su bili sastavni dio nastave.
Tkalačka radionica, stolarska radionica, metalska radionica, kazališna radionica, tisak i reklama, radionica slikanja na staklu i zidnoga slikarstva, keramika, radionica plastike – u jednoj od tih radionica svaki učenik i svaka učenica Bauhausa dobivali bi obrtničku poduku prema konvencionalnom konceptu obrazovanja obrtničkih pomoćnika. Trogodišnje naukovanje završavalo bi ispitom za obrtničkog pomoćnika, upotpunjeno Bauhausovom diplomom. Doduše, struktura Bauhausovih radionica razlikovala se od obrazovanja u konvencionalnim obrtničkim radionicama: pored obrtnički obrazovanog voditelja radionice, svaku je radionicu vodio i majstor forme, a to su najčešće bili nastavnici i nastavnice s umjetničkom osnovom. Na taj način zajedno su se odvijale praktična i teorijska rasprava.
No, nisu svi učenici i učenice mogli slobodno birati u kojoj radionici se žele obrazovati. Učenice bi tako većinom svrstali u tkalačku radionicu, u počecima čak nazivanu „ženska klasa“. Tek rijetke žene, poput primjerice Marianne Brandt ili Were Meyer-Waldeck, uspjele su se izboriti za mjesto u drugim radionicama.

 
Arhitektura

„Krajnji cilj svakog likovnog djelovanja jest gradnja.“ Usprkos tom zahtjevu – da se sudjelovanjem svih Bauhausovih radionica grade građevine – prvi arhitektonski projekti realizirani su tek nakon preseljenja škole u Dessau. Arhitektonsko obrazovanje postalo je dostupno tek od 1927. godine, i to nakon otvaranja radionice za graditeljstvo pod vodstvom Hannesa Meyera. Osim prostornog planiranja grada, nastava je obuhvaćala i učenje konstrukcije, izradu projekata i građevinskih nacrta.
U Dessauu su grad i privatni građevinski investitori Bauhausu u niz navrata omogućili da se aktivira i u građevini. Tako su, primjerice, pored školske zgrade nastale majstorske kuće, kao i zgrada zavoda za zapošljavanje. Povrh toga, to je omogućilo izgradnju prostranog naselja u Dessau-Törtenu pomoću predgotovljenih građevinskih elemenata proizvedenih na tekućoj vrpci. Pritom je pokret bio orijentiran na industrijske postupke i industrijske materijale poput stakla i čelika, jednako kao i u osmišljavanju predmeta. Funkcionalno usmjeren pristup oblikovanju temeljio se na preciznoj analizi zahtjeva.
Sve su građevine projektirane i realizirane u sklopu privatnog arhitektonskog biroa Waltera Gropiusa, uz sudjelovanje zaposlenika i studenata Bauhausa. Istovremeno su razne radionice škole bile zadužene za opremanje zgrade. Ta uska povezanost institucionalnih i privatnih interesa redovito je nailazila na kritike. Ni tijekom mandata direktora Hannesa Meyera ta se situacija nije bitno promijenila. Povrh Savezne škole Općeg njemačkog saveza sindikata (ADGB) u Bernauu, pod Meyerovim su vodstvom nastale i stambene jedinice s balkonima (Laubenganghäuser) u Dessauu, koje je prvi put projektirao i realizirao Graditeljski odjel Bauhausa. S druge strane, Mies van der Rohe dodatno je naglasio težište na arhitekturi, i to na način da je ukinuo strukturu radionica, a naukovanje je preusmjerio na čisto arhitektonsko obrazovanje. Razni direktori u velikoj su mjeri odredili stil konkretnih građevinskih projekata, tako da ne možemo govoriti o jednom jedinstvenom „Bauhaus stilu“. Naprotiv, zbog heterogenih gledišta i pozadina osmišljeni su razni pristupi rješenjima u području moderne arhitekture.

