Humor i crtež kao univerzalni jezik

Booboo Tannenbaum
© Maja Bosnic

Razgovor s grafičkom dizajnericom i ilustratoricom Booboo Tannenbaum

Od kulture se raste. (A to je dobro, jer kad nisi velik, ne vidiš preko zida) - tako glasi tekst, uz prateću ilustraciju, ispisan na jednom od prvih plakata iz Vizkulturine kolekcije Plakatiranje, još tamo iz «davne» 2013. godine, a potpisuje ga ilustratorica i dizajnerica Booboo Tannenbaum. Taj mi natpis i dan danas, tik ususret proslavi 5 godina djelovanja Vizkulture, još uvijek zvoni u ušima kao precizan soundtrack svega onog što smo s ovim projektom htjeli napraviti. Upravo ta suptilna doza ironije u nečem jako ozbiljnom često je karakteristika radova Booboo Tannenbaum. Ova duhovita dama svoje je «pravo ime» sakrila iza pamtljivog «stage» imena koje je, kao ona i njeni radovi, humorističnije i zabavnije te puno više ide uz njen karakter negoli neko standardno, s nezaobilaznim dosadnim dijakriticima. Ilustracije, crteži, grafike i vizualni identiteti Booboo Tannenbaum sve su samo ne dosadni i predvidivi, pršte hihotanjem, veseljem, slasticama, svakojakim životinjama (uz nezaobilaznu Anušku, njenog vjernog psa) i taman umjerenim sarkazmom. Sigurno je (a možda mi zbog ovog napeče torta i kolača) da je mnogo mladih ilustratora i crtača danas na hrvatskoj sceni prezaposleno i jako puno angažirao baš zahvaljujući Booboo, koja je u posljednjih desetak godina, zajedno s još nekoliko kolega, utrla put nekim novim stilovima i autorskim ilustracijama kao nezaobilaznom segmentu vizualnog komuniciranja kulturnih i kreativnih industrija. Zahvaljujući blaženoj freelancerskoj poziciji, koja samostalnim autorima često omogućuje dislociranje i rad na daljinu, Booboo je posljednje tri godine svoj dom (ljubav, trajnu inspiraciju i kilometre parkova) pronašla u Berlinu. I dalje je stalno angažirana na projektima u Hrvatskoj, surađuje s klijentima širom Europe, a polako nalazi svoje mjesto i na berlinskoj sceni, aktivno radeći na svom njemačkom humoru. S Booboo smo se napričali o njezinim radovima, stilu, klijentima, berlinskoj sceni i hrpi ostalih tema kroz razgovor koji će vam, nadam se opušteno i duhovito, najbolje predstaviti njen opus.
 

  • Dia:Formen: Booboo Tannenbaum © Maja Bosnic

    Dia:Formen: Booboo Tannenbaum

  • Dia:Formen: Booboo Tannenbaum © Maja Bosnic

    Dia:Formen: Booboo Tannenbaum

  • Dia:Formen: Booboo Tannenbaum © Maja Bosnic

    Dia:Formen: Booboo Tannenbaum


Prije koliko vremena si se doselila u Berlin i kako je uopće do toga došlo? Koliko je prošlo vremena od kada si prvi put tu bila, dok nisi odlučila doći živjeti, i koji je zapravo glavni razlog zašto si otišla iz Hrvatske?

 
Nedavno sam pozbrojila da sam na relaciji Zagreb-Berlin već tri godine i to mi je zaista nevjerojatno jer mi se čini da sam tu puno kraće. Ono što je u cijeloj toj priči najblesavije (i toliko tipično za mene) jest da nikad nisam planirala život u Berlinu, koliko god da sam se tu uvijek osjećala kao doma. Zbog političke klime u Hrvatskoj, odlazila sam sve češće i na sve dulje periode, jer mi u zemlji gdje nam ekstremna i konzervativna desnica kroji svima živote nije pretjerana radost živjeti. Međutim, konkretniju odluku o tome da mi Berlin postane drugi dom nametnula mi je Anuška, koja mi je tijekom šetnje u Humboldthainu našla dečka. Prišla je Konstantinu, sjela uz njega i ni makac. Valjda joj je bio pun kufer nazočiti mojim ljubavnim brodolomima sedam prethodnih godina. 

