Umjetnost u otvorenom polju značenja i interpretacija

DiaFormen Ana Bilankov
© Maja Bosnić

U petom „nastavku” naše serije intervjua projekta Dia:Forme razgovarao sam s Anom Bilankov.


Ova multimedijalna umjetnica od svih naših dosadašnjih „berlinskih” sugovornica ima definitivno najduži staž boravka i djelovanja u Berlinu, u koji se doselila prije gotovo 20 godina. Njezin rad karakterizira naglašena multimedijalnost te je opus sagradila djelujući kroz medij fotografije, videa i eksperimentalnog filma, umjetničke instalacije, ali i tekst. Kao što ćete imati prilike pročitati u nastavku, upravo tekstualna artikulacija njezinih promišljanja i koncepata, kao neodvojiv segment njezinih umjetničkih radova, itekako su važni i nezaobilazni u njihovu percipiranju, stoga će vam vjerojatno biti razumljiva opširnost i detaljna elaboracija u Aninim odgovorima. Kroz razgovor smo tako nastojali „pokriti” niz važnih tema, gdje nam je umjetnica gotovo ab ovo ispričala svoj njemački, odnosno berlinski proces, umjetnički razvoj, kontekste i situacije koje je intrigiraju, stavljajući naglasak upravo na djela nastala u Berlinu (ili inspirirane njime), radove na kojima trenutačno radi, kao i recentne projekte koje je nedavno izlagala u domaćim galerijama. U dvadeset godina, od kada Bilankov Berlin definira kao svoju bazu i mjesto djelovanja, mnogo se toga promijenilo, kako na berlinskoj umjetničkoj sceni tako i u samom gradu. Ono što je još zanimljivije svakako su birokratske okolnosti, koje danas „umjetnicima u preseljenju” gotovo ne predstavljaju nikakav problem, no nekadašnjim migrantima iz Hrvatske zaista su otežavale djelovanje. Ne samo o spomenutim temama nego i o značaju poetičnosti i politike za njezin rad, displacementu kao zoni komfora, traumama kao triggerima te još mnogo interesantnog sadržaja u njezinim odgovorima pročitajte u nastavku.

Krenimo od samog početka. S obzirom na to da imaš najduži staž od naših dosadašnjih berlinskih sugovornica iz projekta Dia:Forme, možemo reći da si pionirka među svim domaćim umjetnicima i umjetnicama koji tu žive i djeluju. Kako je došlo do toga da je Berlin postao tvoj dom i baza?

Ana BIlankov: Berlin je postao moja baza krajem 1999., kada sam upisala poslijediplomski studij na Institutu za umjetnost u kontekstu pri Umjetničkom sveučilištu (Universität der Künste). I dug je bio put od mladenačkog sna jedne zagrebačke tinejdžerice koja je maštala kako će jednog dana otići tamo gdje se „sve događa” do smještanja/izmještanja u taj grad. Fascinirala su me tada progresivna i avangardna kulturna događanja druge polovice 80-ih godina, primjerice djelovanje Novih divljaka (Neue Wilde) u slikarstvu ili pak beskompromisno sviranje benda Einstürzende Neubauten s pneumatskim bušilicama i ostalim najrazličitijim predmetima. Sve to bilo je u korelaciji s mojim tadašnjim „egzistencijalističkim” identificiranjem, primjerice, s njihovom adaptacijom drame Die Hamletmaschine Heinera Müllera izvedene prvi put 1989., netom prije nego što je pao zid, ili s filmom Nebo nad Berlinom Wima Wendersa iz 1987. Te iste godine i po nekom „intuitivnom slučaju” započela sam studij povijest umjetnosti i germanistike na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu.
U Njemačku sam došla krajem 1992. na dva semestra sa stipendijom DAAD-a u sklopu razmjene Sveučilišta u Zagrebu i Sveučilišta Johannes Gutenberg u Mainzu. Nakon završene stipendije željela sam ostati duže u Njemačkoj, počela sam raditi sve i sva da preživim, paralelno spremajući zadnje ispite i diplomski za Zagreb. Prvi sam put 1993. otputovala u Berlin, koji je tada doista bio onakav kao i zamišljen, luckast i u svim tonovima, istok i zapad na jednom mjestu, od ture Trabantom s poznanikom oko Alexanderplatza, suludih klubova u danas vrlo turističkoj ulici Oranienburgerstr. u Mitteu, do kultnog Literaturcaféa pokraj Ku'damma i potom filma Eraserhead Davida Lyncha koji se mogao pogledati u Kant-kinu točno u ponoć.
A onda se, tri godine nakon prvog oštrog reza kada je započeo rat, dogodio još jedan sudbonosni „rez” u mojoj biografiji kada je moj brat tragično umro. U tom trenutku moj se život preokrenuo za 180 stupnjeva i onda je jedino što ti još preostaje tražiti nove načine kako da naučiš hodati tako, naopačke. Boraveći neko vrijeme u Zagrebu uspjela sam diplomirati i otići natrag u Mainz. Sve dotadašnje „normalne” datosti, intelektualna i diskurzivna promišljanja, sve to za mene više nije funkcioniralo, dapače, postalo mi je u toj fazi apsurdno i vrlo strano. I onda se dogodila umjetnost, ali ne više teoretski kao do tada, već iz drugog ugla. Tražeći novi prostor za vlastitu artikulaciju počela sam se ozbiljnije baviti fotografijom, otkrila mračnu komoru gdje sam noćima eksperimentirala s crnobijelim fragmentima realnosti u najapstraktnijim geometrijskim formama i upisala fotografiju na privatnoj školi Wiesbadener Freie Kunstschule s programom inspiriranim Bauhausom. U toj drugoj polovici 90-ih nastaju i moje prve izložbe. To je ujedno geneza moje transformacije iz teoretičarke u praktičarku, tj. umjetnicu i kao takvu su me primili na već spomenuti poslijediplomski studij u Berlinu.
 

