Anda Bukvić Pažin
Pitali smo je zašto?
Zato što su moji počeci ovdje u Zagrebu vezani za Goethe-Institut koliko i za Filozofski fakultet. Počela sam studirati njemački i onda je u radnoj sobi gdje je bila dostupna literatura često bila gužva, a literatura je bila dostupna i u Goethe-Institutu, gužve je bilo manje i okruženje je bilo ugodnije. Budući da su jezične vježbe na germanistici bile zahtjevan predmet, onda je to tražilo puno rada i čitanja, a knjižnica Goethe-Instituta bilo je mjesto na kojem sam provodila gotovo jednako vremena kao na Filozofskom fakultetu. I to je ostalo u lijepom sjećanju zato što je cijela ta priča sa zahtjevnim studijem germanistike završila dobro.
Da netko pita tko Anda Bukvić Pažin, što bi mu rekla?
Prevoditeljica. Prvo i prvenstveno. Budući da imam puno poslova kojima se bavim, uvijek mi je teško ispunjavati obrazac koji ima jednu crtu ili jednu kućicu, oduvijek je bilo. Sad su te kućice postale malo konvencionalnije, ali i dalje sam prvenstveno prevoditeljica. To je poziv s kojim se najviše identificiram.
Kad ne prevodim…
Čitam. Kad ne prevodim čitam ili pišem, vlastite tekstove koji su vezani uz prevođenje ili uz literaturu. Volim gledati serije, mada mi se u životu izmjenjuju tekstualne i vizualne faze. Kad sam jako u tekstu ili čitanju, vizualni mediji mi ne odgovaraju. Odnosno, nemam vremena i za njih, jer puno vremena je rezervirano za djecu.
Kao dijete htjela sam biti…
Baš kao ove kućice koje sam spomenula: nikada to što sam htjela biti nije imalo ime, ali je veza s jezicima bila jasna. Htjela sam studirati dva jezika, a kako sam u školi učila najprije engleski, a onda i njemački, to je odredilo smjer moga studija. Dva jezika i pripadajuće književnosti.
Da nisam prevoditeljica, bila bih…
To je teško pitanje… Ne znam. Ali sigurno bi imalo veze s jezikom i književnosti. Možda bih bila isključivo profesorica. Obitelj mi je mahom prirodnjačka, i brat i sestra i mama, svi su otišli u tom smjeru i meni je to blisko. Jako volim prevoditi teme koje imaju veze s prirodnim znanostima, s medicinom. Ne znam bih li se dala nagovoriti i pogurati u tom smjeru, možda. Ali svakako vjerujem da se i u tim granama, koje pogrešno slove kao nekreativne, kreativnost itekako može izraziti.
Grad ili selo?
Grad.
Ljeto ili zima?
Ljeto.
Čaj ili kava?
Kava. To je lako.
Omiljeni predmet u školi...
Hrvatski i jezici. Ali nije mi bila mrska, recimo, ni biologija. To mi je bilo privlačno zato što je bilo puno naracije. Sad kad o tome razmišljam, vidim vezu između jednog i drugog.
Najgori/najteži/najdosadniji predmet u školi...
Najgori mi je bio tjelesni zato što se uvijek tražilo nešto jako striktno, a ja sam to nekad mogla, nekad nisam, i onda su uvijek ocjene bile nekako između. Uvijek je bilo: što li ću dobiti iz tjelesnog? A sad kad vrtim film, vidim da mi timski sportovi nikad nisu dobro išli.
Omiljeni/a pjevač/ica ili omiljeno štivo iz djetinjstva...
Uh, teško pitanje. Pobožno sam čitala sve što je izašlo u Biblioteci Vjeverica. Bio je na kraju popis knjiga koje su još izašle u toj biblioteci, i onda sam samo htjela što više pročitati, da mogu sa strane staviti plusiće. Zapravo ne mogu izdvojiti nešto kao jako posebno. Pipi Duga Čarapa, to svi kažu. Blizanke. Koko u Parizu.
Glazba mi je uvijek nekako bila kulisa. Voljela sam narativne pjesme.
Omiljeni kolač ili omiljeno jelo?