 
Krenimo s, čim drugim nego tvojim humorom? Poznato mi je odavno, a vjerujem da će biti i svima koji prelistaju tvoje radove (i pročitaju ovaj intervju) koliko si duhovita na hrvatskom, a rekao bih da je slično i na engleskom jeziku. Je li ti "teže" biti duhovita na drugom jeziku? I što je s njemačkim? Odlično ga pričaš pa me zanima što misliš, kada ćeš kroz svoje radove moći biti (jednako) zabavna i humoristična na njemačkom?

Bože sačuvaj, na njemačkom sam smrtno dosadna! Imala sam ovdje u Berlinu u jednom trenutku krizu, gdje mi više uopće nije bilo jasno tko sam, jer sam shvatila da mi je karakter na različitim jezicima potpuno drugačiji. Prijatelj, također stranac, mi je nedavno rekao nešto što mislim da je apsolutno točno - kad odseliš u zemlju gdje se ne govori tvoj jezik, potpuno izgubiš karakter i onda ga na novom jeziku moraš ponovo izgraditi. To je, barem meni koja se uvijek oslanjam na verbalni humor i bogatstvo jezika, jako teško. Moje englesko i hrvatsko ja su dosta slični, od malena sam anglofil i taj moj tip humora i igre riječima sam bez problema 'prevela' na engleski. No na njemačkom sam sama sebi nepodnošljiva, pričam nekom nešto, a u glavi mi se samo vrti monolog – «kakve su ovo dosadne gluposti, prestani»! Nedavno sam upoznala neku Dankinju i, nakon dvadeset minuta mučne konverzacije na njemačkom, ona me u očaju pogledala i pitala – «could we please talk in English? I am really funny in English!». Palo mi je na pamet da bih to trebala otisnuti na vizitku - Booboo Tannenbaum. Really funny in English. 
 

Reci mi nešto o svom ilustratorskom stilu, onako kako ga ti vidiš? Kako si ga formirala, koliko ga mijenjaš, što utječe na neke promjene, osvježenja i nove elemente koje uvodiš, i kako ga «brusiš»?

 
Meni se uvijek čini da nemam jedan čvrsti stil, nego da sa svakim novim projektom stil pokušavam prilagoditi karakteru zadatka. Možda to dolazi iz činjenice da sam školovana kao grafički dizajner, primijenjeni umjetnik (divan izraz!) pa mi je na umu točna prezentacija samog proizvoda, a ne samo mog stila. Konstanta je uvijek humor, tog mora biti, pa makar u tragovima. Često mi se čini da zbog hrpe posla i rokova neke projekte ne stignem ni promisliti jer, ako imam dva dana, ne stignem pet dana najprije razmišljati o načinu egzekucije, već se praktično odlučim na onaj u kojem sam najsigurnija. Međutim, ne volim se predugo vrtiti u poznatoj formi, budem sama sebi dosadna. Kad god mogu, odem nekamo gdje nisam bila i trudim se napraviti nešto novo, čak i kad znam da je klijent savršeno zadovoljan nečim što već poznaje. A brušenje dolazi s pogreškama, napraviš nešto loše pa onda brusiš i roniš suze dok ne popraviš. Život je borba :)

 
Vjerujem da selektiraš radove koje pokazuješ javnosti, ali mi se čini da za veliku većina onog što je "tvoje" odmah mogu prepoznati da je baš tvoje! Ima tu ogromnu dozu zaigranosti, humora i tvog karaktera. Kako do toga dođe; uspiješ li uvijek suradnike i klijente dovesti na taj svoj put, pa ilustracije korespondiraju s tvojim karakterom ili najčešće traže baš tebe jer se energija u startu skuži?