  • DiaFormen Ana Bilankov © Maja Bosnić

  • DiaFormen Ana Bilankov © Maja Bosnić

  • DiaFormen Ana Bilankov © Maja Bosnić

  • DiaFormen Ana Bilankov © Maja Bosnić

  • DiaFormen Ana Bilankov © Maja Bosnić

Zanimljiva mi je činjenica koju si istaknula, a to je da si u Berlinu živjela i započinjala karijeru davno prije nego što je taj proces birokratski pojednostavljen ulaskom Hrvatske u EU. Danas je kolegama to vjerojatno nezamislivo, ali prošla si kontekst koji je doslovno bio migrantski, čak i s mogućnošću deportacije i pravih pravnih problema. Naravno da su reakcije na te uvjete i događaje vidljive u nekima od tvojih radova. Kako danas na to gledaš i koliko je to iskustvo bilo važno za tvoj opus?

Ana Bilankov: U Berlinu sam, nažalost, doživjela cijeli migrantski hard-core paket. To je bio početak 2000., doba kada su njemački uredi za strance vraćali zadnje preostale izbjeglice iz Hrvatske i Bosne pa sam se, eto, baš i ja „slučajno” tu našla sa svojom hrvatskom putovnicom, koja je tada bila istovrijedna nekoj afričkoj ili bliskoistočnoj. Bili su mi dali neki provizorni papir i obavijest da će mi javiti termin deportacije, jer ne dolazi u obzir da sad još nešto studiram u Berlinu. Sam pojam Abschiebung (deportacija) u njemačkom je jeziku toliko grozna riječ da sam isprva pomislila da nešto krivo čujem, to se događa drugima, ne meni, o tome sam do tada mogla samo čitati u novinama. A onda je počela iscrpljujuća borba za ostanak i opstanak uz pomoć mojih profesora s berlinskog Umjetničkog sveučilišta, koji su, nasreću, bili ljevičarski nastrojeni i željeli me „spasiti”, pisali pisma i išli sa mnom tamo, jer sam od tih nekoliko rasističkih tortura bila u šoku. Nakon više mjeseci ipak je nekako uspio sporazum preko šefovskih etaža Umjetničkog sveučilišta i berlinskog Imigracijskog ureda (Ausländerbehörde).
Po završetku studija sljedeći ogromni korak bio je dobivanje umjetničke vize. U njemačkom zakonu postojala je klauzula da umjetnici, kuhari, sportaši i slični individualisti mogu dobiti boravište ako se dokaže da su sa svojim kvalifikacijama jedinstveni i bitni te pritom ne konkuriraju za posao prvenstveno njemačkim građanima, a onda ni svim ostalim nezaposlenim građanima EU-a. Desetak uvaženih njemačkih kulturnih institucija s kojima sam do tada surađivala sastavilo je pisma o tom mojem jedinstvenom i važnom doprinosu njemačkoj kulturnoj sredini, a na osnovi tih pisama Berlinski senat za kulturu tek može ispostaviti preporuku da je tvoj ostanak i umjetnički doprinos važan za berlinsku kulturnu scenu. I tek ti na osnovi te preporuke Imigracijski ured može izdati umjetničku vizu, i to ako možeš predočiti dovoljno financijskih sredstava, ugovora i sl. od kojih ćeš se financirati, a to u našoj struci baš i nije lako. Tu sam vizu morala produživati svaku godinu ili dvije, dakle stalno živiš pod tim Damoklovim mačem i nisi siguran hoće li te sljedeći put ostaviti ili izbaciti. Te sve godine bile su jako stresne i destabilizirajuće, ta nemogućnost da se „smjestiš” na mjestu koje si odabrao. I tako stalno živiš između tih dviju opcija I am leaving/arriving, kako se zove jedna moja serija fotografija nastala 2000./2002., u kojoj u chiaroscuro ambijentu svoje tadašnje sobe pakiram kofer i odlazim/dolazim. To je trajalo sve do 2008., kad sam dobila trajnu boravišnu dozvolu.
Naravno, sve to proživljeno također je „radni materijal”, footage za moje umjetničke radove. Opisani setting sobice za preslušavanje u kojoj se odlučuje o tvojoj sudbini našla sam, primjerice, tijekom rezidencije KulturKontakt u Beču 2008. u našem tadašnjem ateljeu. Mapirajući danima kamerom klaustrofobični prostor između zgrada s otvorenim nebom na vrhu i radeći paralelu sa svojim subjektivnim, tjelesnim i unutrašnjim prostorom u poetskoj priči u pozadini, nastao je video A Story. Video je iste godine, na moju veliku radost, dobio prvu nagradu na Reviji hrvatskog filmskog i videostvaralaštva u Zagrebu. To mi je tada doista bilo iznenađenje, jer to je bio uopće prvi video koji sam na nagovor montažera bila poslala na neki filmski festival i koji je bio prepoznat kao nešto bitno i u tom filmskom kontekstu. Tom me je prilikom filmski kritičar i filozof Marijan Krivak u jednom osvrtu nazvao „pjesnikinjom filmskog jezika”. Za mene je to ujedno značio bitan pomak u smislu proširenja polja djelovanja i u svijet eksperimentalnog filma i izvrstan je osjećaj kad odjednom vidiš svoj video i na velikom filmskom platnu kinodvorane.