 
Oblikovanje proizvoda/Dizajn

Geometrijski, crno-bijel, industrijski – tako izgleda „Bauhausov dizajn“ u predodžbi mnogih. Naročito je namještaj od savijenih čeličnih cijevi Marcela Breuera ušao u povijest kao klasik dizajna. Dizajn se nije predavao kao samostalan predmet. Umjesto toga, obrazovanje se odvijalo u jednoj od radionica, poput tkalačke ili stolarske, gdje je praktični rad bio povezan s teorijskim pitanjima oblikovanja.
U početnoj fazi škole, povezanost s obrtničkim radom bila je očita. U radionicama su prvenstveno nastajali ručno rađeni unikati, koji su se u međuvremenu pretvorili u „vrijedna“ umjetnička djela. Najkasnije s motom Umjetnost i tehnika – jedno novo jedinstvo, koji je Walter Gropius proklamirao 1923. godine, oblikovanje prototipova za industrijsku proizvodnju došlo je u prvi plan. Pitanja oblikovanja trebalo je razmatrati na temelju precizne analize problematičnih područja i materijala. Tako su osim namještaja od savijenih čeličnih cijevi nastali i drugi uspješni proizvodi, poput svjetiljki za firmu Kandem ili uzoraka tapete za poduzeće Rasch. Projektiranje prototipova potaknulo je i rasprave o razumijevanju autorstva i odnosa između umjetnosti i dizajna. Stoga je često dolazilo do sukoba oko patenata i licenci, budući da su autorska prava nastojali zaštititi dizajneri i dizajnerice, ali i sam Bauhaus.
Hannes Meyer svojim je sloganom potrebe naroda umjesto potrebe za luksuzom stavio naglasak na socijalne potrebe oblikovanja, što je trebalo ostvariti pristupačnim proizvodima Bauhausa.
Profesionalna komercijalizacija Bauhausovih proizvoda nije bila od presudnog značaja samo za ekonomski opstanak, nego i za popularnost škole. Podrazumijevala je i oblikovanje svih pisanih dokumenata Bauhausa, od vlastitih publikacija pa sve do zaglavlja pisma ili završne diplome. Čak je i njemački pravopis bio preinačen: „sve pišemo malim slovima, jer time štedimo vrijeme“.

 

Likovna umjetnost

Namjenska usmjerenost programske koncepcije Bauhausa gotovo da se doima neuskladivom s područjem likovne umjetnosti. A upravo su velika imena, poput Paula Kleea, Vasilija Kandinskog, Lyonela Feiningera, Gerharda Marcksa, Oskara Schlemmera, Johannesa Ittena, ali i Georga Muchea, ta koja danas povezujemo s Bauhausom. Premda obrazovanje slobodnih umjetnika i umjetnica nije bilo proglašeno ciljem škole, likovni umjetnici činili su značajan dio nastavnika Bauhausa. Povrh predavanja u sklopu teorijskih tečajeva na temu znanosti o formi i bojama, kao i sudjelovanja u osmišljavanju pripremnog tečaja, ti su umjetnici često predavali u radionicama kao majstori forme. Iako su radionice zajednički vodili majstor forme i majstor obrta, ulozi majstora forme uvijek se pripisivala veća važnost. Tu se neravnotežu moglo dijelom prevladati tek nakon što su prvi apsolventi i apsolventice koji su položili završni ispit počeli predavati u Dessauu kao mladi majstori. Utjecaj i važnost likovne umjetnosti u Bauhausu bili su stalni predmeti spora. U Dessauu je posao predavača likovnih umjetnika i umjetnica bio ograničen na predavanje osnova studentima. Istovremeno su Kandinski i Klee nudili slobodne slikarske klase, koje su se dijelom održavale čak i u njihovim privatnim ateljeima. No, Bauhaus je uvijek bio i sastajalište i generator impulsa za umjetničku avangardu, profitirajući pritom od glasovitosti svojih „velikih“ slikara. Osim brojnih izlaganja, objavljen je i niz Bauhausovih knjiga, uključujući djela kao što su Točka i linija na ravnini (Punkt und Linie zur Fläche) Kandinskog ili Bespredmetni svijet (Die gegenstandslose Welt) Kazimira Maljeviča.
 

Fotografija / Film

Mnogobrojne fotografije dokumentiraju život u Bauhausu, prikazujući i svakodnevicu i ono inscenirano. Budući da su kamere početkom 20. stoljeća postale pristupačne zahvaljujući masovnoj industrijskoj proizvodnji, mnogi bauhausovci i bauhausovke koristili su novi medij za brze snimke trenutka. Osim što su se fotografijom bavili i na umjetnički način, kako se to vidi na fotogramima koje potpisuje László Moholy-Nagy, njihova Nova vizija – skupni pojam za avangardističke tendencije fotografije u 1920-im godinama – odražavala se i u začudnim detaljima slika, ekstremnim perspektivama i novim motivima. Osim Moholy-Nagyja i njegove žene Lucije Moholy, kao Bauhausovi fotografi i fotografkinje naročito su poznati Erich Consemüller, T. Lux Feininger, Umbo i Walter Funkat. Tehničke postupke i mogućnosti fotografije pripadnici i pripadnice Bauhausa uglavnom su učili zajedno i jedni od drugih. Tek 1929. godine pokrenuta je fotografska klasa pod vodstvom Waltera Peterhansa, zahvaljujući kojoj je školska zgrada u Dessauu dobila tamnu komoru.
Fotografija je korištena i u svrhu dokumentacija i publikacija. Tako je Lucia Moholy ovjekovječila Bauhausove proizvode i zgradu izolirano od njihove okoline. Elemente slike koji smetaju retuširalo bi se kako bi se objekt pojedinačno istaknuo u prostoru. To potpuno oslobađanje od okoline dodatno je osnažilo jedinstvenu sliku Bauhausa.
Slično je bilo i s korištenjem medija filma. Bauhaus je s više priloga sudjelovao u filmskom nizu Kako živjeti zdravo i ekonomično? U nekoj vrsti reklamnog filma o „arhitekturi Bauhausa“ tako su među ostalim prikazali snimke eksterijera i interijera majstorskih kuća u Dessauu, u kojima Walter Gropius supruzi Ise objašnjava prednosti moderne, racionalne kuhinje.