 
Mislim da mi se hrpa ljudi javi jer su negdje vidjeli neki moj rad i već znaju otprilike šta bi od mene mogli dobiti, što je sjajno, jer onda već u startu znam da smo na istoj stranici. Ima i ovih koji ne znaju kako radim, ali mi daju jako puno slobode (jer ih milo gledam i dovedem Anušku na sastanak) i onda se uvijek (srećom, najčešće ugodno) iznenade na prezentaciji rada. Tu sam slobodu valjda uvijek uzimala zdravo za gotovo međutim, dolaskom u Berlin shvatila sam da je ovdje komercijalni dizajn/ilustracija zaista servisna industrija i da moji kolege većinom poštuju dosta rigidne okvire koje im klijenti nameću. Imala sam prošle godine grupnu izložbu i u mojoj sobi su bile dvije autorice čiji rad je bio jako korektan i spretan, ali poprilično dosadnjikav (storyboard deluxe estetika). Razgovarale smo i one se nisu mogle načuditi koliko slobode ima u mojim radovima. 

 
Imaš li neke modele kako održavaš kreativnost i autentičnost, da ostaneš dosljedna nekom svom rukopisu, a opet da uvijek nastojiš bit svježa, drugačija, originalna? 

 
Ono što se u Berlinu promijenilo jest da sam se izložila velikoj količini ljudi koji rade isti posao, ali potpuno drugačije od mene. Jednom tjedno nalazim se s prijateljima ilustratorima i onda svi zajedno crtamo. Ti susreti mi jako pomažu u zatiranju vlastitog perfekcionizma, koji mi je najveći neprijatelj. Ali kad imaš 30 sekundi i bez gledanja moraš nacrtati malog psa s velikim penisom ili ženu koja trči kao lignja (zadnje teme iz naših tjednih susreta), a onda to svima pokazati - izliječen si u sekundi. Mislim da mi to opuštanje oko vlastitog rada daje svježinu i slobodu i razvija rukopis.
 
  • Hello Winter © Booboo Tannenbaum

    Dia:Formen: Booboo Tannenbaum

  • Mad Dog Majica © Booboo Tannenbaum

    Dia:Formen: Booboo Tannenbaum

  • Muha © Booboo Tannenbaum

    Dia:Formen: Booboo Tannenbaum

  • Netural 1 © Booboo Tannenbaum

    Dia:Formen: Booboo Tannenbaum

  • Women's Network © Booboo Tannenbaum

    Dia:Formen: Booboo Tannenbaum

  • Out With the Winter Blues © Booboo Tannenbaum

    Dia:Formen: Booboo Tannenbaum


Zanima me, naravno, i tvoj proces crtanja - koliko kombiniraš "analogno" i digitalno, odnosno crtanje na papiru i crtanje tj. doradu crteža kroz crtačke softvere na kompjuteru? 

 
Gotovo uvijek. Divim se ljudima koji uzmu papir, nacrtaju ilustraciju, skeniraju ju, malo počiste i gotovo. Ja skeniram pa još šest puta promijenim svemu mjesto, docrtam nešto pa ubacim, nalijepim kolaža, pojma nemam šta radim, samo trpam, ko Melita iz Smogovaca kad je pekla kolač. U vektorskim ilustracijama situacija je puno čišća, nacrtam nepreciznu skicu pa vučem vektore preko nje. To je naravno puno lakše i sve se može s dva klika miša potpuno izmijeniti. Crtanje rukom je uvijek zanimljivije, nikad ne znam šta će ispasti, pogotovo ako radim tušem, ljevoruka, i onda pola crteža tom lijevom rukom dok crtam zamrljam. U pola dva ujutro. A doma nema ništa slatko. 
 