I ti sama i kolege koje pišu o tvojem radu često naglašavate poetičnost kao jednu od karakteristika tvojih radova, unatoč njihovoj eksperimentalnost i suvremenosti. Spomenula si mi čitav proces bivanja unutar snažno ljevičarskih kolektiva i okruženja u jednoj fazi svojeg obrazovanja i karijere te si također spomenula da ovdje poetiku često smatraju buržoaskom. Zanima me kako to komentiraš. Mora li nužno formula biti politika vs. poetika i misliš li da je politički oblikovana umjetnost a priori manje komercijalna?

Ana Bilankov: Mislim da poetičnost nije nimalo oprečna eksperimentalnosti i suvremenosti, dapače. Mislim da će se poezija nametnuti kao bitna vrijednost i kategorija upravo da izbalansira ovu sadašnju digitalnu ubrzanost i punktualnu reprezentativnu površnost, začinjenu katastrofičnim pravim i krivim lokalnim i svjetskim novostima (fake news) kojima se svakodnevno hranimo. I sve se više osjećamo prazni i pasivni, izolirani i diskonektirani na ljudskoj/humanoj razini.
Poezija je tiha i šutljiva, ona je stalno tu negdje u (među)prostorima oko nas, nevidljiva je i sramežljiva i zato treba biti budan, jer treba je ugledati, prepoznati, iščeprkati van. Ona također često izmiče objašnjenjima, kao upravo sada. Posjetitelji mojih izložbi ili screeninga mogu je doživjeti svojim osjećajima i osjetilima, jer poezija tako komunicira, suptilno. Oni će se možda ogledati u tim mojim radovima, zaviriti u svoje unutarnje svjetove i zapitati se o ovom ili onom.
U svojim artist's statementima pišem o nastojanju kako povezati poetiku i politiku, tj. poetsku formu s angažiranim sadržajima, i uvijek iznova tražim nove odgovore na to. To nije nimalo lak zadatak i tu sam opet u tim svojim hibridnim međuprostorima. Ali ne događa li se umjetnost sama upravo u tom prostoru između, tom otvorenom polju značenja i interpretacija?
Politika je, naravno, također važna kao pozadina mojih projekata, jer oni se uglavnom temelje na istraživanjima određenih aktualnih geopolitičkih i povijesnih slojeva određene sredine u kojima nastaju. Politika je glasna, dere se, prodorna je i probitačna, ali često je i doslovna. Eksplicitna politička umjetnost je en vogue, barem mi se to često čini u Berlinu, tom vrlo politički korektno nastrojenom ozračju, što je s jedne strane pozitivno, no ponekad je vrlo iskonstruirano i ubija svaki smisao za humor. U takvom kontekstu subjektivna poetska priča može dobiti pečat „buržoaske” jer ne „spašava svijet” direktno.

Spomenula sam ti svoje berlinske početke i svoje „odrastanje” u ljevičarskim kulturnim krugovima, najviše reprezentirano mojim angažmanom u umjetničkom kolektivu i inicijativi za medijaciju suvremene umjetnosti Kunstcoop© koja je od 2000. do 2002. djelovala pri umjetničkoj udruzi i galeriji Neue Gesellschaft für Bildende Kunst (NGBK) u Kreuzbergu. Skupinu je činilo nas sedam umjetnica s Instituta za umjetnost u kontekstu. Tijekom tog razdoblja napravile smo četrdesetak projekata – od teoretsko-praktičnih radionica, razgovora o umjetnosti, performativnih predavanja i participativnih umjetničkih projekata u javnom prostoru – koji su se najčešće odnosili na aktualne društveno-politički angažirane izložbe, i to pretežno s neumjetničkom publikom. Svoj smo rad shvaćale kao obogaćenje područja umjetnosti kroz doprinos osoba iz najrazličitijih društvenih slojeva, čime smo uspostavile komunikaciju na van i na unutra, iz umjetničkog sustava i prema njemu. Iz toga je proizašla knjiga, kao i web-stranica s dokumentacijom svih projekata, što je u međuvremenu postala obvezna literatura za umjetnike i teoretičare koji se bave medijacijom suvremene umjetnosti.

Meni je to iskustvo bilo vrlo bitno i doista smo pionirski i tada još pune ideala „razbijanja white cubea” uspjele malo pomaknuti granice i anticipirati educational turn u njemačkom kulturalnom sustavu s obzirom na kasnije povećano financiranje takvih projekata. Više kolegica iz grupe kasnije je napravilo važne teoretske doprinose tom diskursu, a ja sam nastavila vlastitu umjetničku produkciju jer mi je to bilo važnije.
Da se vratim na tvoje pitanje: nemam ništa protiv „komercijalnosti” ako je umjetnost dobra, bez obzira na njezin predznak. Gotovo svaki umjetnik želi prodati svoje radove. U nekom trenutku meni je trebao američki impuls kroz nekoliko rezidencija da shvatim da je to sasvim u redu, jer me tome Berlin, nažalost, nije naučio (u spomenutoj je sceni prodavanje i kupovanje umjetnosti bilo gotovo tabu). Za Berlin bi bilo poželjno da ima znatno više privatnih i institucionalnih kupaca.

Tvoju karijeru, odnosno radove iz opusa karakterizira činjenica da su često nastajali na rezidencijama na kojima si sudjelovala, od stipendija Berlinskog senata do niza internacionalnih privremenih umjetničkih boravaka, od Moskve do New Yorka. Taj displacement sigurno je jedna od karakteristika i zajednička crta velikog broja tvojih radova. Možemo li reći da su ti rezidencije i izmještanja svojevrsni comfort zone?