Glazba / Kultura zabava

Osim kazališnih komada, izvedbi, koncerata i plesnih predstava, velike zabave poput zabave sa zmajevima ili lampionima bile su sastavni dio života u Bauhausu. Kao što je Gropius naznačio u Bauhausovom manifestu, zajedništvo majstora i studenata potrebno je njegovati i van posla. Ta druženja i zabave često su se odvijali uoči kulturnih događanja. Povrh društvene komponente, to je omogućilo i umjetničke eksperimente.
Sve su radionice zajedno pripremale zabave. Uložen trud bio je izniman, a pripreme bi počele tjednima prije samog događanja. Tako su osim izrade kostima i maski dekorirane i zgrade, a osmišljene su i pozivnice ili plakati. U Weimaru su te prigode predstavljale važan događaj u gospodarski teškim vremenima u kojima bi izostajale narudžbe. Isto tako, zabave su bile važan dio unutarnje i vanjske komunikacije u Bauhausu. Velike kostimirane zabave i zabave sa zmajevima bile su značajni javni događaji koji su privlačili posjetitelje i posjetiteljice iz okolice i izdaleka, time dodatno jačajući glasovitost Bauhausa. U sklopu zabava bilo je i književnih večeri s Else Lasker-Schüler, plesnih performansa Grete Palucca i predavanja El Lissitskog. Povrh toga, pokrenut je i Bauhausov glazbeni sastav, koji se izvorno pretežno oslanjao na improvizaciju. Taj sastav osmislio je i legendarnu melodiju za međusobno prepoznavanje bauhausovaca („Bauhaus-Pfiff“) kao poziv na ples. Kasnije su se glazbenici sve više orijentirali prema utjecajima jazza, uz sve izraženiju profesionalizaciju.
Osim službenih zabava, organizirane su i zajedničke proslave važnih osobnih događaja, primjerice kad je Vasilij Kandinski dobio državljanstvo.

Kazalište / Ples

Erich Consemüller, Bauhausova pozornica u Dessauu, 1927., Zaklada Bauhaus Dessau, © Dr. Stephan Consemüller
I pozornica Bauhausa temeljila se na zajedničkom djelovanju, slično radu u radionicama. Pozornica je kao veliko eksperimentalno polje za tijelo i prostor također nudila mogućnost stapanja raznih umjetnosti.
Kazališna radionica osnovana je 1921. godine pod vodstvom Lothara Schreyera u Weimaru. Schreyer je prije toga sudjelovao u kazalištu ekspresionista Sturm-Bühne u Berlinu, a zatim se i u sklopu Bauhausa posvetio ekspresionističkim kazališnim inscenacijama. Tako je kazališna klasa izvodila komade poput Mjesečeve igre (Mondspiel) i Raspeća (Kreuzigung). Već 1923. godine Schreyera je zamijenio Oskar Schlemmer koji je trajno obilježio kazališnu klasu. U zaokretu od klasičnog kazališta, studenti kazališne klase koncentrirali su se na likovne scenske elemente i suočavanje s novim oblicima percepcije. Dva Schlemmerova komada naišla su i na značajan međunarodni odjek. U Trijadskom baletu (Das Triadische Ballett) u središtu pozornosti bio je apstraktni, upravo mehanički „ples“ koji se pretvara u studiju pokreta, koristeći pritom predimenzionirane geometrijske „maske za cijelo tijelo“. U Plesu s motkama (Stäbetanz) glumci i glumice kretali su se u zatamnjenom prostoru u crnim kostimima s dugačkim letvama na tijelu, stvarajući time apstraktne forme. U Dessauu je pozornica označavala središte nove školske zgrade, a ujedno se mogla spojiti sa susjednom kantinom, pretvarajući se tako u dvostruko veći prostor. Kazališna radionica financijski je uvijek bila u slabijem položaju u usporedbi s drugim radionicama. Nakon odlaska Oskara Schlemmera naposljetku je i ukinuta.
Plesne predstave često su se odvijale i izvan djelovanja kazališnih klasa. Tako su, primjerice, na Bauhausovoj pozornici plesale Gret Palucca i njezina učenica Karla Grosch.