Studio u kojem radiš, na Prenzlauer Bergu, dijeliš s nekoliko kolegica. Vežu li te s njima neke potencijalne suradnje i koliko ti je uopće važno fizičko okruženje za rad, motivaciju i inspiraciju? 


 
Dijelimo prostor, kolače i međusobno si držimo motivacijske govore u 10 navečer, kad još ništa nije gotovo, a do sutra ujutru treba biti. Imam sreću da sam u prostoru sa par sjajnih kreativaca - grafičkom dizajnericom, copywritericom i animatoricom. Sve tri imaju svoj stil i pristup i od toga jako puno učim i važno mi je izići iz kuće i odvojiti posao od životnog prostora. Ove godine smo dogovorile napraviti malu izložbu. Naime, studio nam se nalazi na katu iznad saune i joga dvorana, i svaki dan u stubištu susrećemo hrpu dokonih hipstera opsjednutih samim sobom, avokadom i raštikom pa smo ih odlučile crtati i izmisliti crtice iz njihovih zdravih života. Animatorica je predložila da izložbu napravimo u stubištu, ali bojim se da wellness hipsterima to ne bi bilo smiješno.
 

Sad ono pitanje od milijun dolara; freelancerska pozicija, kako ti odgovara i koje problematike predstavlja? Koliko ti je zahtjevna / naporna, osobito u smislu traženja novih poslova, klijenata i samopromocije, i koje su prednosti toga?  


 
Ajme. Barem dvaput tjedno znam u očaju reći da sam se trebala bogato udati, jer freelancerski život zna zaista biti strašno naporan. U Zagrebu su stvari jednostavnije, scena je puno manja, ljudi znaju moj rad. Berlin je puno grublji, i svjesno sam se tome izložila jer mi je trebao izazov. I ovdje je, kao svugdje, potrebno biti prisutan i upoznavati ljude i gurati im svoj portfolio u oko, a ja sam se iz nekog ekstremnog ekstroverta prometnula u sobni fikus pa mi je to 'minglanje' većinom naporno. S druge strane, valjda imam više sreće nego pameti jer unatoč tome stalno radim i rijetki su trenutci očaja gdje nemam nikakav posao na horizontu.  Moj freelancerski posao zaista znači da mogu raditi bilo gdje, gdje ima interneta, i hrpu projekata sam odradila, a da klijente nikad uživo nisam vidjela. S nekima se čak nisam niti čula, što meni, osobi koja mrzi telefone, odlično odgovara. S druge strane, s većinom klijenata razvijem i sjajna prijateljstva, tako da je neke zaista dobro imati u blizini. 
 

Koji su ti najdraži projekti iz posljednjih par godina, ovo od kada si u Berlinu, koje možda domaća publika još nije vidjela?


 
Osim na kolaboracijama i projektićima tu u Berlinu i u Njemačkoj, dosta radim za Engleze, Austrijance, Dance, ali još sam jako puno i jako rado poslom vezana za Hrvatsku. Veselilo me raditi ambalažu za Wagamama pivo u suradnji s londonskom dizajn agencijom Tidy McKenzie, jer je Wagamama lanac restorana gdje sam po Engleskoj i Australiji neumorno jela od svoje valjda dvadesete, kad sam krenula značajnije putovati. S Tamarom Nikolić Đerić radila sam na slikovnici za Eko muzej Batana, s neponovljivim Alenom Vukovićem na animiranom filmu za Ministarstvo uprave gdje se ljudima suflira kako da budu malo ljubazniji jedni prema drugima. Za Working Girls Network u Londonu radila sam editorial ilustracije, kao i za digitalnu agenciju Netural iz Linza i Remedy Quarterly američki magazin. Hrpu zidnih murala i vizualnih identiteta sa sjajnim Tanjom i Franzom Zahrom, splitskim arhitektima, to sve toliko brzo ide da pola stvari zaboravim. Ali svaki projekt, bez obzira na kratke rokove, suze i (srećom zaista rijetke) bizarne zahtjeve mi je uvijek golema radost. Work is more fun than fun, riječi su Noel Cowarda koje su na mene apsolutno primjenjive. 
 