Ana Bilankov: Dislokacija kao vlastiti comfort zone – zvuči apsurdno, ali zapravo jest tako. Skočiš uvijek iznova u tu nepoznatu hladnu vodu i onda plivaš, slobodnim stilom… Za mene je svaka rezidencija izazov i kreativni „procjep” u kojem nastaju nove ideje. To izmještanje u kojemu počinje proces traganja, nalaženja pa gubljenja niti vodilje, pa opet nalaženja i traženja tog nečeg, zanimljiv je i intenzivan, ali ne uvijek ugodan, jer se suočavaš s dijelovima svojeg ogoljelog „ja”, izvan svoje baze i dnevne rutine koju si upravo napustio. To sve podrazumijeva i organske faze dvojbi i parcijalnih neuspjeha koji su bitan dio procesa. Prilikom jednog predavanja prošle godine u Berlinu bilo mi je vrlo drago čuti iz usta velike dame Laurie Anderson kako imenuje upravo taj apsurdni moment u kojem se intenzivirano nađeš u rezidencijama. Npr. ona je tijekom svojeg boravka u NASA-i uokolo susretala vrhunske znanstvenike koji isto nešto traže, ali ne znaju što ili je pak tjednima lunjala po austrijskoj provinciji tražeći ideju, a kustos je, naravno, što prije želio dobiti odgovor na vječno pitanje „What is your idea/project about?”

Jasno mi je da i Berlin kao grad direktno utječe na tvoj rad, što je vidljivo u fotografskim projektima Night Cities Series i Without Title (Berlin Teufelsberg) ili videu Blue Black Berlin. Koliko ti je sam grad, nakon ovoliko godina, intrigantan i inspirativan i koliko ti Berlin još uvijek, s obzirom na veličinu i stalne promjene, omogućuje displacement i neku prirodnu autorsku reakciju?

Ana Bilankov: Berlin mi je važan, u svojoj iskrenosti i ponekad drskosti, sa svojim „praznim mjestima” neke prigušene i izbrisane prošlosti na lokacijama usred grada na kojima je nekoć stajao zid i u kojima sam se mogla dugo ogledati kad mi je to bilo potrebno, a koji sad sukcesivno nestaju. Berlin ne trpi prenemaganja ni iluzionizam, tko tu dođe igrati neku veličinu ili prodavati neku neosnovanu priču, izbacit će ga. Tu nema uspjeha preko noći, svatko svakodnevno slaže svoj kamenčić po kamenčić. U tome je grad često i grub i posložit će ti dobre prepreke na putu da preispita tvoju volju i upornost. Ponekad je još uvijek začudan, sve manje je retro i često je ne-seksi. Pluralizam i sloboda mišljenja, kao i tisuće umjetnika koji ovamo dolaze živjeti i time stvaraju kreativnu snagu, ali i ogromnu konkurenciju na umjetničkom i kulturalnom tržištu, također čine ovaj grad. Sve je izloženiji hordama turista koji dolaze partijati i čime se cijeli grad mijenja, „hostelizira” i kapitalizira, dok se revolucionarne snage, nasreću, još uvijek po potrebi mogu mobilizirati, kao u nedavnoj velikoj antirasističkoj demonstraciji. Pri ovom posljednjem spomenutom uvijek mi se iznova probudi ponos da sam „Berlinčanka” i to mi daje snagu za dalje. Jer ponekad se osjećam izolirano i deziluzionirano, kao da sam uvijek na nekoj početnoj, „nultoj” poziciji, utopljena u gomili tih svih kreativaca uokolo, ili kao da tapkam na mjestu. Ili pred tim sad nevidljivim zidom.

Mislim da si mi prva spomenula suludu činjenicu da je brojka umjetnika koji djeluju ili su bazirani u Berlinu čak 20 000! Vjerujem da to svakome, a posebno ljudima s domaće scene, stavlja neki realitet na situaciju, dobro objašnjava tu dinamičnost i veličinu umjetničke scene, ali istodobno govori o njezinoj raznolikosti u svakom kontekstu. Koliko ti je takvo okruženje važno, inspirativno ili naporno? Ili ti je već realno?

Ana Bilankov: Sad sam provjerila brojke i našla da je ova od 20 000 profesionalnih umjetnika koji su bazirani u Berlinu stara informacija, od prije više godina, pa se može pretpostaviti da je taj broj sada još mnogo veći. Točnije podatke od prošle godine našla sam samo za broj likovnih umjetnika, za koje se računa da ih ima oko 10 000. Ta je brojka također sigurno veća, jer ovdje su popisani samo oni službeno prijavljeni, a ne svi.
Scena je ogromna, raznovrsna, partikularizirana i stalno u nekoj promjeni. Ljudi su uglavnom okupljeni u manje krugove oko „svojih” kulturnih institucija, po interesu ili lokalitetu, i te scene često ne interferiraju. Ja sam više nezavisna igračica, volim imati uvid u više scena i ne nužno pripadati nekoj određenoj. No često poželim bas suprotno, više „pripadati” nečem konkretnom, jer bi mi bilo lakše. Nije lako plesati sam na pozornici kao umjetnik bez ovdašnje institucionalne muzejsko-galerijske i kustoske podrške te promovirati svoj rad u sve većoj hiperprodukciji svega i svačega oko tebe, što je neizostavan, bitan, ali i vrlo nezahvalan dio posla. Zapravo osjećam nužnost da se neke bitne stvari promijene, više u smislu nekog timskog rada i djelovanja, kooperacija i barem djelomično institucionalnih okvira, i da u tom kompleksnom procesu umjetničke produkcije ne moram svaku radnju obavljati sama. Jer svakodnevno smišljati i vlastiti okvir djelovanja i samu „sliku”, tj. djelovanje samo, dakle istodobno biti producent, organizator/menadžer, akviziter, financijer, promotor i štošta, i da, na posljednjem mjestu tek dolazi ono najvažnije – biti i autor novih ideja i radova – postala je vrlo naporna i zapravo neodrživa pozicija. A naravno da mi je inspirativno i samo po sebi razumljivo otići na neko od manjih ili većih događaja kao što su Berlinale, Berlinski bijenale ili Transmediale gdje se okupi cijeli svijet i biti dio toga.
 