Slano uvijek prije slatkog. Volim pizzu, uvijek je volim jesti mada nisam skroz od brze prehrane, ali pizza je uvijek dobrodošla, kao desert i kao glavno jelo.
Beatlesi ili Stonesi?
Ovisi o prigodi i o raspoloženju, ali iz sentimentalnih razloga Beatlesi.
Mislim da sam vrlo loša u…
Svim vrstama ručnog rada. U širokom smislu riječi.
Društvene mreže – da ili ne?
Nažalost, da.
Omiljeni lik iz mojih prijevoda...
Zapravo imam dva kojima se stalno vraćam. Prvi je Aleksandar iz Stanišićeva romana „Kako vojnik popravlja gramofon“, a sada otkad u novije vrijeme dosta prevodim slikovnice, to je dječak iz priče „Kralj koji je zabranio mrak“.
Najomraženiji lik iz mojih prijevoda...
Teško je imati omraženi lik iz prijevoda, jer kad god se s nekim jako dugo družiš, jako dobro ga upoznaš. Onda mu oprostiš sve loše strane. Dakle, nemam.
Najteže što sam prevela...
Sada bih trebala reći, i to bi bila istina, da je to roman „Manji smo boemi“ Eimear McBride, irske autorice. To je definitivno bilo objektivno najteže jer je uključivalo koncept pisanja i jezik koji je najprije trebalo dešifrirati pa onda prebaciti u hrvatski. Ali tu je i, kad spominjem Sašu Stanišića, njegov roman „Uoči slavlja“ koji je uključivao mnogo povijesnih, kreativno historiziranih dijelova, gdje je također trebalo izmisliti jedan potpuno nov jezik na osnovu postojećeg. To dvoje, jedno s njemačko, jedno s engleskog.
Omiljeno mjesto za prevođenje...
Svako na kojem mogu biti sama. Radim posvuda, najviše volim biti u svojoj radnoj sobi, ali moja radna soba je polivalentan prostor tako da, kad god mogu, uzmem laptop i prvo mjesto gdje je mir i tišina i gdje nitko neće sa mnom komunicirati, to mi je tada omiljeno mjesto. Svako mjesto na kojemu mogu raditi, a zapravo mogu raditi posvuda.
Proza ili poezija?
Kao prevoditeljica, apsolutno proza, nisam imala dulje izlete u poeziju, povremeno, tu i tamo, evo sad ću imati jedan pa ćemo vidjeti kako će završiti. A kao čitateljica, zbog manjka vremena i prostora, sve više naginjem poeziji.
Moj/a omiljeni/a domaći/a spisatelj/ica …
To se mijenja. Dosta čitam domaću književnost, i regionalnu književnost, koju isto smatram našom. Priče Maše Kolanović „Poštovani kukci“, roman Lane Bastašić, „Uhvati zeca“.
Ako se uz prevođenje baviš još nečim, o kojem je zanimanju riječ? Je li ti draže prevođenje ili drugo zanimanje?
Bavim se nastavom, radim sa studentima. Teško mi je reći što mi je draže. Kad sam predugo i previše intenzivno u nastavi, onda čeznem za tim prostorom samo za sebe i prijevod, a onda opet kad sam predugo u prijevodu, treba mi taj kontakt i interakcija s kolegama, sa studentima, tako da se to dvoje dobro nadopunjuje.
Trenutno najdraže djelo književnosti njemačkog govornog područja...
Sada čitam roman hamburške autorice Karen Köhler, „Miroloi“. To je jedna ženska priča, nije baš onako originalna kao što sam mislila, ali teško je ispričati nešto originalno u današnje vrijeme i u današnjoj književnosti. Nisam još pročitala do kraja, tako da me još stigne razočarati, ali dosta mi je zanimljivo. Zapravo slušam audio verziju – često slušam audio knjige, a povod je opet nedostatak vremena, mira i fokusa za „pravo“ čitanje. Čitam i Esther Kinsky, roman „Am Fluß“. Ona je prevoditeljica i spisateljica, i zanimljivija mi je njezina esejistika i teorijski tekstovi. Prozu dosad nisam čitala, ali to je sljedeći prijevod koji me čeka, tako da ćemo se nas dvije dobro upoznati.
Planovi za ljeto odnosno more ili planine?
Prevoditi. Na moru.