Ispričaj nam malo više o projektu za hotel u Zürichu, na kojem si nedavno radila? Rekao bih da je to bila odlična kombinacija kolaboracije niza suradnika, koje sve veže taj isti hrvatski «arhi-dizajn» background?

 
Nataša Ivanišević, sjajna mlada arhitektica iz studija Pinch of Design, kontaktirala me i ponudila da oslikam nekoliko zidnih ploha u lobbyju Park Inn hotela u Zürichu. To sam oduševljeno prihvatila, jer sam već ranije špijunirala njihov rad po Instagramu i jako mi se sviđao, kako rad, tako i multidisciplinarni pristup istom, angažman dizajnera, ilustratora, kuhara, svojevrsna sinteza različitih kreativaca u projektu. To je zaista bila internacionalna suradnja - Nataša sa studijom u Zagrebu i Barceloni, ja na relaciji Zagreb-Berlin i hotel u Švicarskoj. Sjajno mi je da se Nataša uvijek trudi u projektima, bez obzira na lokaciju, surađivati s hrvatskim kreativcima, pa su tako u ovom projektu Šesnić&Turković autori vizualnog identiteta hotelskog restorana, namještaj u lobbyju je iz hrvatske tvrtke Prostorija, a ja sam crtala mural. Suradnja je izvrsno prošla, tako da smo već odradili još jedan natječaj zajedno, a trebali bismo surađivati na još jednom projektu kasnije ove godine. S Natašom je zaista gušt raditi!
 

Spomenula si mi i Iranskog ilustratora baziranog u Njemačkoj Merhda Zaerija, kojeg si nedavno upoznala, s kojim bi trebala surađivati na projektu slikovnica za djecu. Kako je došlo do te suradnje?


 
Jao ne znam! To su te slučajnosti iz života sobnog fikusa. Prijateljica me pozvala na radionicu iranskog ilustratora koji živi i radi u Njemačkoj, ponajviše kao autor za djecu. Isprva nisam mislila ići, kiša, umor, tipični izgovori. Otišla sam i ostala potpuno fascinirana tim čovjekom i njegovim predavanjem. Govorio je o stvarima koje mi se i samoj, kao melankoličnom strancu u Njemačkoj, kontinuirano vrte po glavi. Unatoč majčinim savjetima da ne razgovaram s nepoznatim ljudima, napisala sam mu mejl da se zahvalim. Ujutro mi je odgovorio i, kako u potpisu mog mejla postoji link na moj instagram i portfolio, valjda je to pogledao te je napisao da imam sjajne radove i da se moramo naći i razgovarati. Tih dva sata kave, kada smo se susreli, bili su mi toliko terapeutski, kao predavanje najboljeg profesora na svijetu, nevjerojatna dragocjenost. Već sam na tome bila svemiru nevjerojatno zahvalna, a onda mi je on za dva tjedna poslao tekst slikovnice njemačke autorice, kojeg želi da ilustriram. Ono - šok i nevjerica! I sad se to dešava. Ja crtam i udaram se nogama u dupe od sreće. 

 
I sama si mi rekla da ti, zbog suradnji s klijentima širom Europe i u Hrvatskoj, u startu nije bilo nužno pronaći klijente u Berlinu i Njemačkoj, ali mi se čini da ti je u posljednje vrijeme sve više takvih? Koje bi recentne projekte na kojima radiš s njemačkim suradnicima istaknula?   