Berlin Teufelsberg | Ana Bilankov © Ana Bilankov


Uz karijeru i život u Berlinu, još uvijek si konstantno prisutna na hrvatskoj umjetničkoj sceni. Unatoč ranije navedenoj brojci, vjerujem da je život „od umjetnosti” jednostavniji (da ne kažem isplativiji) u Njemačkoj, pa i u Berlinu, nego što je u Hrvatskoj. Koliko su ti važni prisutnost, priznanje i bivanje na hrvatskoj sceni te sudjelovanje na izložbama u Hrvatskoj?

Ana Bilankov: Uz brojke provjerene za prethodno pitanje našla sam i najnoviju studiju utemeljenu na anketama objavljenu ove godine, čime se potvrdilo ono što uvijek govorim, ali mi ljudi, pogotovo iz Hrvatske, ne vjeruju, a to je da je u Berlinu jako teško živjeti od umjetnosti i kreativnog rada i da je situacija za mene, kao i za ostale tisuće umjetnika, krajnje prekarna. Dakle, anketa koju je radila Savezna udruga likovnih umjetnika (Bundesverband Bildender Künstler Berlin – bbk) kaže da samo svaki 10. Umjetnik/ca u Berlinu može živjeti od svoje umjetnosti. A onda i tih svega 10 % zarađuje ispod prosjeka njemačke godišnje plaće. U svemu su tome, nažalost, umjetnice još zakinutije jer zarađuju prosječno manje od svojih muških kolega, a također imaju i manje samostalnih izložbi.
Ne želim tvrditi da je u Hrvatskoj bolje ili lošije, no tamo još uvijek postoje kontinuirane i kakve-takve potpore za izložbe, projekte, knjige i slično, na nivou države, gradova i nekih fundacija. U Njemačkoj se iz državnog ogromnog proračuna za kulturu financiraju samo veliki projekti, počevši od 200.000,00 EUR, i do tog novca kao umjetnik/ca ne možeš doći bez zaleđa neke veće institucije. Godinama se nezavisna umjetnička berlinska scena borila da novac od novouvedenoga gradskog turističkog poreza koji se prikuplja od spomenutih horda turista ne završi u financijskom krateru Humboldt Foruma i nove Palače (Stadtschloss), već da se dio podijeli berlinskim umjetnicima kojima se taj grad diči i na osnovi čega konstruira svoj marketinški imidž. I doista, uspjeli su se izboriti da se dio tog novca potroši npr. na istraživačke stipendije Berlinskog senata za kulturu i Europu, jer umjetničkih je potpora od Berlina kao grada, u odnosu na ogroman broj umjetnika, iznimno malo. Osobno se mogu pohvaliti da sam dio tog kolača prošle godine dobila i ja, za istraživački rad na najnovijem projektu.
 
Prisutnost u Hrvatskoj također mi je važna, jer scena je jako mala i pregledna, tamo imaš „ime”. Kad radiš samostalnu izložbu ili screening, poznat si u dva dana, dođe TV, radio, novine pišu o tebi. To ne možeš imati u Berlinu. Ako se i objavi članak s velikom fotografijom tvojeg rada i tekstom preko cijele stranice Berliner Zeitunga, što je jednom prilikom uz izložbu u jednoj galeriji u berlinskom Mitteu bio slučaj, onda je to presedan. Ali ni to ti neće kasnije donijeti ništa. Trebalo bi zavoljeti tu svojevrsnu „anonimnost” i uvijek iznova startnu poziciju „nula”, jer možda te ona tjera da ideš dalje…

To paralelno djelovanje u Hrvatskoj nije samo moja, već i strategija većine umjetnika koji žive u Berlinu, a to je da dijelom rade i financiraju se iz projekata, galerija ili poslova u matičnim zemljama (ili u zapadnoj Njemačkoj). Samo što moja matična zemlja, nažalost, nije neka bogata zemlja „zapadnog svijeta” s cijelim funkcionirajućim institucionalnim, strateškim, reprezentacijskim i financijskim lobijem koji te „plasira” na internacionalnom umjetničkom tržištu, već si sam, i to ženski „borac” unutar ne baš nježnog sistema. No ipak, ponekad dobiješ financijsku potporu i satisfakciju da možeš izložiti svoje radove u nekom od renomiranih izložbenih prostora u Hrvatskoj.
Inače, imati „brend” da si umjetnik iz Hrvatske, nažalost, doista nije nešto što je traženo na aktualnom internacionalnom umjetničkom tržištu. Jedino ako se eksplicitno baviš „postkomunističkim” temama ili radiš neki tzv. west Balkan art, za koji ne znam točno što jest, no moje se radove ne može ugurati u tu ladicu. Sada pak kao umjetnik imaš bolju prođu ako si, primjerice, iz arapskih zemalja ili iz Afrike, jer u Berlin tek sad dolazi postkolonijalni diskurs, kao što možemo vidjeti na najnovijem Bijenalu suvremene umjetnosti. Taj je diskurs meni već odavno blizak, još od mojeg prvog ozbiljnog videa Sweet Home iz 2002. nastalog u kontekstu Bristola, UK, o čemu sam pisala i svoj završni magistarski rad na Umjetničkom sveučilištu (Universität der Künste) i čime sam se intenzivno bavila i kroz obrazovne pripremne blokove za Documentu XI u Kasselu kustosa Okwui Enwezora, na kojoj sam radila vodstva i predavanja.

Tvoja posljednja hrvatska izložba odvila se prije dva mjeseca u splitskom MKC-u. Ispričaj nam malo više o toj izložbi i radovima koje si tamo pokazala.

Ana BIlankov: Izložba Smiling Sun naslovljena je po najnovijoj dvokanalnoj videoinstalaciji i bila je zamišljena kao pregled mojih recentnih multimedijalnih radova nastalih tijekom rezidencijalnih boravaka u New Yorku. Kao što je i inače karakteristično za moje radove, i u ovim videima, fotografijama i instalaciji propitujem fenomene identiteta, mjesta i vremena (specifičnog i apstraktnog), kao i individualno, kolektivno i psihogeografsko sjećanje.
 
Sama ideja za najnoviji rad Smiling Sun nastala je tijekom rezidencije u fundaciji Pioneer Works u New Yorku 2015., gdje sam radila na istraživanju povijesti broda kruzera „rođenog” kao Galileo Galilei u Genovi 1961. godine. Promijenivši za svojeg života više imena, vlasnika i kontinenata, kao i rodnu pripadnost (s obzirom na gramatičku različitost jezika), godine 1999. potonuo je u morima Indonezije. Treći u nizu njegovih identiteta – brod Meridian, bio je prvi celebrity cruiser koji je plovio na ruti New York – Miami – karipski otoci, a na njemu je nekoć davno, u zadnjem razdoblju svojeg života, radio i moj brat. Time se u povijest broda uključuje i dimenzija vlastite osobne povijesti i gubitka.

Tvoja najrecentnija zagrebačka izložba, održana krajem 2017., naslovljena Prostori, priče, geografije ili (Ne)mogućnost jedne knjige, zapravo artikulira jednu dosta bizarnu situaciju povezanu s financiranjem kulturnih projekata, koja je, čini mi se, u mnogim porama kulture u Hrvatskoj stalno prisutna. Ispričaj čitateljima nešto više o samom konceptu izložbe i knjizi i reci mi je li sama izložba imala neki učinak i promjene, i mogu li takva, koliko god bila „tiha prozivanja”, utjecati na promjene.

Ana Bilankov: Izložba u Institutu za suvremenu umjetnost u Zagrebu bila je planirana kao izbor mojih fotografija iz knjige Spaces, Stories, Geographies / Prostori, priče, geografije, kao i njezina promocija. Riječ je o umjetničkoj knjizi, a ujedno monografiji mojih radova posljednjih dvadesetak godina, posloženih nekronološki i u estetici eksperimentalnog filma u deset poglavlja, s teoretskim tekstovima uvažene teoretičarke umjetnosti Leonide Kovač, ujedno suurednice, te filmskog kritičara i filozofa Marijana Krivaka. A sve u vrlo originalnom dizajnu Ivane Vučić (Studio Hamper), koja je u zadnjoj fazi također bila u ulozi suurednice. Trebala je izići krajem prošle godine, jer ju je nakon više godina rada na tome i raznih pokušaja prikupljanja financijskih sredstava konačno bilo moguće tiskati.

A onda se, nažalost, dogodio obrat u suradnji s jednim uvaženim zagrebačkim izdavačem s kojim sam ranije godinama poslovno surađivala dajući mu fotografije za naslovnice njegovih knjiga, a također i prijateljevala. Od početka je i njemu i meni bilo jasno i izgovoreno da od te moje art-knjige nitko neće zaraditi, jer to je skup i ekskluzivan produkt. Shodno tome, trebala se tiskati u manjoj nakladi, onoliko koliko je financijskih sredstava. Međutim, kad je prošle godine kucnuo čas da se knjiga konačno i tiska s namjenskim novcem koji su u tu svrhu odobrili Ministarstvo kulture RH i Grad Zagreb, izdavač mi je saopćio „da ga taj projekt više ne zanima”.
 
Knjiga se dakle nije mogla tiskati, a njezina planirana promocija pretvorila se na izložbi u prostornu instalaciju Knjiga (Odsustvo) _ Engleski/Hrvatski_228 str._225 x 290 cm, s metalno-zlatnim USB stickom i ugraviranim natpisom „The Book”, muzealno izloženim na postamentu u kubusu od pleksiglasa. Uz tu (ne)mogućnost i „turbofuturističku” pojavnost same knjige, na zidu je bio izložen kratak službeni tekst s mojim zahvalama suradnicima i svima koji su podržali projekt i objašnjenje da je knjiga gotova, ali da odobrena namjenska državna sredstva, nažalost, nisu našla svoj put od izdavača do tiskare. Uz fotografije, najjači vizualni element u galeriji činila je diskokugla obješena iznad USB sticka. Ona mi se nametnula kao ideja u želji da prevedem bizarnost svih tih kafkijanskih nemilih okolnosti u kojima sam se bila našla, boreći se mjesecima s netransparentnošću izdavača, ali i cijelog birokratskog sistema Ministarstva kulture u pozadini u neki reducirani i apsurdni vizualni izraz. Tako je „promocija” knjige postala nijema zabava pod svjetalcima rotirajuće diskokugle.
 