 
Da, dok bez problema radim s hrpom projekata na europskom tržištu, njemačke suradnje na početku su bile rijetke. Ja sam se neumorno nudila, oni su bili neumorno ravnodušni (hm, ovo je istodobno i sukus mog srednjoškolskog ljubavnog života). Onda sam se prestala nuditi, u međuvremenu radila s Englezima i nisam pretjerano brinula. Pa su se stvari počele dešavati. S malim nezavisnim izdavačem sam dogovorila izradu male serije knjižica na temu vodiča za preživljavanje melankoličnog Mediteranca u Berlinu, odradila sam nekoliko vizualnih identiteta od kojih je jedan vizualni identitet za dječji mjuzikl, radim editorial ilustracije i, kao što sam već spomenula, radim ilustracije za slikovnicu njemačke autorice što me jako veseli. Zarolalo se, i još se neki projekti tek spremaju!
 

Tko su ljudi s njemačke odnosno berlinske ilustratorsko-dizajnerske scene, ili projekti i manifestacije, s kojima bi, ili na kojima bi voljela surađivati?  

 
 Meni je u suradnji najvažnije da se s nekim razumijem na nekom 'životnom' nivou, da dijelimo smisao za humor, osjetljivost za iste stvari. Nedavno sam otkrila berlinski studio Colors and the Kids i pomislila – «ljudi koji daju studiju ime po mojoj omiljenoj pjesmi od Cat Power, to su moji, weltschmertzeri, evoga, useljavam». Onda sam otišla na njihov sajt kad ono - astro batat, ispolirana budućnost, smrt slučajnosti i neravne linije. Ogromni projekti za ogromne kompanije, impresivan portfolio, ali mene to ostavi potpuno ravnodušnom. S druge strane, suradnja s Merhdadom (Zaerijem, iranskim ilustratorom koje sam ranije spomenula) bila je potpuno neplanirana, ali smo se prepoznali kao brat i sestra. Mali izdavači edicija knjiga, ta neka kreativna scena neopterećena velikim budžetima, to mi je najzanimljivije. Otkrivam ljude na izložbama u MFU (ministarstvo za ilustraciju, izvrsna mala galerija za suvremene ilustratore) i onda im, ako imam petlju i (dovoljno alkohola u krvotoku) priđem i ponekad neke stvari izdogovaramo, izložbe, crtanja i slično. Naravno, volim Pictoplasmu, Illustrative festival, ali su mi za suradnju puno interesantniji mali underground autori koji u podrumu printaju ilustracije na starom rizografu.

 
Kakva su ti inače ilustratorska scena i scena grafičkog dizajna tu u Berlinu? Kako ih ti doživljavaš i što bi istaknula? Zanima me i kako komentiraš taj sveprisutni dizajn, kojeg se svakodnevno može vidjeti po caffeima, barovima, slastičarnama, restoranima...?


 
Ilustratorska scena je toliko ogromna i nepregledna da se čak često svjesno izoliram od svega jer mi bude previše i uvijek mi se čini da jako puno ljudi radi sve te neke sjajne stvari, a «gle mene jadna kukulele najbolje da se zaposlim na šalteru u pošti, i to». Ali, šalu na stranu, naravno da i tu, kao i svugdje, uz sjajne autore, postoji i hrpa bezvezarija, jer je Berlin jedan od onih gradova gdje su svi umjetnici.
Za razliku od primjerice Londona, gdje je svaka vrećica za sendvič sjajno dizajnirana, Berlin je oko grafičkog dizajna puno opušteniji, i to mi se sviđa. No istovremeno u grafičkom dizajnu postoji jako puno nedomišljenih stvari, rješenja koji su samo nekakav 'eye candy' bez neke supstance i ideje. U zadnje vrijeme niče puno hipsterskih cafea koji vole industrijski stil i minimal dizajn, ali to mi je puno dosadnije od nekog istočnonjemačkog natpisa nad birtijom kojeg je netko iscrtao rukom.
Grafičkih dizajnera ima milijardu, ali iskreno, rijetko me obore s nogu i često kažem da neki moji hrvatski kolege rade bolje od većine onog što sam ovdje vidjela. Srećom, nekog dominantnog stila nema, i gotovo svako mjesto ima svoj karakter, estetski više ili manje privlačan, ali je karakter.
Grad je izuzetno inspirativan i, budući da je ogroman, ima milijun različitih stvari i postoji tržište za sve. S obzirom na to da je Berlin grad start up-a sve ide jako brzo, pa često može biti vrlo površno. Ne znam... Ja sam ti stara škola, uvijek sam za taj promišljeni dizajn, tipa Cuculića i Serdarevića, a ove neke intergalaktičke neon homogene forme i Adidas tenisice u obliku batata bez šavova, ne mogu ti ja to... Znam da sam staromodna i pregazit će me vrijeme, ali možda se još stignem bogato udati. 
 