Je li takvo suptilno „prozivanje” bez imena, tj. imenovanje samog problema nešto polučilo? Generalno ne, jer je i moja zadnja u nizu od nekoliko molbi Ministarstvu kulture za iznalaženje načina da se odobren novac namjenski potroši dobila negativan odgovor. Umjetnika tu formalno nitko ne štiti, jer ugovor je napravljen samo između izdavača i Ministarstva. A je li izdavač, kod kojeg je namjenski novac za tisak „zapeo”, i to nakon što sam se ja godinama naradila žonglirajući i u njegovim i u svim ostalim mogućim ulogama oko izdavanja jedne takve velike i kompleksne knjige, uopće na to bio trepnuo i gdje je taj novac na kraju završio, to ne znam. Jedino me je Gradski ured za kulturu bio podržao da taj namjenski novac ne propadne i tu sam im vrlo zahvalna.
Galerija MKC Split © Darko Skrobonja

Sama knjiga svojevrsna je retrospektiva tvojih radova. Koliko je dugo nastajala, koliko ti je važna i planiraš li je još uvijek objaviti?

Ana Bilankov: Da, svakako je želim objaviti, u posljednjih smo pet godina i ja i moji suradnici uložili mnogo truda, rada i novca. Sada tražim još jednog ozbiljnog izdavača, kao i financijera za dodatna sredstva, da nadomjestim ona koja su mi propala, pa ako slučajno netko od njih pročita ovaj intervju, može mi se slobodno javiti.

Naslov knjige Prostori, priče, geografije zapravo dobro opisuje tvoja polja interesa i umjetničke radove. Je li on sasvim autobiografski i mogu li te tri riječi najjednostavnije suziti polja tvojeg djelovanja i interesa?

Ana Bilankov: Cijeli ovaj projekt i počeo je s tim konkretnim naslovom za knjigu već prije mnogo godina, kad mi se bio nametnuo u nekom idejnom blicu. U svim tim umjetničkim radovima u knjizi koji imaju neku više ili manje vidljivu „priču” iza sebe, kao i u četiri vrlo autobiografske fikcionalne priče, navigiram između raznih unutarnjih i vanjskih prostora, kao i (psiho)geografskih mjesta u kojima sam temporalno boravila i stvarala ili u kojima živim, od Berlina, Moskve i New Yorka do Beča, Bristola, Floride i Zagreba. U pozadini je svega to moje već opisano migrantsko, nomadsko bivstvovanje, to traženje mjesta, negdje između, „in between”, u procjepima u kojima moja umjetnost i nastaje. A naravno, sve se odvija u sadašnjem vremenu, u relaciji s povijesnim i nekim budućim vremenom.

Rekao bih da tvoji radovi započinju promatranjem, dokumentiranjem, odgovaranjem na kontekst grada ili prostora, postajući onda svojevrsna reakcija na određenu situaciju i (ne)mjesto, kao neki flanerski feedback na proživljeno i doživljeno. Jesam li u pravu? Kako to komentiraš?

Ana Bilankov: Da, lijepo si to formulirao. Poput nekog uzajamnog prisvajanja/osvajanja, pa i zavođenja. Često ti heterotopi, ta hibridna mjesta ili nemjesta/međumjesta postanu ogledalo nekog djelića mojeg vlastitog „ja”, iz čega onda nastaju nove ideje i radovi. Taj proces nalik je prizivanju punctuma (iz kultne fotografske knjige Rolanda Barthesa Camera Lucida / Svijetla komora), te nevidljive strelice koja pogađa neko tvoje osjetljivo mjesto. Nakon tog intuitivnog i subjektivnog trenutka susreta i prepoznavanje neke korelacije između osobne i povijesne memorije u kontekstu aktualnog (političkog) trenutka započinje proces istraživanja teme i konteksta koji su mi se tako nametnuli te paralelno traženje vizualnog materijala, najčešće u formi pokretne i nepokretne medijalne slike. Taj je proces na početku vrlo intenzivan, intuitivan i gotovo neuhvatljiv, poput nekog putovanja kojemu ne znaš cilj. Poticaji iz vanjskog svijeta u interakciji su s mojim osobnim psihološkim prostorom i počinju pričati neku uzajamnu apstraktnu priču.
Shodno tom opisanom kreativnom procesu, moji višeslojni radovi u percepciji najčešće ne prenose eksplicitno poruku, oni su više poziv promatraču da dotakne i doživi, fenomenološki i psihološki, konkretni, ali i metafizički prostor „iza” čiste pojavnosti i krene na vlastito putovanje.

Čitajući PDF tvoje gotove knjige shvatio sam da su ti tekstovi, zabilješke, opisi, dnevnički zapisi, artist's statement, kao i fikcionalne priče, iznimno važni i zapravo neodvojiv dio artikuliranja određenoga umjetničkog rada, što, nažalost, nije čest slučaj s autorima. Koliko ti je tekst važan kao nadopuna rada i je li razlog za taj fokus na tekst i riječi tvoj edukacijski background povijesti umjetnosti?