Vjerujem da se slažeš sa mnom da su svijest o, s jedne strane dizajnu i estetici, a s druge strane općenito o kulturi, u Berlinu na strašno visokom nivou. Meni se čini da je to miljama daleko od onog našeg konteksta, gotovo neusporedivo?

 
Apsolutno, ta dva konteksta se ne mogu usporediti, ni politički (srećom po nas u Berlinu!) ni ekonomski, ni estetski. Međutim, male scene poput Zagreba imaju svoje prednosti, u Berlinu se sjajni projekti znaju izgubiti u hrpi! Nevjerojatni kreativci proizvode fanzine u svojim podrumima u Neuköllnu i imaju svoje hard core fanove, ali ne i pristup većem tržištu. Imam osjećaj da u Zagrebu dobri ljudi uvijek isplivaju na površinu, i često pomislim kako upravo Vizkultura za to zna biti zaslužna.
Ovdje se, s druge strane, u kulturu ulaže puno više, pa je veća i produkcija. To čuda čini za kreativnost. Imati priliku odvesti se biciklom na Bob Wilsonovu Operu za tri groša ili provesti tri sata piljeći u originale crteža Jeanne Mammen, to je najbolja hrana za mozak ikad.
 

I za kraj, zanima me utječe li sredina na tvoj rad? Koliko su ti svakodnevne berlinske «ulične» situacije inspiracija, koliko ti je Berlin tu važan? Hrpa tvojih radova ima te male storytellinge, naracije i situacije, pa me zanima od kuda to čupaš?  

 
Berlin zaista jako utječe na moj rad. Ne samo Berlin kao grad s golemom koncentracijom kreativaca, inspirativnih mjesta i događanja, već Berlin kao mjesto gdje mi se život potpuno okrenuo na glavu. I užasno mi je važan za rad, inspiraciju i mozak. Od prolaznika na ulici s nevjerojatnim smislom za humor u odijevanju, do fasada, arhitekture, kulturne ponude grada. Međutim, ono što mi je zaista najbolje jest sloboda. Mogu nositi kokoš na glavi, držati se za ruke s curom, imati roza kosu i osamsto pirsinga i nitko mi neće ništa dobaciti niti se sa mnom sprdati. Drugi i drugačiji se prihvaćaju, ljudi su otvorenih svjetonazora i bez predrasuda. To je neprocjenjivo i daje ti sasvim novi manevarski prostor i hrpu energije. Svakodnevno mi se desi hrpa komičnih situacija usljed jezičnih nesporazuma, neke Anuškine bedastoće ili interakcije s šarolikim ljudima na ulici. Radim vježbu gdje svaku večer zapišem sedam stvari koje sam vidjela, a kad imam vremena neke od njih i nacrtam. To mi daje ogromnu količinu materijala kojim onda nekad negdje «našpikam» svoj rad. Sinoć sam vidjela gospođu s više kose nego tijela (ta punđa je stvarno bila visoka), onda sam ju nacrtala i sama se sa sobom smijala u pol dva ujutro.
 

Top