Ana Bilankov:Da, tekst mi je često bitan i rekla bih da je tu prije riječ o utjecaju studija germanistike s težištem na njemačkoj literaturi kao i pjesničkoj/spisateljskoj „genetici” moje obitelji, negoli o studiju povijest umjetnosti. Moji su se roditelji upoznali na studiju filozofije u Zagrebu, oboje su radili kao gimnazijski profesori, otac je također pjesnik i pisao je literarne kritike, a mama, osim što je predavala engleski, prevodi, piše haiku-poeziju za što je dobila je nekoliko nagrada u Japanu. Njihova davna druženja s prijateljima iz literarnih i umjetničko-kritičarskih krugova često su završavala recitiranjem poezije, dok smo se mi djeca igrali uz njih. Također, moj je djed napisao više povijesnih i geografskih knjiga, kao što je poznato iz mojeg filma U ratu i revoluciji, i bio je politički vrlo angažiran i budan.
A što se tiče tadašnjeg studija povijesti umjetnosti u Zagrebu, on me nije naučio kako kritički promišljati i to pismeno reflektirati, jer se i cijeli dotadašnji autoritarni školski sustav temeljio na učenju napamet i potvrđivanju znanja profesoru, a vrlo malo na formiranju vlastitoga kritičkog mišljenja. Tek mi je kasnije u njemačkom obrazovnom sustavu postalo jasno koliko smo i kroz to drugačije socijalizirani. Analize na faksu uglavnom su bile verbalne, a da ne spominjem ona silna bubetanja faktografije napamet iz tone knjiga i nekih čudnih skripta za svaki ispit, što poslije ionako zaboraviš. Nitko nas nije bio podučio znanstvenom pisanju, što se npr. na Sveučilištu Johannes Gutenberg u Mainzu radilo za svaki seminarski rad i zapravo sam to naučila tek tamo. To je i pridonijelo mojoj odluci da diplomski rad pišem iz književnosti na germanistici kod prof. Žmegača, kojeg sam jako cijenila i koji je također uživao veliki ugled u germanističkim krugovima u Mainzu. Studij germanistike u Zagrebu bio je inače jako težak, gotovo na granici traumatičnog iskustva, i moja glavna motivacija da ne posustanem bila je što sam gutala njemačku književnost i voljela gramatički jasnu, kompleksnu i strukturalnu analizu dugačkih i višeslojnih njemačkih rečenica. A vjerojatno sam intuitivno već i tada znala da će me život nanijeti u Berlin. Moj diplomski rad imao je temu „Poetiziranje antike u pjesničkom djelu Gottfrieda Benna”, što je proizašlo iz više zanimljivih seminara iz esteticizma Nietzsche & Co. na germanistici u Mainzu. Poezija i esteticizam – to je neki moji predberlinski background.

Umjesto na početku ovog našeg razgovora, evo, na kraju ću još spomenuti da me jako zanima taj pojam „privatne arheologije”, odnosno tvoje vlastite, osobne priče i trauma, rekonstrukcije obiteljski bliskih i važnih događaja, koji su često bili ili su stalno trigger za radove, istraživanja i projekte. Koliko ti je to nužno, koliko oslobađajuće, možda i terapeutski važno za vlastito djelovanje i izražavanje?

Ana Bilankov: Taj pojam „privatne arheologije” smislila sam u nužnosti artikuliranja koncepta za jedan od radova iz mojeg američkog opusa, koji je generiran iz priče o pokušaju traženja nepostojećih tragova iz zadnje faze života mojeg brata kad je radio u SAD-u. Prvi multimedijalni rad na tu temu Going Back and Forth (4-kanalna videoinstalacija, dijaprojekcija i dnevnički zapis) nastao je tijekom rezidencije u Atlantskom umjetničkom centru (Atlantic Center for the Arts) na Floridi 2006. i odmah potom bio je izložen u kružnom prostoru Galerije PM HDLU-a u Zagrebu. Taj američki ciklus zaokružila sam već spominjanim ostalim radovima na nedavnoj izložbi Smiling Sun.
Gubitak, smrt, rat, nestanak, rastanak, odsutnost, prijetnja, nemogućnost, čežnje, susreti, zaljubljenosti, sve su to, naravno, jaki triggeri, kako u životu tako i u umjetnosti. Kod mene se oni transformiraju u nužnost kreativnog stvaranja, reflektiranja i pronalaženja umjetničkih formi u korelaciji s određenim mjestom, vremenom, političkim datostima, kao i povijesnim sjećanjem. Oni najjači i najbliži poticaji generiraju se često iz vlastitog i obiteljskog nasljeđa u društveno-političkom kontekstu, primjerice u već spomenutom filmu U ratu i revoluciji. Neki drugi, poput onih iz ruskog ciklusa, bavili su se pitanjem što je ostalo od velike utopije, tj. što danas možemo naći na tim „praznim mjestima”, a to proizlazi iz iskustva svih nas s ovih područja tzv. postsocijalističkih subjekata.
Baviti se umjetnošću za mene je stalni proces transformacije, poput nekog alkemičara odnosno alkemičarke tražiš načine kako pretvoriti olovo u zlato. Ili kako, primjerice, transcendirati snimke njujorških toksičnih kanala punih smeća u ljepotu lučkoga postindustrijskog krajolika pod svjetlošću noćnih reflektora. I pritom ne gubiti iz vida kritičku percepciju, u želji da skromno pridoneseš pomicanju granica, osobnih i kolektivnih. Sve to ponekad oslobađa i može djelovati i terapeutski, no ponekad i zarobljava: u onim trenucima kad uroniš u duboke traumatične osobne i kolektivne slojeve svijesti, iz kojih, nasreću, kad-tad opet i izroniš. Također, pri „zarobljavanju” mislim i na stalnu prekarnu paralelnu zbilju sustava u kojem djeluješ. Tako ti ta neka „sloboda” i institucionalna neovisnost za koju si se izborio može postati i zatvor. Jer ipak smo svi u ovom poslu dio nekog sistema i establišmenta koji diktira pravila igre pa moraš odlučiti igraš li po tim zadanim pravilima ili ne ili naći neke alternativne oblike djelovanja. Moje se traganje i dalje nastavlja.

Top